HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KOJI JE SVOJU MAJKU UZEO U NEBESKU SLAVU! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Sredina je mjeseca kolovoza, slavimo svetkovinu Marijina uznesenja na nebo. To je istina naše vjere, kako se kaže – dogma koju je proglasio istinom vjere g. 1950. papa Pio XII. Nije izrekao ništa nova jer je od samih ranih početaka Crkve zajednica vjernika vjerovala da Marija nije ostala u grobu.
Dva su groba prazna – Isusov i Marijin. Imamo doduše kao pandan Isusovu praznom grobu u Crkvi svetoga Groba ili Gospodnjega uskrsnuća također i Crkvu Marijina preminuća-usnuća, ali od nje nema ništa u tom grobu.
Ni komadića njezina tijela što bi vjernici mogli štovati kao relikvije ili ‘moći’. Pokazuju se neki Marijini odjevni predmeti koji su objekt štovanja vjernika, ali od njezina tijela nema ništa. Dakle, od samih početaka Crkva vjeruje da je Marija u slavi, da je ona ostvareni čovjek pa zato vjernici hrle u njezina svetišta koja su – kako sam i napisao – nešto kao zemljovidi vjere. Njezine su crkve i svetišta najposjećenija u svijetu.

Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, vedro i svježe. I sjetimo se svih onih koji su ovih dana stradali u teškim, nezapamćenim požarima na obali. Je li slučajnost da u isti mah gori od Pelješca do Zadra. Ima neka tiskovina a i portal koji ne voli Hrvatsku (ne bih rekao da je mrzi, to je prejako), ali je prije nekoliko godina imao veliku naslovnicu: Lijepa naša – lijepo gori! Zluradost? Mržnja?
Tjeranje gostiju s naših otoka i primorja? Ne znam kako to protumačiti osim da ljudi ne vole ovu Lijepu našu – Hrvatsku. Na nama je moliti da oni koji su pogođeni tim strašnim nepogodama ne izgube vjeru, da se uzdaju u Gospodina, da se okrenu Gospodinu.
Devetnica Mariji i vrhunac Božjega djela u čovjeku
Mnogi vjernici, kroz devet dana molitve i posta, obavljaju Devetnicu Mariji na nebo uznesenoj. Zanimljivo, na prvi dan te Devetnice pada blagdan Isusova preobraženja ili Božjeg lica na brdu Taboru.
Kao da se tim blagdanom želi anticipirati, pretkazati što slijedi u vjerničkom životu, što nas sve čeka, a već je ostvareno u Marijinoj osobi: Konačna preobrazba zemaljske, ljudske egzistencije, duha, duše i tijela prema novom, preobraženom. U „Vjerovanju“ ispovijedamo da je Isus Krist „radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa.“ Smisao dolaska Boga na svijet jest spasenje svijeta, čovjeka.
„Bog je tako ljubio svijet …“ U kolovozu slavimo Marijino uznesenje – vrhunac Božjega djela u čovjeku. Naime, nakon proslave utjelovljenja i rođenja Isusa za Božić, otkupljenja i proslave na Veliki petak i Uskrs, posvete i rađanja Crkve na Duhove, slijedi kršćanski život kao plod onoga što je Krist izveo, u Duhu obećao i ostvario. Kao klimaks života nudi nam Crkvu Mariju dušom i tijelom na nebo uznesenu.

Težimo za vječnim životom. Čovjek osjeća, nije stvoren za zemlju. Marija je već ondje, u punoj slavi. Marija putokaz i smjerokaz! „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“ – na Mariji se uzbiljilo. Ona je ostvareni čovjek što svi mi težimo biti i postati. Slavimo to na Veliku Gospu.
Negdje „na pola puta“ između Duhova i Svih svetih, kad Crkva slavi veliku Božju žetvu. Svi sveti, još nisu u uskrsnoj slavi. Tomu se nadamo o uskrsnuću mrtvih, kako nam vjera kaže.
Preobraženje kod istočnih Crkava i poetski govor o Mariji
Istodobno ne bismo trebali smetnuti s uma činjenicu da primjerice istočne, pravoslavne Crkve slave blagdan Gospodnjeg preobraženja kao tajanstveno središte cjelokupnog radosnog navještaja vjere.
Nazivaju blagdan „Božje lice“, jer je na Isusovu preobraženom licu zasjalo Božje lice, „Svjetlo od Svjetla!” To je navještaj i pojašnjavanje “novoga neba i nove zemlje” prema čemu smjera cjelokupno stvorenje koje je još u porođajnim mukama i žudi za slobodom i slavom djece Božje te konačnim otkupljenjem svoga tijela (usp. Rim 8).
Makar je dogmatska istina Marijina uznesenja na nebo ‘dušom i tijelom’ novijeg datuma (od 1950.), ipak je istina u njoj sadržana u crkvenoj predaji veoma stara i nemoguće je dovidjeti sadržaj istine koja se u tome izričaju krije. Svetkovina je u biti izričaj spram sudbine ljudskog života, ljudske egzistencije.

