Hajduk je remizirao na gostovanju u Puli. Ova sezona se pretvara iz lošeg sna u noćnu moru. Ovu sezonu, ali i cijelu godinu Hajduka bi mogao opisati kao Titanik. Titanik je najavljen kao nesalomljiv brod, moćan, najveće čudo tehnike u tom trenutku.
Tako je počela i ova naša sezona. Puno stvari se najavljivalo, pričalo se na press konferencijama, lupalo se šakom od stol, na sve strane smo slušali glasine o „velikim“ transferima, izbacivali su se igrača iz momčadi zbog discipline i mogao bi nabrajat do sutra. Onda se vrlo brzo dogodio sudar sa santom leda. Perišićev odlazak, remi s Lokomotivom, poraz od Ružomberoka i tu se upalio alarm na brodu, no kao i Titanik mi smo nastavili ploviti i evo lagano tonemo.
Tresla se brda rodio se miš. Igrači izbačeni zbog discipline su vraćeni, pojačanja nema na vidiku, radi se na prodaji i na rezanju budžeta, predsjednik se žali da njemu ovo nije trebalo i da nemamo novaca, sportski direktor se ograđuje od rezultata, govori kako nemamo novaca, praktički odustaje od prvenstva u trećem kolu.
To vam je trenutna realnost u Hajduka. Najsmješnije ili najtragičnije, ovisi kako kome, nitko neće preuzeti odgovornost ni za što. Igrači će kriviti trenera, trener će kriviti sportskog direktora, on će kriviti upravu i predsjednika, oni će kriviti nadzorni odbor i njihovog predsjednika, on će kriviti NH, NH će kriviti navijače, jer oni su sami izabrali ovaj nadzorni odbor i tako u krug. Nigdje ni traga odgovornosti, a ako ne definirate problem ne možete ga ni riješiti.
Problemi u Hajduku su puno veći od jednog ili dva remija, ispadanja od Ružomberoka i sličnih stvari. Ovo na terenu je samo odraz onoga što se događa u klubu. Nešto je tu trulo. Ako ćemo pričati o rezultatu Hajduk ako pobijedi 32 utakmice on je prvak, tako da još ovisi sam o sebi. Znamo svi da je to nerealno, ali rezultat je ovdje manji problem.
Trener Gattuso je opet pokušao kemijati. Lučić je stao na vrata, desno je bio Hrgović, što smo svi nekako priželjkivali nakon prošle utakmice, dva stopera su bili Uremović i Prpić, a lijevo je bio Diallo koji vjerojatno ni sam ne zna kako i zašto igra. Krovinović i Rakitić su bili iza, Trajkovski je opet bio na poziciji desetke.
Lijevo krilo je bio Sahiti kojem je ovo navodno jedan od posljednjih nastupa u bijelome dresu, a na drugoj strani je bio Pukštas koji je također na izlaznim vratima. U vrhu napada je bio kapetan Marko Livaja. I opet Hajduk prvi prima pogodak i to već u prvoj minuti kada je povratnik u Istru Heister iskoristio ogroman prostor koji je Hrgović ostavio iza leđa i pogodio za vodstvo. Mislim da je i pticama na grani jasno da ovo više nisu problemi taktičke prirode već psihološke. Hajduk je ove sezone primao pogotke u 45+1. minuti (Slaven Belupo), 90+7. minuti (Lokomotiva), 7. minuti (Ružomberok), 9. minuti (Varaždin) i 1. minuti (Istra).
Ako ćemo biti iskreni do kraja osim utakmice s Lokomotivom sve ostalo su bile prve ili jedine prilike na utakmici. Ozbiljna ekipa, kao što mi želimo biti, ne smije sebi dozvoljavati da primi pogodak iz prve prilike na utakmici. Uđemo li u dublju analizu doći ćemo do zaključka da naši pogodci dolaze iz pionirskih grešaka. Jasno je da gol dolazi iz grešaka, no ne baš iz „amaterskih“. Moufi protiv Belupa pada kao upucan, ne dobije prekršaj Šakota daje gol Kaliniću kroz noge.
Protiv Lokomotive imaš izbit loptu, promašiš je, Čop je uzme Lokomotiva dobije penal, zabije gol. Protiv Ružomberoka Šarlija pokuša izbit loptu, izbije je sebi u gol. Protiv Varaždina, prvi prelazak centra Šego između tri igrača prođe, Mitrovski sam kao duh zabije gol. Protiv Istre Hrgović iskoči, nitko ne zatvori taj prostor njihov igrač dobije loptu, gol. Prošle sezone stup Hajduka je bila čvrsta i neprobojna obrana, čak i kad ništa nije išlo bio si siguran da nećeš primiti gol.
