Savršena Hrvatska: Slavonijo, lijepa li si!
Fantastična, nestvarno lijepa slika Hrvatske na osječkoj Opus Areni za sva vremena – djeca Slavonije koja su spontano pohrlila svojim idolima na travnjak poslije utakmice.
Djeca od kojih su mnoga bila premala da bi mogla pamtiti Hrvatsku naših snova iz Rusije 2018. godine, a mnogi se još nisu ni rodili kad je Dalićeva Hrvatska po povratku sa SP-a imala veličanstveni doček i najveće slavlje hrvatskog naroda poslije pobjede u Oluji – 16. srpnja 2018., dan hrvatskog ponosa i zajedništva.
Da ne spominjem kako se danas već ozbiljna generacija hrvatske mladosti nije još rodila 2006. godine otkad Luka Modrić kao lider vodi Hrvatsku.
I zajednička Dalićeva i Modrićeva saga zaokružila je već sedam godina od 2018. – a koliko je otad samo ponudila prekrasnih slika Hrvatske od Osijeka, Zagreba, Splita, Rijeke…. za sva vremena, po cijeloj Europi, Katru itd…
Čarolija Vatrenih, duh radosti i vedrine, prekrasnog ozračja koje šire oko sebe i uz koje se svi osjećaju bolje i uzvišenije.
Djeca te pozitivne vibracije i taj pozitivni duh osjećaju intuitivno i nije čudo zbog čega najmlađi toliko žele biti što bliže uz svoje Vatrene.
Trebalo mi je dugo u potpunosti shvatiti ono na čemu Zlatko Dalić inzistira od prvog dana s reprezentacijom:
“Želim samo pozitivu, to je naša svetinja, svi moramo biti ponosni što možemo imati hrvatski dres i što predstavljamo Hrvatsku, u i oko reprezentacije nema mjesta ničem negativnom!”
Podignuo je čvrsto taj štit, zato se i morao nagutati svega, ali zato se i svi ti zlokobni udari odbijaju od bedema, a oni koji to ne mogu prihvatiti, sami otpadaju.
Ali zato najljepša hrvatska priča traje i nek traje, ta magnetska privlačnost, kristalna kocka vedrine Dalićeve Hrvatske puno nam je važnija od golova i samo sportskih pobjeda.
Tu istu čarobnu privlačnost imao je i Dražen kojeg se sjećamo ovih dana, duh vedrine koji je širio na sve oko sebe.
Zato će mi ta slika nesputane dječje radosti, provale sreće na terenu u Osijeku ostati još jedna od zauvijek urezanih slika Dalićeve i Modrićeve Hrvatske, poput onih razdraganih prizora dočeka i pratnje autobusa s Vatrenima od Zračne luke Franjo Tuđman do Trga Bana Jelačića u ljeto 2018. godine.
Dao Bog da ova djeca koja su se ondje rastrčala travnjakom Opus Arene, premala ili još nerođena prije sedam godina, dožive barem još jednom takav trenutak sreće.
Kao što je tada rekao naš Ćiro:
“Mislio sam da Hrvatska pada, da gubimo nadu, a onda se pojavi Dalić i rasplamsa, povede svu tu krasnu hrvatsku mladost!”
Ili ona prekrasna slika jučer kad kapetan Modrić bez oklijevanja pruži loptu našem skromnom, vrijednom Anti Budimiru da izvede 11 m kako bi se i on mogao upisati u strijelce.
Poput one nestvarne slike s proglašenja na Mundijalu 2018. u Moskvi, kad pokisli, neutješni Modrić prima trofej za najboljeg igrača SP-a, a iz očiju, iz svake pore izbija tuga što ne može zajednički slaviti s prijateljima trofej za svjetske prvake.
Zbog svega toga Vatreni su nam puno draži i bitniji nego i da jesu svjetski prvaci.
I zato mi nije jasno otkud odmah ljutnja, namrštena čela i strogi prst u zraku (po medijima): “propusti u organizaciji zasjenili pobjedu”, “zaštitari zakazali”, “što će FIFA reći, slijedi nam kazna”, “navijači provalili na teren…”
Ma dajte, molim vas, kakvi propusti, hvala svima koji su omogućili takvu radost.
Osijek nas je prikazao u najljepšem svjetlu, djeca su se proveselila i svi su na poziv poslušno otišli s terena, bez i najmanje potrebe za nametanjem sile, kao i onda 2018. godine kad se stotine tisuća ljudi na ulicama tiskalo uz svoje junake i pritom pazili jedni na druge.
Kome god da je smetalo to dječje veselje s našim igračima, nek samo šalje te slike FIFA-i i po svijetu – najljepše slike što je to uistinu sport i zbog čega cijeli taj show ima smisla.
Budimo ponosni na našu Hrvatsku!
