Ovogodišnja prestižna Pritzkerova nagrada, koja se u svijetu umjetnosti, dizajna i graditeljstva općenito i bez zadrške smatra jedinim pravim pandanom Nobelove nagrade za područje arhitekture, svečano je dodijeljena čileanskom arhitektu hrvatskih korijena Smiljanu Radiću Clarkeu. Međunarodni stručni žiri u svojem je detaljnom i nadahnutom obrazloženju posebno istaknuo kako Radićev cjelokupni stvaralački rad djeluje na samom raskrižju stvaralačke neizvjesnosti, smjelog i beskompromisnog eksperimentiranja s najrazličitijim materijalima te dubokog, slojevitog kulturnog pamćenja. Njegova arhitektonska djela, premda na prvi pogled promatraču mogu djelovati privremeno, izmješteno, pa čak i namjerno nedovršeno ili sirovo, u svojoj suštini pružaju iznimno strukturirano, sigurno i optimistično sklonište. Ona na potpuno jedinstven, vizionarski način prihvaćaju ljudsku ranjivost, prolaznost i organsku povezanost s prirodom kao sastavni i neizostavni dio svakodnevnog životnog iskustva modernog čovjeka.
Arhitektonska kritika naglašava da Radić ne gradi objekte s namjerom da oni dominiraju prostorom ili impresioniraju svojom masivnošću, već stvara strukture koje uspostavljaju dijalog s okolišem. Njegov rad spaja konceptualnu umjetnost, kiparstvo i funkcionalnu gradnju, redefinirajući sam pojam skloništa u 21. stoljeću.
Biografija, daleki korijeni s otoka Brača i specifičan arhitektonski put
Smiljan Radić Clarke rođen je 1965. godine u glavnom gradu Čilea, Santiagu, unutar multietničke i kulturno iznimno bogate obitelji. Njegova obiteljska povijest izravno je i duboko vezana uz Hrvatsku, budući da je njegov djed s očeve strane još 1919. godine emigrirao u Čile sa sredozemnog otoka Brača, ponijevši sa sobom tradiciju suživota s kamenom i kršem, dok obitelj njegove majke vuče svoje podrijetlo iz Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon uspješnog završetka osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, Radić je upisao studij arhitekture na prestižnom Papinskom katoličkom sveučilištu u Čileu, gdje je diplomirao 1989. godine. Nakon toga nastavio je svoje usavršavanje u Italiji, točnije u Veneciji, gdje se dodatno napajao europskom poviješću umjetnosti i arhitekture. Njegov kasniji samostalni rad u potpunosti je obilježen fascinantnim spajanjem lokalnih specifičnosti, surovosti i nepreglednosti čileanskog krajolika s globalnim, avangardnim arhitektonskim pravcima i suvremenom estetikom.
Brački korijeni i specifičan čileanski pejzaž, obilježen Tihim oceanom s jedne strane i masivnim Andama s druge, oblikovali su u Radiću specifičan osjećaj za materijalnost. Kamen, drvo, tekstil i sirovi beton u njegovim projektima ne služe samo kao građevni elementi, već kao mediji putem kojih se prenosi priča o prostoru i vremenu.
Skeptičan stav prema izloženosti u javnosti i skromnost velikog autora
Iako osvajanje Pritzkerove nagrade donosi apsolutni vrhunac profesionalnog priznanja, globalnu slavu i trajnu upisanost u povijest svjetske arhitekture, sam je autor na objavu ove vijesti reagirao izrazito skromno, suzdržano i uz dozu karakterističnog opreza. U ekskluzivnoj izjavi za američku javnu televizijsku mrežu NPR, Radić je naglasio kako mu dodijeljena nagrada nesumnjivo predstavlja ogromnu čast i potvrdio je zahvalnost žiriju, ali je u šaljivom, no iskrenom tonu dodao kako mu to ujedno donosi i potencijalnu veliku glavobolju u bliskoj budućnosti. Objasnio je kako vrhunsko strukovno priznanje ove razine automatizmom sa sobom povlači golemu medijsku pažnju, stalnu izloženost i pritisak javnosti. To je u potpunom suglasju i suprotnosti s njegovim dosadašnjim, staloženim načinom rada u kojem uvijek preferira mirniji, povučeniji i posvećeniji pristup svakom pojedinom projektu, daleko od reflektora i komercijalnih zahtjeva masovne arhitekture.
Radić je u više navrata isticao kako sebe ne vidi kao “zvijezdu arhitekture” (tzv. starchitect), već kao obrtnika i istraživača koji najradije radi u malom, intimnom timu s klijentima i majstorima koji razumiju njegovu specifičnu viziju.
Ključna ostvarenja i antologijski projekti u Čileu i svijetu
Tijekom svoje bogate i plodne karijere koja traje više od tri desetljeća, Radić se istaknuo nizom autorskih projekata koji iz temelja preispituju ustaljene granice klasične gradnje i stanovanja. Među njegovim najpoznatijim i najviše analiziranim ostvarenjima u međunarodnim krugovima svakako se ističe privremeni Serpentinski paviljon u Londonu iz 2014. godine, osmišljen kao neobična, poluprozirna ovalna struktura od stakloplastike koja nalikuje kakvoj ljušturi ili ogromnom jaju što izravno počiva na masivnim, sirovim prirodnim stijenama. Drugi iznimno značajan i vizualno fascinantan projekt jest Casa Pite, privatna rezidencija ugrađena u stjenoviti, nepristupačni obalni krajolik uz Tih ocean u Čileu. Ta kuća svojim smjelim konzolnim konceptom stvara dramatičan vizualni dojam kao da djelomično lebdi u zraku iznad morske obale, neposredno izložena valovima i vjetru.
Također, među upečatljivim projektima valja istaknuti i Muzej predkolumbijske umjetnosti u Santiagu, gdje je na iznimno osjetljiv način nadogradio povijesnu građevinu, te dječji park Parque de la Infancia, također u Santiagu, koji pokazuje njegovu sposobnost oblikovanja javnih prostora prilagođenih najmlađima, bez zapadanja u klišaje.
Arhitektonska filozofija privremenosti, krhkosti i prihvaćanja nesavršenosti
Pritzkerov žiri posebno je pohvalio Radićevu nepokolebljivu hrabrost da u svojim projektima sustavno favorizira krhkost, suptilnost i prilagodljivost nad bilo kakvim neopravdanim, pretencioznim zahtjevom za apsolutnom sigurnošću, trajnosću i robusnošću. Njegovi objekti često djeluju privremeno, kao da su na samom rubu nestanka ili preobrazbe, čime potiču promatrače i svakodnevne korisnike prostora na duboko preispitivanje odnosa između prirode, gradnje, čovjeka i neumoljivog protoka vremena. Upravo ta jedinstvena sposobnost stvaranja potpuno funkcionalnog, ugodnog i inspirativnog prostora, koji istovremeno otvoreno komunicira s okolišem i poštuje njegove prirodne nesavršenosti i mijene, svrstala je Smiljana Radića Clarkea u sam vrh suvremene svjetske arhitekture i osigurala mu zasluženo mjesto među velikanima ove umjetnosti.
Ljetna škola folklora u Zadru okuplja Hrvate iz cijelog svijeta
