HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – SINA MARIJINA KOJI JE ODRASTAO U NAZARETU I BIO SVOJIMA POSLUŠAN! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je, ovdje je već i kalendarski a i vremenski jesen, temperatura je ovdje negdje ispod deset stupnjeva. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, vedar dan, a u daljini se čuju i pijetlovi koji najavljuju novi dan.
I koji su svima nama podsjetnik na onu noć kad je Isus bio pred Velikim vijećem, a Petar zatajio Gospodina Isusa, makar je bio s njim tri godine, priznao ga Kristom-Mesijom-Pomazanikom, ali u trenutku slabosti popustio je.
Nije imao snage stati uz Isusa, priznati da ga uopće poznaje. Molimo Gospodina za ustrajnost. Subota je – Marijin dan, a svaki dan vidimo ovdje što Marija čini u Isusovu djelu u svijetu. Pokušajmo se unijeti u njezin život, u njezin skroviti život u Nazaretu jer je i Isus proveo ondje punih trideset godina.
Mi se obično fokusiramo na posljednje njegove tri godine djelovanja, a onih trideset skrovitih godina ispuštamo iz vida. A upravo se tu uče one kreposti koje nam svima trebaju, napose obiteljske. To je misterij nazaretskih dana.
Emanuel – otajstvo Boga s nama
To je misterij, otajstvo Boga koji je odlučio prebivati među nama. Trenutak kad je Nebo odlučilo unići u običan ljudski dom, a Bog zatražio pristanak mlade žene. Prorok Izaija nam daje drevno obećanje: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel. Bog je s nama.“
Sveti Luka vodi nas u malu kuću u Nazaretu, gdje to obećanje postaje tijelo. Podsjeća nas da Bog koji je stvorio nebesa nije izabrao palaču, hram ili kraljevsko prijestolje, nego dom. Svačiji dom. Tvoj i moj. Naš. Nazaret je znamen Božjega utjelovljenja, gdje je postao čovjekom! Sve smjera na Utjelovljenje. Kršćanstvo, u dubokom smislu, počinje u domu, u obiteljskom ozračju. Ne u katedrali ili crkvi.
Ponekad zamišljamo da svetost prvenstveno pripada crkvama, samostanima, svetištima i svetim mjestima. Svakako, Bog nas tamo susreće. Ali Nazaret nam govori nešto još zapanjujuće. Bog želi ući u obične prostore ljudskog života. Dolazi u kuhinje i radionice, spavaće sobe i bolesničke sobe.
Dolazi u naše obitelji i prijateljstva. Dolazi u naše tjeskobe, razočaranja, nade i nedovršene planove. Emanuel smjera upravo na to: Bog s nama. Ne Bog koji nas gleda iz daljine. Ne Bog koji nas čeka tek na kraju života. Bog nije dostupan samo kada je sve mirno i ispunjeno molitvom.
Bog s nama. Emanuel. Izaija je prvi put izgovorio to obećanje usred političke neizvjesnosti i straha. Kralj Ahaz bio je zabrinut za budućnost. Pa ipak, u toj atmosferi došlo je božansko obećanje: „Sam će vam Gospodin dati znak.“ Znak nije vojska. Nije bogatstvo ili politička moć. Nije poraz neprijatelja. To je dijete: Emanuel.
Marijino uznemirenje i vjera koja postavlja pitanja
Ovo je Božji odgovor na ljudski strah – njegova prisutnost. I možda je to riječ koja je mnogima od nas danas potrebna. Živimo s toliko neizvjesnosti. Brinemo se za svoje obitelji, zdravlje, Crkvu, zemlju i svijet. Svjedočimo ratu, nasilju, siromaštvu, usamljenosti i podjelama.
Pitamo se što budućnost nosi. Ponekad se problemi čine toliko golemima da se osjećamo nemoćno. Marijin stav nam kaže: Bog je s nama. Ne obećava da će svaka teškoća nestati. Marija će to sama otkriti. Njezin “da” nije doveo do lakog života.
Na kraju je doveo do Betlehema, progonstva, nerazumijevanja i konačno Kalvarije. Pa ipak, kroz sve to, ostala je žena koja je vjerovala da je Bog vjeran. „Blažena je ona koja je vjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin rekao.“ Gabrijel dolazi Mariji s riječima koje će sve promijeniti: „Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom!“ Marija je uznemirena.
Trebali bismo ovo primijetiti. Kršćanska vjera ne zahtijeva od nas da budemo slobodni od problema. Sama Marija je uznemirena. Ona pita: „Kako će to biti?“ Vjera nije odsutnost pitanja. Vjera je spremnost da ostanemo pred Bogom dok ih postavljamo.
A onda dolazi jedan od najljepših stihova u cijelom Svetom pismu: “Jer Bogu ništa neće biti nemoguće.” Marija ne može vidjeti cijeli put pred sobom. Ne može znati sve što njezin pristanak podrazumijeva. Ne dobiva mapu niti uputnik za sljedećih trideset i tri godine. Jednostavno se od nje traži da vjeruje Bogu koji ju je pozvao.
A ona odgovara: “Evo, ja sam sluškinja Gospodnja; neka mi bude po tvojoj riječi.” To je srce Nazareta. To je duhovnost fiata. Neka bude. Ne pasivna rezignacija, već hrabro predanje. Marija se slobodno predaje Bogu. Dopušta božanskoj Riječi da uđe u njezin život tako potpuno da Riječ postaje tijelom u njoj.
Marijin fiat kao svakodnevni poziv
Svaki kršćanski poziv ponovno počinje u ovom trenutku. Svako jutro, na neki način, pozvani smo ponoviti Marijine riječi: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Ponekad je ta molitva laka. Ponekad mnogo od nas traži.
