HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – SINA DJEVICE MARIJE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je, vani predivno jutro, bez oblačka, temperatura će zacijelo narasti do 35 stupnjeva kao i jučer. Ali svejedno, ovdje je Devetnica Marijinim ukazanjima, a od prvih nas danas dijeli punih 45 godina kojih se sjećam kao da je bilo jučer. Ima stvari i događaja koji se čovjeku usijeku u pamet. Neizbrisivo.
Tako i oni prvi dani ovdje, kad su i sami vidioci bili ‘katapultirani’ iz svoga svagdana, kad je svijet bio iznenađen, kad su se komunističke vlasti uzrujale i reagirale nervozno, prijetnjama, zatvaranjima, blokadama, medijskom harangom protiv vidjelaca, Međugorja, protiv ustaša i klerofašista, kako nas i danas nazivaju neki koji nisu oprali ni okajali grijehe svojih djedova ni očeva u ratu i nakon onoga rata.
Koji su nas držali u tamnici, kad bijaše geslo ‘jezik za zube’, a svijet molio pjevajući ili šapćući: Svani, dane, i noć skrati! Sini, Sunce, i povrati! Bog čast na visini, a ljud’ma mir – i slobodu na nizini! Da – to bijaše molitva i vapaj. Da se Bogu dadne čast, da se vrati Bog na svoje mjesto u životu i društvu, i da čovjek u miru uživa slobodu. Da, upravo su to potaknula ukazanja na Podbrdu, u Bijakovićima, na Crnici.
Rijeke hodočasnika od prvog dana
I od prvih dana rijeka hodočasnika nije prestajala teći. Možete samo zamisliti, na Petrovdan, 29. lipnja 1981., bilo je gore više od 15 tisuća vjernika i radoznalaca, milicija je govorila da je bilo oko pet tisuća vozila. A pa zamislite, dva mala sela, uski put, toliko vozila! A onda komunistička propaganda, svi mediji ustali protiv ukazanja, vidjelaca, prijetnje, milicija, milicijska postaja, Mostar, psihijatrija itd.
Dan borca slavio se 4. srpnja, pa su i glavni komunistički vođe ustali protiv, ali ništa nije koristilo. Svijet je dolazio. Večernje mise, fra Jozo nastupao gotovo proročki, vani pored crkve na otvorenom ispovjedaonice. Tu sam vidio i iskusio kako se urušava kraljevstvo Sotone.
Vjernici su dolazili ispovjediti svoje grijehe, mnogi nakon trideset i više godina; nisu mogli podnositi laž vani i u sebi, nisu se mogli nositi s teretom grijeha. I to mi je bio vidljivi znak – Bog je tu, upravo kao što je i Gospa rekla vidiocima: Došla sam vam reći da Bog jest! Da Boga ima! Cijelo je to stoljeće proteklo u znaku Fatime i njezinih tajni, a ovdje smo imali dovršetak Fatime, nakon atentata na Papu, 13. svibnja 1981., na dan Fatimske Gospe. – Slobodno možemo reći – Bog je pohodio svoj narod! Preko Marije!
Odgovor na sve je Marija
Postoji pitanje o kojem treba dobro razmisliti: ako biste morali pokazati na jednu osobu – jedan život – i reći, evo, to je Kristov najveći učenik, o tome se zapravo radi u kršćanstvu, tko bi to bio? Ne najdramatičniji obraćenik. Ne ni najumniji teolog. Ne mistik s najizvanrednijim iskustvima. Već život koji je najpotpunije, najtiše primio ono što je Bog nudio – i postao ono što je Bog nakanio i tražio.
Dvije tisuće godina kršćani daju isti odgovor: Marija. Ovo nije pobožni izričaj ili odraz. To je teološka tvrdnja, i to iznenađujuće radikalna. Marija nije zanimljiva prvenstveno zbog čuda povezanih s njom, ili ukazanja, ili pobožnosti. Zanimljiva je jer predstavlja krajnju točku cijele kršćanske duhovne tradicije – mjesto gdje je zapravo stiglo sve čemu su težili pustinjski oci, srednjovjekovni mistici, veliki svetci srednjega vijeka, reformatori vjerskog života i istočni mistici i kontemplativci.
Isus i Marija?
Drugi vatikanski koncil nije smjestio svoj stav o Mariji u zaseban dokument, već u posljednje poglavlje svoje najvažnije konstitucije o Crkvi – Lumen Gentium. Mjesto je namjerno. Marija nije dodatak kršćanstvu. Ona je uz Sina Isusa u središtu!
