Jedan od najpotresnijih trenutaka Domovinskog rata ostaje sjećanje na ratna zarobljavanja, zatočeništva i razmjene zarobljenika.
Prema službenim podacima 7.807 hrvatskih građana, među kojima su branitelji i civili, prošlo je kroz zarobljeništvo i bilo oslobođeno putem razmjena, a braniteljske udruge procjenjuju da je taj broj zapravo i mnogo veći.
Najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srbijanskih logora, većinom vukovarskih branitelja, dogodila se 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, na ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša.
Tog dana 662 zatočenika doživjela su, kako su mnogi kasnije opisivali, svoje “ponovno rođenje”. No, tom emotivnom trenutku prethodili su mjeseci iscrpljujućih pregovora.
Pregovori i Sporazumi
Od početka agresije na Republiku Hrvatsku oslobađanje zarobljenih branitelja i civila postalo je prioritet hrvatske Vlade. Već 27. rujna 1991. osnovana je Komisija za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima koja je primjenjivala odredbe Ženevske konvencije u pregovorima o razmjeni zarobljenika.
Ključni sporazum postignut je 6. studenog 1991. između predstavnika hrvatske Vlade i Oružanih snaga SFRJ, uz prisustvo Europske zajednice.
Sporazum je omogućio razmjene prema načelu “svi za sve” uz posredovanje Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK).
Međutim, svaka razmjena bila je neizvjesna do posljednjeg trenutka. Srpska strana često bi odgađala ili blokirala već dogovorene razmjene što je dodatno otežavalo pregovore.
Unatoč svemu razmjene su se održavale, a svakim oslobađanjem svijet je mogao vidjeti istinu o užasima srbijanskih logora.
Razmjena u Nemetinu
Prva polovica 1992. donijela je dodatne sporazume. Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, potpisao je u Ženevi sporazum o repatrijaciji i razmjeni svih zarobljenika.
Sporazum potvrđen 7. kolovoza u Budimpešti predviđao je razmjenu u Nemetinu 14. kolovoza 1992. temeljem popisa zarobljenika registriranih do srpnja te godine.
Hrvatska je trebala osloboditi 424, a srpska strana 790 osoba.
Na razmjeni su sudjelovali predstavnici Vojske Jugoslavije i hrvatske Vlade, uz prisustvo MOCK-a i UNPROFOR-a.
Iako je Hrvatska ispunila sve obveze, srpska strana nije dovela 124 osobe koje su trebale biti oslobođene.
Unatoč opstrukcijama iz srbijanskih logora tada su oslobođena 662 zatočenika, među kojima su bili vukovarski branitelji i civili iz različitih zatvora.
Korak u slobodu
Tog vrelog kolovoškog dana, ništa nije moglo pripremiti prisutne na emocionalni trenutak kada su autobusi s oslobođenim zarobljenicima stigli u Nemetin.
Napokon oslobođeni izmučeni zarobljenici izlazili su iz autobusa, nepovjerljivo se osvrtali, a zatim su jedan po jedan prelazili u slobodu.
Emocije su bile preplavljujuće – suze, smijeh, zagrljaji i olakšanje miješali su se na svakom koraku.
Nakon razmjene autobusi su krenuli prema Osijeku, gdje su ih dočekale tisuće ljudi.
U toj masi emocija bilo je onih koji su dočekali svoje najmilije, ali i onih koji su i dalje tražili izgubljene.
Osjećaj zajedništva i podrške bio je opipljiv – od suza majki koje su dočekale sinove, do tihe tuge onih koji nisu imali koga zagrliti.
Značaj razmjene u Nemetinu
Razmjena u Nemetinu ostaje simbol hrabrosti, izdržljivosti i nade za sve one koji su prošli kroz užase zarobljeništva.
Na inicijativu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, 14. kolovoza proglašen je Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata.
To je dan kada se prisjećamo svih onih koji su proživjeli nezamislive strahote i dan kada slavimo snagu ljudskog duha u borbi za slobodu.
Hrvatska vojska, policija i branitelji na hodočašću u Lourdesu i kako je sve počelo
Spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu i dalje stoje!
