HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – NAZOČNA U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU I DOSTOJNA NAŠEGA KLANJANJA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je – spomen na Gospodnju večeru, pashalnu, završnu, u kojoj je ostavio sebe u Crkvi i svojima pod prilikama kruha i vina – u Sakramentu ljubavi.
Zahvalimo za ovo jutro, ovdje svježe, temperature oko deset stupnjeva, ali danju narastu tako da je još uvijek toplo. I ugodno u ispovjedaonici. Izmolimo svoje molitve, zaštitimo se od Zla i Zloga, molimo Gospodina da obavi na nama duhovnu i duševnu higijenu, da nam otvori oči za dobro u svijetu i drugima, da promatramo svijet novim očima, koje propuštaju Krista u svijet.
Naučimo gledati, promatrati ljude njegovim očima te očima svetaca, kao što je bio Padre Pio. Oni koji navrate ovdje k nama ne mogu se načuditi da je još uvijek ovoliko svećenika na oltaru, više od stotinu bilo je i sinoć. A mi velimo, pa to je cijelo ljeto, sve više i više svećenika dolazi, a to je dobar znak za obnovu Crkve. I stoga molimo za duhovna zvanja, za posvemašnje predanje u Gospodinovu volju one koji se odluče za svećeništvo.
Padre Pio – potpuno predanje Isusu Kristu
Jučer smo slavili svetoga Padra Pija, stigmatika i svetca, najpopularnijega u dvadesetom stoljeću – uz svetu Malu Tereziju od Djeteta Isusa i Božjega lica. Vrijedi ponovno osvrnuti se na taj jedinstveni lik koji je pedeset godina nosio Kristove stigme – rane, a prepoznatljiv je po rukavicama koje je trajno nosio na rukama jer su ispod njih rane krvarile.
Životi nekih svetaca čine vidljivim ono što inače ostaje skriveno. U njima Kristovo otajstvo izbija toliko blizu na površinu da ga možemo gotovo dodirnuti. Sveti Pio iz Pietrelcine koga Crkva s ljubavlju pamti kao Padre Pija bio je takav čovjek.
Njegov život obilježili su izvanredni događaji: stigme, izvještaji o čudesima, izvanredni duhovni uvidi, čitanje misli, zrenje u srce i bezbrojni ljudi koji su putovali na velike udaljenosti samo da bi mu ispovjedili svoje grijehe ili zatražili da moli za njih. No, ako se usredotočimo samo na izvanredno, mogli bismo propustiti pravu tajnu Padre Pija. Njegova svetost u konačnici nije se sastojala od izvanrednih pojava.
Riječ je bila o potpunom predanju i pripadanju Isusu Kristu. Sveti Pavao daje nam ključ u Poslanici Galaćanima: „S Kristom sam raspet. Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.“ Malo koja rečenica u Svetom pismu do te mjere izražava otajstvo kršćanske svetosti.
Kršćanstvo kao izručenje, ne usavršavanje sebe
Kršćanstvo nije pokušaj da postanemo bolja verzija samih sebe. Ono nije prvenstveno program moralnog usavršavanja, perfekcionizma. Biti bolji. U svojoj najdubljoj razini kršćanstvo je potpuno izručenje Isusu Kristu da njegov život počinje preuzimati naš. Naše misli, želje, rane, nade, odnosi, patnje, pa čak i naša smrt postupno se sabiru u njemu.
„Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“ Te su se riječi gotovo mogle doslovce protezati kroz cijeli život Padra Pija. Izvana je njegov svijet postao i bio izrazito uzak: Samostan, crkva, oltar, ispovjedaonica, redovnička zajednica i mnoštvo koje ga je tražilo.
No, duhovno je njegov svijet postao golem, gotovo bismo rekli, globalan, jer život duboko ukorijenjen u Bogu može obuhvatiti ljude i mjesta daleko onkraj svih zemaljskih i prostornih granica.