Uzevši u obzir drugi dio prošle sezone koji je bio horor film Hajduk je primio „samo“ 26 golova, 4 manje od Rijeke i Dinama. Ove sezone obrana pušta na sve strane. U prvoj polusezoni 23./24. u 19 susreta momčad Hajduka je primila samo 10 pogodaka. U četvrtom kolu ove sezone smo već na četiri. Najveća razlika je što je ta prošlogodišnja momčad imala Žapera, a ova nema. Žaper je primjer prave šestice kakva ovoj ekipi u ovom trenutku nedostaje i koju, očito, neće dovesti. Pitanje je kad se vrati Žaper kakav će se vratiti, jer dolazi iz jedne jako teške ozljede.
Što se tiče realizacije dojma sam da je ona otišla s Valdasom koji je bio poznat po ideji i izjavi „3gola, 3 boda“. Od njegovog odlaska Hajduk je u svim natjecanjima odigrao 85 utakmica. U tih 85 utakmica Hajduk je zabio 6 golova Omladincu iz Gornje Vrbe (šesnaestina finala kupa). Tehničaru 1974 iz Cvetkovca (šesnaestina finala kupa prošle sezone), Varaždinu (polufinale kupa), Rudešu (32. kolo) i Lokomotivi (zadnje kolo) su zabili 5 golova. 4 gola je primio Varaždin (s igračem manje u 21. kolu pretprošle sezone) i Slaven Belupo (22.kolo).
3 gola su „Bijeli“ zabijali 11 puta (Gorica tri puta, Osijek dva puta, Lokomotiva dva puta (od kojih je jedan poraz), Šibenik dva puta, Slaven Belupo i Varaždin). 22 puta su završili utakmicu s 2 pogotka, a 26 utakmica završilo je s jednim golom „Bijelih“ u protivničkoj mreži. To nas dovodi do toga da Hajduk nije zabio gol u čak 19 utakmica. Valdas je vodio Hajduk u „samo“ 38 utakmica. U njegovom mandatu 6 golova je primila Lokomotiva (četvrtfinale kupa), Slaven je primio 5 komada, tri puta su 4 gola bila u protivničkoj mreži (Istra, Gorica, Lokomotiva), čak devet puta je protivnik ispraćen s 3 gola u svojoj mreži (Vitoria SC, Rijeka tri puta, Istra, Hrvatski Dragovoljac, Slaven, Šibenik, Lokomotiva), devet puta je također bilo 2 pogotka u protivničkoj mreži (Hrvatski Dragovoljac dva puta, Dinamo, Gorica, Šibenik, Istra, Varaždin, Lokomotiva, VILLARREAL), osam puta je momčad primila jedan gol (Šibenik, Osijek, Dinamo tri puta, Gorica, Istra, Rijeka).
Sedam puta je utakmicu Hajduk završio bez da je postigao pogodak. Kada bi se sveli zaključci ovih brojki dobijemo da je prosjek golova u Hajduku nakon Valdasa 1.61, a Valdas je imao prosjek točno 2 gola po utakmici.
U ovu računicu treba uzeti u obzir da svake sezone Hajduk ima sve „jaču“ ekipu. Valdas je svoju posljednju utakmicu započeo sa: Kalinić- Melnjak, Borevković, Awaziem, Čolina- Fossati, Grgić-Mlakar, Krovinović, Sahiti- Livaja. S klupe su ušli Kalik, Nikola Kalinić, Vuković, Simić i Atanasov. Razliku u kvaliteti procijenite sami.
Hajdukov problem čak i nije stvaranje šansi. Stalno se priča o tome da Hajduk nema igru, da igra nema ni glavu ni rep. Recimo da su Hajdukova tri kiksa ove sezone: Ružomberok, Istra i Lokomotiva. I stvarno protiv Lokomotive u prvom poluvremenu to nije na ništa ličilo, Lokomotiva je izgledala kao Kloppov Liverpool, a Hajduk kao Colchester. U drugom poluvremenu je to bila druga pjesma.
Nije Hajduk odigrao nešto bajno i prekrasno, ali promašaj Livaje jedan na jedan s vratarom, Moufijevo petljanje ispred golmana Lokomotive i još barem dvije situacije gdje je falio zadnji pass ili malo bolja odluka za neku konkretniju priliku. Protiv Ružomberoka je Hajduk u rasponu od pet minuta imao tri prilike, Trajkovski je promašio „mrtvaca“, bilo je tu pregršt prilika koje se jednostavno moraju realizirat.