O Mariji je moguće govoriti suhoparnim rječnikom dogmatike i katekizma, ali je ipak primjerenije i zahvalnije govoriti o njoj poetskim rječnikom kakav su rabili umjetnici, u slikarstvu, kiparstvu, glazbi, poeziji ili pak govoriti tankoćutnim rječnikom izričaja o čovjeku i čovjekovu poslanju na ovome svijetu, dakle, rječnikom antropologije, antropologije ozbiljene u Marijinu životu.
Što bi ostalo u umjetnosti i poeziji kad bismo izrezali sve ono što je kazano, naslikano, uglazbljeno o Mariji? Jedan veliki skelet!
Marija – ozbiljena antropologija i ispunjenje čovjekova poslanja
U Mariji slavimo ispunjenje čovjekova poslanja na ovom svijetu, u njoj se do kraja oslikava i zrcali drama bića koje je cijelim svojim bićem, svim svojim žiljem bilo utkano u Božji plan i svakim je svojim danom ugrađivalo u božanski mozaik po jedan vrijedni kamenčić.
Osoba koja se predano izručila Božjem planu spasenja svijeta. Govoriti, dakle, o Mariji na nebo uznesenoj znači govoriti o finalu, završetku jedne životne psihodrame gdje su čimbenici Bog i čovjek, Stvoritelj i stvorenje.
Marija kao ozbiljena antropologija, ozbiljeno čovjekovo poslanje na ovom svijetu, čovjeka bez grijeha i ljage. Govoriti o Mariji znači govoriti o Božjem djelu na jednoj osobi, na čovjeku, teološkim ali i čisto ljudskim rječnikom.
Govor o Mariji, napose na današnji dan, uključuje i teologiju i antropologiju, tj. svi izričaji o Mariji izričaji su o Bogu koji djeluje u povijesti, ali i o čovjeku koji je u punini prihvatio i iskusio spasenje i otkupljenje.
Marijino bezuvjetno DA Bogu
Što se zapravo zbiva s čovjekom koji se do kraja, cijelim svojim bićem uključi u božanski krvotok, koji se otvori Božjoj ponudi.
Uzmemo li u ruke Bibliju, a i svakodnevno povijesno iskustvo, vidjet ćemo kako je čovjek izmišljao stotine i tisuće načina kako izmaknuti Božjem pogledu ili zovu. Zagledamo li se u povijest biblijskih likova vidjet ćemo da nitko od onih koje je Bog pronašao nije bio spreman za bezuvjetni susret s Bogom.

S jedne strane, dakle, čovjekovo nećkanje i strah od susreta, strah od te životne avanture koja stubokom mijenja život i planove, a s druge strane Bog kao Bog iznenađenja, čudesa, kao onaj koji se čudesno objavljuje na razne načine i uzima ljude u svoju službu, izbacuje iz uhodanih kolotečina, križa planove i snove koje svatko gaji, ali ipak svemu unatoč, ostvaruje svoju zamisao.
S Marijom je taj plan do kraja uspio, kao ni s jednim drugim bićem. Marija je bezuvjetno DA Bogu upravo kao što je i Isus među nama Božji AMEN (usp. 2 Kor 1,20). Zato je Marija do kraja i proslavljena u nebesima te na taj način dijeli sudbinu svoga Sina koji je proslavljen.
Marija i tajna Isusova zemaljskog života
Marija je kao nijedan drugi čovjek dijelila sva razdoblja, sve misterije Isusova zemaljskog života. Pod njezinim se srcem oblikovalo to božansko Srce. Ona ga je rodila i odgojila. Uza nju je odrastao.
Ona je bila otvorena za tajnu i tajanstvenost, misterij njegove osobe, za iskonskost Isusova bića. Živjela je i kupala se u ozračju božanskog Svjetla od Svjetla, “Svjetla svijeta”. Zakon je i pravilo psihologije da čovjeka oblikuje, u biti ga formira ono što gleda i s čime, odnosno s kime živi, ali istodobno vrijedi i obrat: Što će biti s nama i što će postati od nas, zavisi od toga kako nas tko gleda, kako nas tko promatra. Kakvim očima, kakvim pogledom?
Tako je Marija bila cijelim svojim bićem do kraja poistovjećena s bićem i bitkom svog Sina. “Ako ti je oko zdravo, cijelo ti je tijelo u svjetlu i o-zračeno” (Mt 6,22). Svetkovina njezina Uznesenja na nebo, njezina posvemašnjeg suobličavanja u Kristu i prema Kristu te preko njega u Bogu za nas je daleko više od isključivo Marijina blagdana. Blagdan je to svih nas jer u svoju dinamiku uključuje svakoga od nas.
Ovaj blagdan zahvaća sve nas, naš poziv i cilj, našu nutarnju zbiljnost. Sve nas na putovanju prema proslavi i preobrazbi u novoga čovjeka. Marija je prva na koju je prešla uskrsni krijes i oganj preobrazbe svega stvorenoga. Jer naša riječ „uskrs“ nosi u korijenu riječ „krijes“.
Carl Gustav Jung o dogmi Marijina uznesenja
Međutim, neovisno od te vjerske istine spram Marijine proslave te naše konačne proslave kroz vjeru u “uskrsnuće tijela i život vječni” treba je istaknuti i jedan drugi vidik istine o Marijinu uznesenju na nebo. Prozreo ga je veliki znalac ljudske duše, čovjekovih simbola, arhetipova, Carl Gustav Jung.