Slijedi me – poziv koji vodi prema Križu
Padre Pio nas podsjeća da se vrijednost života ne može mjeriti time koliko daleko putujemo, što posjedujemo, koliko važni postajemo ili koliko ljudi zna naše ime, koliko ‘lajkova’ ubiremo na društvenim mrežama.
Pravo je pitanje koliko duboko je Kristu dopušteno živjeti u nama. Zato je bitno ono što Isus kaže: „Ako tko hoće biti moj, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ Toliko smo često čuli te riječi da možda više ne osjećamo njihovu snagu. Isus ne kaže: „Divi mi se.“ Ne kaže: „Povremeno misli na mene.“ On kaže izričito: „Slijedi me.“ I odmah nam kaže kamo to slijeđenje vodi – prema Križu.
Padre Pio je znao duboku istinu o Križu. Kristove rane bile su povezane s njegovim vlastitim tijelom punih pedeset godina kroz stigme, ali ne bismo smjeli od toga činiti patnju ugodnom ili poželjnom. Kršćanstvo nas ne uči da volimo patnju zbog nje same.
Patnja ostaje patnja. Bol ostaje bol. Bolest ostaje bolest. Žalost ostaje žalost. Izdaja nas i dalje ranjava. Usamljenost i dalje boli. Krist nije došao reći patničkom čovječanstvu da patnja nije važna. Došao je da sam uđe u patnju. Križ otkriva da je Bog spreman sići u najdublje dubine ljudske patnje.
Misa čini Kalvariju sakramentalno prisutnom
Misa ne ponavlja Kalvariju kao da se Krist žrtvuje trajno i iznova na vremenskoj osnovi, nego omogućuje da Kalvarija postane sakramentalno prisutna. U katoličkom poimanju vremena vječno se isprepliće s vremenitim. Kristova prisutnost na križu, dostupna u misi, probija se u naše vrijeme i naš prostor. I odjednom stigme imaju teološki smisao.
Kristove rane pojavljuju se u tijelu Franje Asiškog. Stoljećima kasnije ponovno se pojavljuju u tijelu Padre Pija. Patnja Kalvarije nije vremenski zatočena u 33 godine Isusova života. Ali kroz misu i svece Krist poziva na sudjelovanje u svojoj patnji. Izraz koji mnogi ne mogu shvatiti: sveti Pavao govori o izvanrednom „dopunjavanju“ onoga što nedostaje u Kristovim mukama za dobrobit njegova tijela, Crkve.
Padre Pio je to shvatio mnogo prije nego što je sam nosio rane i to je poučavao. U svibnju 1914., četiri godine prije stigmi, bio je duhovni vođa žene u Foggi po imenu Raffaelina Cerase, koja je bila u pravom očaju i željela je znati što znače njezine patnje. Njegov odgovor vrijedi pročitati u cijelosti, jer točno pokazuje kako se nosio s tamom u drugima.
Padre Pio o Bogu kao kiparu naših duša
Jučer sam nekima slao preslik toga pisma koje upućuje Padre Pio toj gospođi. Zato je toliko snažna slika Padre Pija iz jučerašnjega Časoslova o božanskom Graditelju ili Umjetniku koji drži čekić i dlijeto. On opisuje ljudsku dušu kao kamen ili mramor koji se priprema za Božji vječni dom.
Grubi kamen mora se oblikovati. Suvišni se dijelovi i komadi moraju ukloniti. Rubovi se moraju izgladiti. A udarci čekića i dlijeta mogu boljeti. Padre Pio imenuje neke od tih udaraca: tamu, strah, iskušenje, tugu duha, duhovnu tjeskobu i tjelesnu patnju. Mnogi od nas prepoznaju nešto kod samih sebe na tom popisu. Ponekad se čini kao da nas život opetovano udara čekićem i dlijetom.
