Kršćanski apologet, obraćenik s islama odvjetnik Abdu Murray, autor knjige Lažni identitet, opisuje kako je rat u Iranu otkrio dvije slijepe točke – jednu diplomatsku, jednu tehničku – koje dijele zajednički korijen.
Izvor: breakpoint.org
Dana 28. veljače 2026. – prvoga dana američko-izraelskih napada na Iran – krstareći projektil Tomahawk pogodio je žensku osnovnu školu Šadžarea Tajebea u Minabu (na jugu Irana), ubivši najmanje 165 ljudi. Većina njih bile su djevojčice u dobi između 7 i 12 godina.
Ironično, žene i djevojke predvodile su najznačajnije nedavne ustanke u Iranu – a režim je kao odgovor ubio tisuće ljudi. Sada, u nastojanju da se napadne taj režim, djevojčice u učionici platile su cijenu – ne namjerno, nego tragično. Režim ne prihvaća dostojanstvo svojih žena. Magla rata, koji je automatizacija učinila još maglovitijim, učinila je isto.
Kao bivši šijitski musliman razumijem težinu koju ove smrti nose u dušama teheranskih tvrdolinijaša. Bojim se da neznanje američkih vođa o toj težini potiče kritično nerazumijevanje kako i kada bi ovaj sukob mogao završiti.
Karbala i logika šijitske žrtve
Godine 680., Husein – Muhamedov unuk i treći šijitski imam – izabrao je smrt za sebe i svoju obitelj umjesto podvrgavanja nepravednomu omejidskomu kalifu Jazidu u bitci kod Karbale. Za šijite to nije drevna povijest. To je živi moralni kodeks. Patnja od ruke znatno nadmoćnije sile ne znači poraz; ona potvrđuje pravednost.
Zato neki šijitski muslimani bičuju sami sebe tijekom Ašure, prolijevajući krv u tjelesnom poistovjećivanju s Huseinovom žrtvom. Praksa je prijeporna, a poznati muslimanski učenjaci je osuđuju. No, teologija dobrovoljne, otkupiteljske patnje ostaje urezana u šijitski islam, obilježavajući tvrdolinijaški pristup ovomu sukobu. Ne čita svaki šijitski vođa Karbalu onako kako to čini Teheran. Pa ipak, tvrdolinijaši i njihove savezničke paravojne snage vide ovaj rat kao „novu bitku za Karbalu“ gdje se mogu podnijeti čak i katastrofalni gubitci.
Tvrdolinijaški režim i „pobjeda ili mučeništvo“
Primjerice, nakon što je iranski vrhovni vođa Ali Hamenei ubijen u početnim udarima, Osovina otpora nije se slomila. Proglasili su da su „pobjeda ili mučeništvo“ jednako poželjni ishodi. Sam Hamenei nadolazeći je sukob bio uokvirio kao „sukob kroz leće Karbale“. Njegov sin Modžtaba, sada vrhovni vođa, predstavlja još radikalnije, apokaliptično krilo – ono koje sve žrtve smatra svetim mučeništvom.
To stvara paradoks koji ni praktični pregovori ni „šok i strahopoštovanje“ ne mogu razriješiti. Režim će tugovati za djecom iz Minaba. Ali poput revnih muslimana koji prolijevaju vlastitu krv kako bi se poistovjetili s Huseinovom patnjom, tvrdolinijaši će te smrti prikazati kao krv prolivenu kako bi potaknuli otpor. Nadmoćna sila ne trne ovu ideologiju. Ona je raspiruje.
Zapadni pragmatizam nasuprot teokratskoj logici
Zapadne države rješavaju sukobe izračunavanjem troškova i koristi pragova žrtava, gospodarskim pritiskom, ispregovaranom predajom. Tvrdolinijaši kalkuliraju kroz vjersku ideologiju, čak i ako to znači pustiti narod da izgori u tom procesu. Prekid vatre kojim je okončan iransko-irački rat ajatolah Homeini nazvao je gorim od „pijenja iz otrovna kaleža“. Taj se način razmišljanja uvelike razlikuje od načina razmišljanja despota poput Muamera Gadafija ili Sadama Huseina čije su pobude bile samo moć i vlastiti interes. Promatranje Osovine otpora kroz isključivo svjetovne leće ostavit će nas u stalnom krivom tumačenju njihovih poteza. Svi zaraćeni, Amerikanci i Iranci podjednako, živjet će s posljedicama.
To što je napad na školu u Minabu rezultat prevelika oslanjanja na bezdušnu umjetnu umnost (umjetnu inteligenciju) ističe bȋt. Prvi rezultati istrage upućuju da je Obrambena obavještajna agencija SAD-a (Defense Intelligence Agency) sveudilj vodila školu kao dio susjednoga vojnoga kompleksa, a oznaka nije ažurirana ni nakon što je škola ograđena zidom i prenamijenjena oko 2016. Pentagonov pametni sustav Maven, potpomognut umjetnom umnošću, obradio je te zastarjele koordinate brzinom stroja. Sjedinjene Američke Države u prva 24 sata napale su više od tisuću ciljeva.
Ako se ljudi muče shvatiti duhovnu zbilju koja pokreću ovaj sukob, stroj nema izgleda. Nema razumijevanje duše neprijatelja – jer nema vlastitu dušu. Obrađivao je ustajale informacije brzinom koja je nadmašivala moralno prosuđivanje. Brzina bez razumijevanja nije učinkovitost. To je nepromišljenost.
Iranski narod između režima i strojeva
Većina Iranaca ne dijeli ideologiju tvrdolinijaša. Prosvjedi – koje predvode žene, potaknute glađu za dostojanstvom – to dokazuju. Iranski narod zaslužuje bolje od režima koji bi iskoristio njihovu patnju za svoju teologiju. A, odluke o tome tko će živjeti, a tko umrijeti nikada ne bi trebale biti dodijeljene stroju koji ne može razlikovati vojnu bazu od učionice.
Nepromjenjivo je – da je sukob započeo. Ono što se može promijeniti jest razumijevanje protivnika i kako ono utječe na odluke vođa u budućnosti.
Iranski narod između režima i strojeva
Iznenađujuće, šijitsko uvjerenje da voljna patnja za pravedan cilj ima kozmičko značenje odražava nešto duboko u kršćanskoj priči – stvarajući neočekivani most za iskrene razgovore sa šijitskim muslimanskim prijateljima i susjedima.
Kristova otkupiteljska patnja seže dublje. Na Kalvariji Isus je patio kako bi pobijedio grijeh i smrt – neprijatelje kojima se nijedan zemaljski režim ne može oduprijeti i koje nijedan algoritam ne može ciljati. Pobjeda Križa nije nad političkim protivnicima, nego nad samim stanjem koje nas uopće čini protivnicima. Uskrsli Krist nije iskoristio tuđu smrt za svoju stvar. On je ponudio svoju vlastitu.
Usred ovoga sukoba potrebno nam je više od procjena prijetnji, bolje vatrene moći i pametnijih, ali bezdušnih strojeva. Potrebna nam je mudrost da razumijemo dušu sukoba. A to zahtijeva da je imamo.
Abdu Murray
Trump zaprijetio: „Cijela civilizacija može nestati”
Iran unatoč upozorenjima nastavlja pogubljivati ljude koji se ne slažu s režimom
Iran pogubio mladiće koji su sudjelovali u siječanjskom prosvjedu protiv iranskih vlasti