Protiv Istre samo Kalik je imao dvije izgledne situacije, onu priliku na kraju utakmice će vjerojatno sanjati, Livaji čiste s crte, dva udarca Hrgovića koje Majkić brani, dvije prilike Sahitija koje Majkić brani. Hajduku treba jako puno da zabije gol i to je definitivno nešto što zabrinjava. Sve je naopako. Prelako primamo, preteško zabijamo i to je nešto što se mora promijeniti, inače bi nam ove sezone mogla slijediti borba za 3. mjesto.
Što se tiče igre i igrača jedan od raspoloženijih je bio Sahiti, kojeg sam i sam kritizirao, ali kao što sam rekao u prvom tekstu, vrijeme je za promjene. On je dosadio nama, mi smo dosadili njemu, vidi se jako puno nervoze u njegovim odlukama. On je kao krava koja da sto litara mlijeka i onda sve prolije. Napravi odličan dribling, pa izgubi loptu, udari igrača.
Ubaci se fantastično u prostor, pa šutira u vratara, jednostavno treba i njemu i nama promjena, svježa krv. Diallo je igrač za kojeg nemam riječi. Nisam oduševljen idejom da treba ubiti igrača do kraja nakon svake utakmice, ali taj čovjek je promašio sport. Odiše velikom nesigurnošću, dezorijentiranošću baš nemam riječi za njega.
Ako Melnjak nije ozlijeđen stvarno mi nije jasno, zbog čega Diallo započinje utakmice. Čovjek kojeg smo u siječnju i veljači ove godine zazivali da dođe što prije s AFCON-a, došao je do statusa di ljudi kad ga vide na terenu naprave znak križa na sebi. Nevjerojatno. Što se tiče Kalika koji je jedan od tih koji je na meti kritika konstantno, treba stati na loptu. Kalik je jako limitiran, nema mjesta u „Velikom“ Hajduku koji će ostvarivati velike stvari, ali njegovu želju i zalaganje nitko ne može osporiti.
Kalik živi Hajduk 24/7 i oni koji najviše pljuju po njemu su isti oni koji su zazivali njegov povratak iz Gorice, pisali tadašnjem sportskom direktoru poruke i komentare da ga hitno vrati. Istina Kalik je promašio nemoguće, igra van svoje pozicije, igra jako loše, ali čovjek je „prototip“ igrača kakvog navijači žele i o kojem pjevaju pjesme („pokaži želju, mu*a na terenu“) i to mu nitko ne može osporiti.
To što on tehnički nije igrač za ovakav Hajduk, to nije njegov propust nego propust struke (Isto vrijedi i za Dialla, samo što za razliku od Kalika, njemu je Hajduk „samo“ posao bez neke velike želje i emocije). I nema potrebe nikome od njihov ostavljati onako „gnjusne“ komentare, a pogotovo ne Kaliku.
Što se tiče trenera i njegovog otkaza ne vidim ništa smisleno u tome. Ako će jedini Mister dobiti otkaz to nema nikakvog smisla. Čovjek je došao praktički prevaren. Bez ikakvih pojačanja, Perišić mu je otišao, Pukštas mu odlazi (saznao to prije 15 dana), nikakvih pomaka u infrastrukturi. Čista katastrofa. Mislim da nema smisla njemu nešto pretežito zamjerati, čovjek radi s onime što ima, igra nogomet kakav se i očekivali. Ako nekim slučajem je netko od njega očekivao da ćemo igrati brz i moderan nogomet gadno se prevario, jer očito nije pogledao nikad nijednu njegovu utakmicu.
Ako će se događati neki potresi u klubu, pa će početi „padati“ glave, a on postane kolateralna žrtva s time se mogu donekle složiti, ali nikako da samo on ode. Promjenom samo trenera bi se samo nastavilo „mazanje očiju“ i uljepšavanje problema. Došao bi novi trener, sve bi bilo idilično tri utakmice i opet bi svi problemi isplivali na površinu. Uostalom budite sigurni da ako se i isplati Misterova otpremnina, da novi trener neće biti neko „veliko“ ime, već će to postati nekakav Čabraja, Carević, Zekić, a moj dojam je da bi takvog trenera ova Hajdukova svlačionica progutala, iako imam maksimalno poštovanje za njihov rad.
