HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KOJI JE SVOJU MAJKU UZEO NA NEBO I OKRUNIO ZA KRALJICU NEBA I ZEMLJE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga radnoga tjedna. Godišnji odmori već jenjavaju, treba ponovno na posao, pa neka bude sve blagoslovljeno. Neka svaki naš posao s Gospodinom započne i dovrši se.
Prikažimo već ujutro Gospodinu sve svoje misli, nakane, riječi i djela. I budimo blagoslov. Uvijek iznova u ispovjedaonici ističe kako je potrebno širiti oko sebe blagoslov. Psovka, pa i ona najmanja (nema malih psovki!) – sa svakom od njih onečišćujemo i svoje srce, ali i okoliš, zrak koji udišemo. I širimo oko sebe negativnost, sami postajemo nervozni, a širimo nervozu i neugodu oko sebe.
Zašto ne bismo svoje gnjevne riječi pretvorili ne u psovku, nego u blagoslov. Pa BOG TE BLAGOSLOVIO! Djevica te Marija štitila! I tako redom. To će promijeniti naš rječnik, promijenit će i nas, postat ćemo sveti ljudi. Pa nije Isus uzalud rekao kako će čovjek odgovarati za svaku suvišnu riječ koju izgovori. Pročitajte Matej – 12. poglavlje! Tu nam upućuje Isus teške riječi glede govora i naših plodova.
Zahvalimo za ovo jutro, toplo. Jučer ovdje kao da je još jedna Velika Gospa. Mnoštvo svijeta, mnoštvo ispovijedi, jedva stignemo sve ispovjediti, a da ne govorimo o tisućama vozila i toliko autobusa. Sve je to djelo Marijino. Odnosno Duha Svetoga po Mariji.
Kao da se nastavlja svetkovanje Velike Gospe – do 22. kad slavimo Mariju Kraljicu. Pa ovo je zbilja i zbiljsko čudo. Hvala Nebu na ovome daru da smo dionici Božje milosti. I čuju se tu svi jezici, mnoštvo svećenika ispovijeda na stranim jezicima i to je zadivljujuće.
Uznesenje kao objava naše vlastite sudbine
Marija nas ne ispušta iz svoga vidokruga. Pa vrijedi i ovih dana pobliže upoznavati Mariju i njezino poslanje u svijetu i povijesti spasenja. Svetkovina uznesenja blažene Djevice Marije stavlja pred nas jednu od najljepših i najdubljih istina naše kršćanske vjere: da je cijelo ljudsko biće određeno za Boga.
Marija je uznesena na nebo, tijelom i dušom, jer u njoj vidimo već ostvareno ono što je Bog namjeravao za sve koji pripadaju Kristu. Uznesenje stoga nije samo povlastica dana Mariji; to je također objava naše vlastite sudbine i cilja.
Foto: Wikimedia commons
U Mariji Crkva vidi ispunjenje obećanja koje počiva u srži Evanđelja: da smrt ne će imati posljednju riječ, da je ljudsko biće stvoreno za slavu i da će oni koji pripadaju Kristu jednog dana sudjelovati u njegovu uskrslom životu. Kršćanstvo posjeduje izvanredno razumijevanje dostojanstva ljudske osobe. S našom židovskom braćom i sestrama vjerujemo da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju.
Ali kršćanska objava ide još dalje od toga. Krštenjem postajemo ljubljeni sinovi i kćeri Božje, hramovi Duha Svetoga i subaštinici s Kristom. Ne pripadamo Bogu samo kao što stvorenja pripadaju svom Stvoritelju; milošću smo pozvani u sam Božji život.
Tijelo i duša – Marija kao znak Žene iz Otkrivenja
I to dostojanstvo obuhvaća cijelu osobu. Mi nismo duše privremeno zatočene u tijelima, kako je naučavao Platon i platonizam, koje čekaju oslobađanje iz tijela u neko čisto duhovno postojanje. Kršćanstvo ne prezire tijelo.
Bog je stvorio ljudsku osobu, tijelo i dušu, a u Isusu Kristu sam Bog je uzeo ljudsko tijelo. Riječ je postala tijelom. Sin Božji ušao je u naše fizičko postojanje, poznavao je glad i umor, dodirivao je bolesne, plakao na Lazarovu grobu, patio, umro i tjelesno uskrsnuo iz groba. Stoga su naša tijela važna Bogu.
Zato je Uznesenje Marijino toliko važno. Marija nije jednostavno uznesena na nebo kao bestjelesni duh. Crkva uči da je tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. U njoj vidimo sudbinu otkupljenog čovječanstva. Ono što se dogodilo Mariji znak je onoga što Bog namjerava s nama i priprema za nas.
Crkva je u onoj Ženi iz Otkrivenja – 12. poglavlje – oduvijek vidjela i sliku Marije, i sliku same Crkve. Marija stoji unutar cijelog otajstva spasenja. Ona je žena koja prima Riječ, nosi Krista, trpi s njim i konačno biva dovedena u njegovu slavu. Zmaj, s druge strane, predstavlja svaku silu koja nastoji uništiti ono što je Bog stvorio. To je drevni simbol smrti, nasilja, dominacije i odbacivanja Boga.