On je u svome seminaru u krugu svojih učenika u Zürichu proslavio proglašenje dogme o Marijinu uznesenju na nebo kao izvanredni događaj u duhovnoj povijesti Europe. Kao najveći religijski događaj u posljednjih pet stoljeća. Sam je bio sin pastora protestantske vjeroispovijedi kao i većina njegovih učenika, a proglašavanje dogme o Marijinu uznesenju označio je kao genijalni odgovor Crkve na probleme našeg vremena i epohe.
Prema njegovim riječima, proglašenje dogme 1950. bijaše najveći religijski događaj u minulih pola tisućljeća. Dogma o Mariji na nebo uznesenoj odgovor je Crkve na prijezir dostojanstva ljudske osobe, na obezvjređivanje čovjekova života, nakon velikoga svjetskog rata koji je progutao stotinu milijuna života.
Čovjekovo tijelo nije samo „topovsko meso“ u ratovima, nego je određeno za proslavu u nebu.
Dostojanstvo tijela nasuprot negaciji egzistencijalizma
Dogma o Mariji na nebo uznesenoj odgovor je Crkve na cinizam i bešćutnost s kojom je ljudski život potiran u onome ratu, a i u svim ratovima kroz cijelu povijest, istodobno i odgovor na tolike pokušaje nametanja čovjeku i čovječanstvu protunaravnih ideologija, gdje su milijarde postajale pokusnim objektima za nekakvu novu budućnost, novoga čovjeka u fašizmu, komunizmu, socijalizmu a danas u neoliberalizmu i protunaravnom genderizmu.
Jung je tumačio dogmu i kao odgovor Crkve na u to doba sve prošireniji ateistički egzistencijalizam jednog Sartrea, Camusa, gdje je u temelju svega gađenje prema životu, besmislenost i apsurdnost egzistencije, oličene u mitskome Sizifu, “bačenost” u život, ništavilo. Jednom riječju, egzistencijalizam kao negacija postojećeg, put u ništavilo, u doba mrtvog Boga koga je navijestio davno još Nietzsche.
Namjesto te negacije čovjekova života i egzistencije istina o Mariji uznesenoj na nebo sadrži u sebi izrazitu crtu pozitivnosti, naime, prihvat tijela u svim njegovim protegama, tijela komu predstoji proslava u nebesima. Čovjekov životni put i tijek svršava u Nebu, ne u Paklu, ne u carstvu smrti, tame. Čovjek u svojoj osobi ujedinjuje Boga i čovjeka, Nebo i Zemlju, muško i žensko. On postaje jedno sa sobom, dolazi do svoga pravog ja.
Današnji je dan prosvjed protiv jeftinog veličanja i profaniranja odnosno prostituiranja čovjekova tijela, svođenja ljudske ljepote na golotinju, golo meso koje se nudi po internetu. Ovaj nam dan veli da je čovjekovo tijelo posvećeno i određeno za ‘uskrsnuće i život vječni’. Tijelo kao Hram Duha Svetoga. Naučimo to cijeniti i vrjednovati.
Dolje imate moj razgovor o MARIJI NA NEBO UZNESENOJ – pa ako uhvatite vremena, pročitajte. Ima dosta misli…
SRETAN VAM OVAJ BLAGDAN MARIJE NA NEBO UZNESENE I NADAJMO SE BITI S NJOM U SLAVI!
Tekst spomenut od našeg Fra Tomislava pervana pročitajte OVDJE.
Marija mu se ukazala s 9 godina, on je prihvatio obje krune koje mu je nudila
Misa na TV-u ne smije i ne može zamijeniti stvarnu prisutnost
Svetica se zavjetovala da nikada neće odbiti prosjaka – Bog joj je posebno proviđao