Molimo se, ali Bog se čini nijemim. Tražimo smjer, ali sve ostaje neizvjesno. Pokušavamo biti vjerni, ali iskušenja i dalje postoje. Volimo nekoga ali ga gubimo. Nudimo ljubaznost i primamo nezahvalnost. Pokušavamo oprostiti i otkriti da je rana dublja nego što smo zamišljali.
U tim trenucima možemo se pitati: “Gdje je Bog?” Odgovor Padre Pija je izazovan, ali je primjeren: Bog je možda bliže nego što zamišljamo. Kipar ne udara u mramor zato što ga mrzi. Udara ga jer već nazire i vidi što bi kamen ili što bi iz te gromade mramora moglo postati.
Bog nas dočekuje u rani koju nije uzrokovao
Ovdje postoji važna razlika. Ne dolazi sva patnja izravno od Boga. Ljudska okrutnost, nepravda, nasilje, zlostavljanje i zanemarivanje ne mogu se jednostavno nazvati Božjom voljom. Mnogo patnje proizlazi iz ljudskog grijeha, krhkosti stvorenja ili okolnosti koje ne možemo razumjeti. Pa ipak, kršćanska vjera iznosi izvanrednu tvrdnju da Bog može ući i svojom milošću preobraziti našu patnju.
Bog zacijelo nije uzrokovao ranu, ali nas može dočekati u njoj. Bog možda nije poslao tamu, ali može zapaliti svjetlo u njoj. Bog možda nije izabrao križ koji je neka druga osoba stavila na naša ramena, ali nam može pomoći da ga nosimo. To vidimo na Kalvariji. Čovječanstvo priprema Gospodinu križ; Bog ga čini mjestom otkupljenja.
Možda je to razlog zašto su mnogi ljudi tražili Padre Pija za ispovjednika. Nisu došli samo zato što su bili fascinirani izvanrednim fratrom. Došli su noseći vlastite terete. Došli su s grijesima, žalostima, neuspjesima, tajnama, prekinutim vezama, propuštenim prilikama i ranjenom savješću. I kroz službu svećenika, susreli su se s nečim većim od Padre Pija: Susreli su se s Kristovim milosrđem.
Kamen koji se oblikuje – Kristovo milosrđe u ispovijedi
Ispovjedaonica je bila jedan od velikih oltara svećeništva Padre Pija. Znao je da svetost počinje istinom. Čovjek se mora suočiti sa samim sobom pred Isusom. Kristu ne možemo ponuditi uljepšanu sliku ili inačicu samih sebe.
Možemo mu ponuditi sebe samo onakvima kakvi jesmo, zaista. Bez uljepšavanja. To znači donijeti pred njega ono što je lijepo, ali i ono što je slomljeno, što je velikodušno, ali i što je sebično, našu vjernost i naše nevjernosti. Bez lakiranja ili celofana. I tada dolazi čudo milosrđa. Bog nam ne oprašta samo, on nas šalje promijenjene, nove. Milosrđe nas počinje obnavljati. Božanski Tvorac ponovno uzima kamen koji je oblikovan.
Jedan je Michelangelo, da se dokaže u Rimu, naručio gromadu kararskog mramora i dao se na posao. Trebala mu je godina dana da bi od te gromade stvorio čekićem i dlijetom veličanstveni prikaz Žalosne Gospe – Pieta. Svijet joj se divi.
Mnogi su mu to osporavali, pa je to jedino djelo koje je potpisao – na vrpci koja seže preko Marijinih grudi. NAPRAVIO MICAEL ANGELUS BUONAROTTI-FIRENTINAC. Svi smo mi izišli iz Božje ruke i dopustimo mu – Gospodinu – da nas oblikuje u ono što je s nama zamislio. A on ima i čekić i dlijeto!
Pedeset godina nosio je Kristove rane, predvidio papu i atentat na njega
Nevjernik, časnik, razvratnik – danas svetac kojeg slijede zajednice diljem svijeta
Svaki dan na Misi, a iz usta ne mogu izbaciti psovku, čemu to?