Ona nas vodi Kristu. Prva riječ za Isusova javnog života bijaše iz Marijinih usta: VINA NEMAJU! – Nismo imali ništa u komunizmu, govorilo se u kućama šapatom. I zidovi su imali uši. – I Marija nam u Kani poručuje Sinu: Vina nemaju! – A onda utješna riječ: Učinite sve što vam on rekne! Moj Sin! To su dvije koordinate našega duhovnoga života. A to znači da što bliže gledate Mariju, to jasnije vidite Krista. Ona nije suparničko središte pažnje. Ona nije nikakva konkurencija. Ona je najjasnija stvorena leća kroz koju se fokusira misterij Utjelovljenja.
Tri teološke krjeposti
Istočna ikonografska tradicija to je intuitivno shvatila: u svakoj ikoni Bogorodice, koliko god Marijin položaj varirao, dijete Krist uvijek je u njezinu središtu. Ona uvijek pokazuje prema njemu. I to bi bio smisao čovjekova života i traganja. – Filozof Kant, racionalist, rekao je da su tri najosnovnija, temeljna pitanja kojima se moramo baviti: 1) Što mogu znati? 2) Što bih trebao činiti? i 3) Čemu se mogu nadati?
Napisao je svoje tri velike Kritike kako bi istražio ta tri pitanja. A naša nam vjera kaže da se cijelo kršćanstvo sastoji od ova tri odgovora na ta tri pitanja: 1) Vjera, vjerovanje koje nam govori što moramo vjerovati da je istina; 2) Zapovijedi, koje nam govore što činiti, kako ljubiti i voljeti; i 3) Očenaš, koji nam govori što željeti i čemu se nadati. Sve što nam treba sadržano je u ta tri velika dara milosti, koji daju sadržaj trima najvećim stvarima na svijetu, trima „teološkim krjepostima“, koje nas vežu za Boga: 1) vjera, 2) ljubav i 3) nada.
Teologija je gradilište
Dakle, tri stvari i činjenice: vjerovanje, Deset zapovijedi, Očenaš kao način molitve! Umjesto da dodajemo ovim trima darovima, kao da su to jednokatnice kojima su potrebni dodatni katovi, trebali bismo ih istražiti, jer su poput dubokih špilja koje pozivaju na istraživanje. Teologija, govor o Bogu i govor Bogu, kršćanski život i molitva više su nalik speleologiji nego inženjerskim ili građevinskim radovima.
Foto: Wikimedia Commons
Krist je izravno odgovorio na molbu svoga učenika „Nauči nas moliti“ (Luka 11,1). To nije učinio dajući nam metode molitve, nego dajući nam molitvu, samo jednu molitvu, savršenu molitvu, „Očenaš“. Krist je vrhunski konkretan i stoga nam je dao konkretnu molitvu, a ne apstraktne metode za smišljanje molitve. Molitva je u riječima. Jer njezin autor je (jednina) Božja Riječ – Logos – Isus Krist. „U početku bijaše Riječ“ (Ivan 1,1). Riječi nisu samo oznake koje se dodaju stvarima; stvari su nastale riječima koje je Bog izgovorio.
Snaga riječi
Bog je zapovjedio: „Neka bude svjetlo!“ i svjetlost je postala. Bog je rekao: „Načinimo čovjeka!“ – i čovjek je stvoren. Stvarateljske riječi su kuće u kojima se živi. Živimo u kućama; ne živimo u značenjima ni pojmovima. Trebamo riječi. Tiha kontemplacija nadilazi riječi, ali počinje riječima, kao što avion započinje svoj let na pisti.
Riječi definiraju što se može reći; i stoga, nasuprot tome, ono što se ne može reći jest tišina, apofatičnost – neizrecivost o čemu govore istočni oci i mistici. Riječi su poput štaka. Štake su korisne za invalide, a svi smo mi duhovno invalidi i stoga trebamo štake za svoje duše. Ne prihvaćamo istinski vjeru dok ne priznamo da smo invalidi. Ne kucamo na vrata poznatog liječnika dok ne shvatimo da smo zbiljski bolesni.
Ne tražimo pojas za spašavanje dok naš „nepotopivi“ Titanic ne počne tonuti. I cijeli ovaj svijet je Titanic. Najnesretniji ljudi na svijetu su ljudi koji to ne znaju. Bez Boga svi smo na Titanicu koji postupno, ali sigurno tone. A orkestar svira, svi se zabavljaju. Dok voda ne navre u brod. – Marija nam pruža pojas za spašavanje. Zašto ne prihvatiti njezine poruke i savjete, majčinske? Brine se za sve nas kao Majka. Hvala joj na ovih 45 godina.
Marija je magnet, Europa tone u poganstvo: hoćemo li se probuditi na vrijeme?