Zmaj želi progutati dijete; no Božje se namjere ne mogu pobijediti. Dijete je u nebesima, a nebeski glas objavljuje: „Sada je došlo spasenje i sila i kraljevstvo Boga našega i vlast njegova Pomazanika Krista.“
Dogma iz 1950. i dostojanstvo poslije Drugog svjetskog rata
Uznesenje nam stoga govori nešto duboko važno o svijetu u kojem živimo. Zlo se može činiti moćnim, ali nema posljednju riječ. Smrt se može činiti pobjedonosnom, ali nije kraj.
Ljudska bića mogu biti ponižena, zlostavljana, zanemarena ili uništena, ali njihovo dostojanstvo im se u konačnici ne može oduzeti jer to dostojanstvo dolazi od Boga. Već smo isticali kako je dogmu Uznesenja svečano definirao papa Pio XII. 1. studenog 1950. – na svetkovinu Svetih – samo pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Europa i svijet još uvijek su živjeli sa strašnim ranama tog sukoba.
Koncentracijski logori, Holokaust, uništavanje gradova, deseci milijuna mrtvih, raseljavanje naroda i degradacija ljudskih bića pokazali su sa zastrašujućom jasnoćom što se događa kada se zaboravi i pogazi ljudsko dostojanstvo i kad se odbaci Bog. A sve je to MARIJA pretkazala u svojim ukazanjima u Fatimi g. 1917. ako joj svijet ne povjeruje i ne obrati se.
Deklaracija o ljudskim pravima i dogma o Uznesenju
Godine 1948. Ujedinjeni narodi usvojili su Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Godine 1950. Crkva je svečano proglasila da je Marija uznesena na nebo tijelom i dušom. To nisu bile iste izjave, niti su proizašle iz identičnih humanih, filozofskih ni teoloških temelja.
Petros Karadjias / POOL / AFP
Pa ipak, među njima postoji duboka rezonancija i međuovisnost. Obje pripadaju svijetu koji se bori ponovno artikulirati nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe. Proglas Crkve odnosno istine da je Marija dušom i tijelom u nebeskoj slavi, bio je u konačnici još radikalniji.
Nije samo rekao da ljudska bića imaju prava koja društvo i vlade trebaju poštivati. Proglasio je da ljudska osoba posjeduje dostojanstvo dano od Boga i usmjereno prema Bogu. U Mariji je ljudsko biće već tjelesno ušlo u slavu za koju je čovječanstvo stvoreno.
Ovo nije samo ideja. Uskrsnuće nije metafora za bolji osjećaj zbog smrti. Kršćanska je nada da će Bog otkupiti cijelu osobu i dovesti nas u puninu života u njemu. Zato Uznesenje Marijino ima nešto važno za reći i našoj suvremenoj kulturi. Živimo u svijetu koji može istovremeno idolizirati i prezirati ljudsko tijelo. Tijelo se može tretirati kao objekt koji treba usavršiti, kupiti, iskoristiti ili odbaciti.
Magnificat i naša odgovornost prema dostojanstvu drugih
Ljudska bića mogu se vrjednovati prema korisnosti, produktivnosti, izgledu, bogatstvu, dobi ili društvenom statusu. Marija stoji pred nama kao duboka suprotnost svim takvim mjerilima.
Njena slava ne dolazi od svjetovne moći, bogatstva ili postignuća. Ona nije suvremeni “celebrity” koja se posvuda pojavljuje, na naslovnicama itd. Ona sama nam kaže zašto: „Pogledao je na poniznost, skromnost sluškinje svoje.“ „Velika djela učinio mi je Silni.“
Magnificat je pjesma žene koja shvaća da se istinska veličina prima, a ne stvara. Bog je uzvisio ponizne. Raspršio je ohole. Zbacio je moćne s prijestolja. Gladne je napunio dobrima. Vidimo to kroz cijelu povijest kako se ‘veličine’ uzdižu i ruše. Marijino uznesenje stoga nije bijeg od materijalnog svijeta. To je Božja opravdanje materijalnog svijeta preobraženog milošću.
Žena koja je nekoć nosila Krista u svojoj utrobi sada u sebi nosi slavu njegova uskrsnuća. Tijelo koje je služilo Božjim ciljevima u Nazaretu sada je proslavljeno na nebu. I to nam daje posebnu odgovornost jednih prema drugima.
Ako je Bogu tako duboko stalo do cijele ljudske osobe, onda moramo i mi cijeniti svaku osobu. Uznesenje treba nas učiniti braniteljima ljudskog dostojanstva.
Treba nas učiniti pažljivima prema onima čije je dostojanstvo ugroženo: nerođenom djetetu, starijim osobama, bolesnima, osobama s invaliditetom, strancima, zatvorenicima, siromašnima, usamljenima, žrtvama nasilja i osobama čiji se glas ignorira. Slijedimo i nasljedujmo Mariju!
Trebalo je 20. stoljeće ratova da Crkva izgovori naglas ono što je vjerovala stoljećima
Ne postoji nijedna relikvija Djevice Marije, kako Crkva u tome vidi dokaz, a ne problem?
Marija mu se ukazala s 9 godina, on je prihvatio obje krune koje mu je nudila
