‘Eto, mi smo bili u pozorištu’, rekao je tada cinično Blaž Baka Slišković Velimiru Zeki Zajecu kad mu se ovaj opravdavao. Bila je to osamdeset i neka godina, nebitan točan dan i datum, jer ne valja robovati brojkama i pukim datumima iz povijesti.
Igrali su na Maksimiru Dinamo i Velež, a slavio je mostarski klub i u toj utakmici Baka Slišković je briljirao.
“Vi ste odigrali dobro, ali mi nismo bili baš spremni, sinoć smo išli van, pilo se, kasno se leglo”, pravdao se nakon utakmice Zeko Baki, a na to mu je ovaj odgovorio: “Eto mi smo bili u pozorištu”.
Ovo je anegdota koju sam nedavno čuo i ne znam je li točna i je li se spomenuti događaj ikada zapravo dogodio, međutim, na nju me podsjetio nedjeljni izbor Zajeca za šefa Dinama.
Kada bi šef Dinama bio predsjednik neke države, to bi vam najviše nalikovalo na Francusku ili na Sjedinjene Države. Jaka, dakle, parlamentarna demokracija u kojoj šef države odlučuje o dosta toga. Gotovo o svemu.
Gdje je danas Baka Slišković i kako ga nema u ključnim strukturama Hajduka, Veleža ili Zrinjskog u kojem je, da se ne lažemo, također ostavio dobar trag? Kako to da je od svih nekadašnjih zvijezda i zvjezdica domaćeg nogometa samo Zeko uspio isplivati na tako jaku funkciju? Koje su to točno prednosti koje Zeko ima da bi obavljao tako važan posao? Je li Zeko samo lutka na koncu nekih, možda i novih, antolića, mamića, barišića koji će njime pokušati upravljati na daljinski očešavši se o njegovu slavu i nekadašnje stare zasluge.
Hoće li Zeko imati snage da takve pokušaje u startu eliminira, a bit će ih, jer ih ima uvijek. Dinamo je tvornica novca i talenata i suludo bi bilo očekivati da se baš nitko iz uprave ili od pojedinih interesnih i suspektnih grupa i grupica oko Maksimira ne pokuša očešati za dio novca i moći.
Velimir Zeko Zajec je legenda zagrebačke momčadi. Možda i najveća koja je ikada igrala u klubu, ali je sasvim legitimno upitati što to točno on ima kao prednost da bi vodio jednu takvu ozbiljnu organizaciju.
Razgovarao sam ovih dana s dosta Dinamovaca. I većina ih postavlja isto pitanje jer im se razmišljanje svodi na to da je Zeko legenda kluba, da je simpatičan i sigurno dobronamjeran čovjek, ali ostaje pitanje je li to dovoljno za voditi kolektiv kakav je Dinamo.
Sve te odgovore dobit ćemo vrlo brzo jer će prvi rezultati stići već iduće sezone. Ova sezona nije i ne može biti mjerodavna za ocjenu Zekinoga uspjeha ili neuspjeha. Međutim, iduća već može.
Dinamo ove sezone ima priliku osvojiti trostruku krunu: domaću ligu i kup i konferencijsku ligu. Ako mislite da pretjerujem, sjetite se samo kako je Dinamo mangupski izbacio Betisa iako je njihov predsjednik najavljivao da će ih zgaziti kao plitak potok. Nakon Betisa, Dinamo se odlično othrvao i grčkim zagrljajima smrti, a kada onako izdominirate na Maksimiru protiv jednog PAOK-a – onda su sva vrata otvorena.
Kažem, svi Dinamovi (ne)uspjesi ove sezone neće biti mjerilo Zeke i njegovog rada, ali sve ono što Modri naprave od naredne Velike Gospe, do narednog Božića – itekako hoće.
Povijest Boysa i Dinama se oduvijek vezala uz antitiraništvo i uz otklon od nasilnih autoriteta. Ni u Jugoslaviji ni u Tuđmanovoj Hrvatskoj, a ni u mamićevskoj eri Boysi se nisu kolebali reći i pokazati što misle o aktualnoj upravi.
Slično će biti i sa Zekom, ako ne postigne rezultate. Početni zanos od jučer i najava Dinamovog proljeća je lijepa i simpatična, ali se uvijek, uvijek i bez iznimke treba sjetiti jedne uzrečice i jedne knjige. Uzrečica kaže kako revolucija jede svoju djecu, a knjiga govori o svinjama, ljudima, farmi, revoluciji na farmi. I tome slično. Poznato?
Volio bih da budem u krivu jer mi je istinski stalo do Dinama i njegovih uspjeha. Završavam ovaj tekst starom novinarskom: Ostaje za vidjeti što će se dogoditi.
Dinamo je najbolji klub na ovim prostorima, a protiv PAOK-a smo dobili dodatnu potvrdu za to