Ponekad se mora izgovoriti kroz suze. Ponekad je izgovaramo dok stojimo pred okolnostima koje nikada ne bismo izabrali. Pa ipak, Marija nas uči da predanje Bogu nije uništenje naše slobode; to je ispunjenje naše slobode. Njezin “da” omogućuje da Kristov život uđe u svijet. Naše vlastito malo „da“ može učiniti isto.
Charles de Foucauld i duhovnost Nazareta
I dok razmišljamo o duhovnosti Nazareta i duhu koji je vladao u nazaretskoj obitelji – a tako bi trebalo biti u svim našim obiteljima – misao mi leti na Charlesa de Foucaulda o kome smo govorili ovih dana.
O njemu koji je vodio razvratan život, ali se pitao, ima li Boga, i uporno tražio od Gospodina da mu se objavi, da mu kaže, ima li ga. Kad je došao pred svećenika, ovaj mu je samo rekao: NA KOLJENA. KLEKNI. ISPOVIJEDI SE! To je bio zaokret u njegovu životu. Potom je tražio način kako Gospodinu služiti. Bio je kod trapista, neko vrijeme bio je kod sestara klarisa u Nazaretu gdje je bio pomoćnik, sluga.
Kad sam bio na hodočašću 1981. ujesen u Svetoj zemlji, pohodio sam njegovu ćeliju gdje je stanovao jer me i tada ta osoba fascinirala. On je htio jednostavno nasljedovati nazaretsku duhovnost. I njegova duhovnost je veoma utjecajna u našem vremenu. Duhovnost svetog Charlesa de Foucaulda (poznatog i kao Mali brat Karlo) jedna je od najutjecajnijih kršćanskih duhovnosti 20. stoljeća.
Njezin temelj, srce i središnja inspiracija jest otajstvo Nazareta. Nakon što se obratio i hodočastio u Svetu Zemlju, Charles de Foucauld bio je duboko fasciniran trideset godina Isusova skrovitog, običnog i svakodnevnog života u Nazaretu prije nego što je započeo svoje javno djelovanje. Ključni stupovi nazaretske duhovnosti (duhovnosti Nazareta):
Nasljedovanje skrovitog i običnog života (Vita Abscondita). Isus je veći dio svog zemaljskog života proveo ne kao čudotvorac ili poznati propovjednik, nego kao jednostavni stolar, tesar koji živi u malom, nebitnom mjestu.
Zar može doći nešto dobra iz Nazareta, pita se Natanel u Ivanovu Evanđelju. Svetost u svakodnevici: Nazaretska duhovnost naglašava da svetost ne zahtijeva velika, spektakularna djela. Svetost se ostvaruje kroz svakodnevni rad, skromnost, šutnju, molitvu i vjernost u malim stvarima. Traženje ‘posljednjeg mjesta’ i siromaštvo.
Siromaštvo, prisutnost i “sveopći brat”
Foucauld je u evanđelju prepoznao Isusov poziv: »Kada budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto«.
Isus iz Nazareta odabrao je siromaštvo i neznatnost. Charles de Foucauld je želio do te mjere poistovjetiti svoj život s Isusom da je odlučio živjeti među najsiromašnijima i posve zaboravljenima (prvo kao sluga u samostanu klarisa u Nazaretu, a kasnije među nomadskim narodom Tuarega u Sahari).
U Nazaretu Isus nije držao govore nego je jednostavno bio prisutan. Foucauldova misijska metoda nije bila pokrštavanje riječima ili organiziranjem velikih misija, nego posvećivanje prisutnošću, prijateljstvom i dobrotom.
Njegovo poznato načelo glasilo je: »Želim živjeti tako da ljudi, vidjevši mene, kažu: ‘Ako je ovaj čovjek tako dobar, kakav tek mora biti njegov Bog?’« U Nazaretu je Isus dio obične ljudske obitelji i zajednice. Iz toga proizlazi Foucauldov ideal da postane »sveopći brat« (frère universel) svakom čovjeku, bez obzira na njegovu vjeru, rasu ili društveni status.
Posebno se to očitovalo u njegovom životu u Sahari, gdje je gradio mostove prijateljstva s muslimanima, poštujući njihovo ljudsko dostojanstvo i kulturu. Iako je živio aktivnim i radnim životom, nazaretski stil spaja rad i duboku molitvu. Euharistijsko klanjanje bilo je srce njegovog dana. Htio je donijeti živog Krista (kroz Euharistiju) na mjesta gdje ga nitko ne poznaje, vjerujući da sama Isusova prisutnost preobražava svijet.
Nasljeđe Charlesa de Foucaulda danas
Za vrijeme svog života Charles de Foucauld nije uspio osnovati red niti je priveo ikoga obraćenju Kristu u pravnom smislu riječi. Nikoga nije krstio. Međutim, nakon njegove smrti, njegova duhovnost Nazareta inspirirala je nastanak brojne duhovne obitelji (više od 20 zajednica diljem svijeta), među kojima su najpoznatiji: Isusova mala braća i Isusove male sestre.
Ove zajednice i danas žive u običnim radničkim četvrtima ili među marginaliziranim skupinama, radeći obične poslove i svjedočeći evanđelje tišinom, ljubavlju i molitvom — baš kao što je Isus činio u Nazaretu. Na nama je slijediti njegov put. Pratimo ujedno i posjet našega Pape Leona Francuskoj – pratimo ga molitvom!
Protestantski general kleknuo je pred kapucinom – i prešao na katoličanstvo
Pedeset godina nosio je Kristove rane, predvidio papu i atentat na njega