Još jedna od velikih enigmi ove sezone je što Hajduk pokušava. Očito da se ne vjeruje u titulu, ali zbog čega još nije definirano što će se pokušati ove sezone. Iz kojeg razloga nitko nije odredio je li ovo prijelazna sezona, hoćemo li krenuti ponovo graditi momčad za napasti Dinamo, hoćemo li raditi minimalne korekcije pa napasti iduću sezonu. Pretpostavljam da i najveći optimisti više ne vjeruju u titulu ove godine, jer nakon godina Dinamovog stagniranja i pada, te godina rasta Hajduka (Rijeke, pa čak i Osijeka), izgleda da se momentum sada promijenio.
Graf više ne izgleda kao da se krivulje približavaju, već Dinamo raste, a ostali padaju i ta razlika opet postaje sve veća i veća i podsjeća na prijašnje godine kada je Dinamo oko Božića slavio naslov prvaka. Naša najveća razlika je što recimo naša dva krila u Dinamu ne bi bila niti na klupi. Dinamo slavi protiv Gorice i to mogu reći rutinski bez Petkovića koji nije niti u zapisniku za tu utakmicu. Možete li zamisliti da Hajduk sutra odmara Livaju protiv Gorice i pobijedi rutinski.
Dinamo odigra utakmicu s Qarabagom koja može završiti 4:0 i za jednu i za drugu ekipu po broju prilika, a oni pobijede 3:0. Mi utakmicu s Ružomberoka koje smo igrom trebali pregazit, izgubimo 1:0 i to sami sebi zabijemo gol. A to je utakmica koju Hajduk gubi jednom od 100 puta. Taj „psihološki“ segment i mentalitet je ogromna razlika. I tu Hajduk zaostaje nekoliko svjetlonosnih godina za Dinamom.
Gdje su nestali juniori? S obzirom na to da u klubu, očito, ne postoji rezultatski imperativ zašto se ne pokušava s juniorima. Ne mislim da ih se treba lopatom krcat, no zašto Šošić i Brajković nemaju minute ove sezone. Zbog čega „razvijamo“ Kalika na lijevom krilu umjesto njih. Zbog čega se Hajduk „klaunira“ vraćanjem Dajakua i Benrahoua kojih će se riješiti prvom prilikom i tako zatvara priliku mladim krilima koje ima. Koji je razlog Diallovog igranja prije Hrgovića?
Hrgović ima velikih defenzivnih problema i manjkavosti to je istina, ali neće ih riješiti dok ne počne igrati u kontinuitetu i ne napravi 10 grešaka i nauči zbog njih. Zašto se ne pokuša s Antunovićem na špici, a Livaju gurne na desetku, kad se već nije dovela špica (a puno se na pressici govorilo o tome kako Livaja nije špica i kako je nejasno kako to treneri ne vide).
Pa ako Hajduk neće napasti prvenstvo (a očito neće, jer nema ambiciju ni kvalitetu), onda bolje da razvije nekoliko igrača, pa iduće sezone umjesto da se pojačava na krilima, špici, zadnjem veznom, lijevom beku, na toj poziciji će imati nekog mladog igrača koji će imati godinu iskustva igranja u seniorskoj momčadi i tu će se već otprilike znati može li se ozbiljno računati na njega ili ne.
Da taj mladi igrač bude najgori na svijetu moći će ga se samo na temelju godina prodati za nekih 50 000-100 000 eura, jer danas tržište cijeni godine igrača. Kupuje se potencijal i to postaje sve popularniji. Vi računajte da trenutno postoji osam takvih igrača oko Hajduka i da nitko od tih osam se ne pokaže dobrih, opet će klubu donijeti 400 000-800 000 eura koje klub nema.
Po meni je to puno logičniji put nego mučiti Kalika na lijevom krilu ili forsirati Trajkovskoga na poziciju desetke, a ti igrači imaju nemjerljivo veći ugovor od Antunovića, Juraka, Skoke, Hrgovića…
Očito gospoda u upravi imaju neke druge namjere, samo nisam siguran da itko ima odgovor na pitanje kud plovi ovaj brod?
Ispred nas je opet turbulentan tjedan i čeka nas opet jako puno „besida“ samoprozvanih stručnjaka, kvazi trenera, jako puno „Clickbait“ naslova jer svi znamo da Hajduk donosi klikove i još jedan tjedan bez mira. I tako sve do subote kada Hajduk na Poljudu igra zadnju utakmicu prije reprezentativne pauze protiv Osijeka koji je u katastrofalnom nizu, ali svi znaju da Hajduk nerijetko digne ekipe iz „mrtvih“.
Još od istog autora:
