HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, SINA DJEVICE MARIJE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radošću ispunjen ovaj dan. Subota je, dan posvećen napose Blaženoj Djevici Mariji. Vikend je, a diljem svijeta slavi se i poganska Noć vještica, koja je u posljednje vrijeme uzela maha i u nas. To je strana uvozna „roba” koja nam ne treba i koja djeci samo utjeruje strah u kosti duhovima, vješticama, dugim noćima, mrakom i tamom.
Molimo srcem za svoje pokojne
Zahvalimo Gospodinu za ovo svježe jutro. Ovdje je nešto manje hodočasnika nego posljednjih dana, što je razumljivo, jer dolaze Svi sveti i Dušni dan i svi žele pohoditi grobove svojih najmilijih. I danas će mnogi nositi cvijeće i paliti lampione. Neka to ne bude samo formalnost, nego molimo za svoje pokojne srcem i dušom. Ovih se dana osobito sjećamo duša u čistilištu, koje se još čiste, jer ništa nesveto ne može stupiti pred Gospodina, a sa sobom nosimo toliko toga što se na nas prilijepilo i postalo nešto poput našega „drugog ja”. Treba sa sebe skinuti sve naplavine zla i svijeta da bismo pred Gospodina stupili u bijelim haljinama nevinosti, kao nakon krštenja.
U tom smislu valja pročitati i preslik odlomka iz spisa svete Katarine Sijenske, iz njezinih razgovora s Nebeskim Otcem, koji donosim dolje.
Odlučimo se za Gospodina
Zahvalimo Bogu za sve i izmolimo svoje uobičajene molitve. Živimo svjesno kao vjernici koji su se opredijelili za njega. Toliko puta u ispovjedaonici potaknem vjernike da se odluče za Gospodina i odreknu grijeha i zla, a nakon molitve redovito uslijedi duboko olakšanje, ponekad i sa suzama. Da, Gospodin nas poziva, sve bez razlike, da obnovimo svoj krsni zavjet i molimo svoje Vjerovanje.
Radost iz tamnice
Ovih dana čitamo Pavlovu Poslanicu Filipljanima, za koju slobodno možemo reći da je njegov najosobniji spis. Filipi bijahu prva Pavlova zajednica na europskom tlu. Ondje se Evanđelje ukorijenilo, Filipljani su mu uvijek bili nekako najbliži i pomagali su mu financijski.
Pavao Filipljanima piše dok je zatočen u tamnici. Nije sasvim sigurno gdje se to zbivalo. Tradicionalno se pretpostavlja da je to bio Rim, a mnogi danas misle da je pisao iz Efeza, no to pitanje nije bitno. Važno je da Pavao piše iz zatočeništva i patnje, da je, kako sam više puta veli, „u okovima”. To nije bio nikakav odmor. Možemo zamisliti kakvi su bili zatvori u to doba. Zatvorenike su bacali u okove ili klade, kao i Pavla za prvoga boravka u Filipima, nakon što je onu vračaru oslobodio od nečiste sile. Ali, što je krajnje zanimljivo, u poslanici nigdje nema ni primjese žalovanja ili depresije. Biti u tamnici znači biti zatvoren u tamnu prostoru, s malo svjetla, što nužno izaziva potištenost i rezignaciju. A upravo je ovaj spis ispunjen radošću. Kako se može radovati u okovima? Pavao toliko puta ističe radost!
Zajednica koju je Pavao osobito volio
Piše zajednici koju jako voli. Luka o počecima kršćanstva u Filipima izvještava u 16. poglavlju Djela apostolskih. Pavao ima noćno viđenje u kojem mu dolazi neki Makedonac i poziva ga u Makedoniju, a Filipi su bili u rimskoj provinciji Makedoniji (Dj 16,9-10.12). Ubrzo nakon toga susreće Lidiju, kojoj je Gospodin otvorio srce da primi Pavlovu poruku, a ona Pavlu i njegovoj pratnji nudi gostoprimstvo u svom domu (Dj 16,14-15). Crkvu u Filipima nije osnovao samo Pavao, nego i žene. U ovom pismu spominje i Evodiju i Sintihu.
Kao što je jasno iz uvodnih redaka poslanice, on tu Crkvu silno ljubi. Za Filipljane moli „uvijek s radošću”, s njima dijeli „zajedništvo Evanđelja” i kaže da su mu „suzajedničari u milosti, i u okovima i u obrani i u potvrđivanju Evanđelja” (Fil 1,4-5.7). Njegovi su okovi postali prigoda da Radosnu vijest navijesti i u carskom pretoriju, a znamo da su pretorijanci bili carska tjelesna garda.
Kršćani u neprijateljskom okruženju
Kasnije u pismu govori o „protivnicima”, o neprijateljima križa Kristova, kojima je bog trbuh, a slava u sramoti. Piše im da im je dano „ne samo vjerovati u njega nego i trpjeti radi njega” (Fil 1,28-29). Poznato je da su Filipi znali biti nasilno neprijateljski raspoloženi prema Pavlu, jer je ondje bio pretučen i zatočen (Dj 16,16-40). Ni prema kršćanima taj grad vjerojatno nije bio osobito prijateljski raspoložen, pa je biti kršćanin ondje značilo prihvatiti neprijateljstvo, možda čak i progone. Pavao ih ohrabruje riječima: „I ovo je moja molitva: da vaša ljubav sve više i više raste u spoznanju i svakom shvaćanju, da rasuđujete što je vrijedno, da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov” (Fil 1,9-10). Moli da Filipljani, okruženi neprijateljstvom, rastu u znanju i ljubavi dok čekaju Dan Kristov.
Pavao i Crkva u Filipima očito su bili povezani zajedništvom u Kristu, sudjelovali su u njegovim patnjama u svijetu i dijelili ih zajedno, usred nevolja svijeta koji ih je promatrao. To je dobra škola i za nas: da budemo suradnici u evangelizaciji, jedni drugima prijatelji i zajedno u Kristu. Aristotel je rekao da prijatelji dijele i tugu i radost. Poslanica nije duga, ali vrijedi je pročitati.
Noć vještica, uvoz koji nam ne treba
Gore spomenuh Noć vještica ili noć duhova, koja je u posljednje vrijeme i u nas u modi, opet nešto što smo na nesreću uvezli iz Amerike, gdje se zove Halloween. Taj je pojam posve stran ovim prostorima, našem kulturnom ozračju i podneblju. Riječ je anglosaksonskog podrijetla i dolazi od „All Hallows’ Eve”, što znači vigilija ili predvečerje Svih svetih, jer prema crkvenom bogoslužju svetkovina počinje bdjenjem, Prvom večernjom. U staroj keltskoj, poganskoj Irskoj 31. listopada bijaše posljednji dan ljeta i početak zime, hladnoga razdoblja, a ujedno i zadnji dan godine. Ti su dani bili obilježeni raznim obredima kojima se nastojalo ovladati duhovima te strahom od dugih zimskih noći i od smrti.
Posljednjih godina Noć vještica preplavljuje Europu. Stotine milijuna eura troše se na rekvizite, kostime i demonske obrazine, za djecu i za odrasle. Na zabavama i provodima ljudi pokušavaju pobijediti strah, smrt i duhove. Grozomorne maske i izdubljene bundeve nalik demonskim licima, u kojima gore svijeće, nesvjesno utjeruju strah. To su poganski i neopoganski običaji koji nemaju ništa zajedničkoga s kršćanstvom. Tako zlo postupno, nametnički, ulazi u naše domove i dječju psihu, šutke, uz prešutno odobravanje odraslih i roditelja. Pitamo se: nije li na pomolu povratak starih, prognanih poganskih bogova i božanstava?
Vraćaju se otjerani duhovi
Na početku svjesne europske povijesti kršćanstvo je „pomelo” poganstvo, a poganskim je svetkovinama dalo kršćanski biljeg i značenje. U Rimu je poganski Panteon pretvoren u kršćansku crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji i mučenicima. Sada se nezaustavljivo, ali tiho, kao pri osmozi, vraćaju otjerani duhovi i demoni. Poganstvo je među nama i ponaša se slavodobitnički. Jasno je da narod koji je izgubio baštinjenu vjeru stvara novu vjeru i nove svetkovine, pada u praznovjerje i priziva sve moguće protubožne sile. A duhovi se vraćaju među nas s nesmanjenom žestinom i okrutnošću.
Nemoguće je i neodgovorno ostati gluh i slijep pred svim tim ludovanjem s kojim smo suočeni. Nije bezazleno to poigravanje osjećajima, strahom, jezom, stravom i duhovima, jer sve to s vremenom ulazi u svijest i podsvijest i nastanjuje se u duši, osobito u dušama naših najmanjih. Na kraju se i nehotice pitamo: nije li sve što je vezano uz Noć vještica, sa svim tim obrazinama i poigravanjem s mračnom stranom stvarnosti, zapravo vrsta slavljenja čovjekove sklonosti prema sotonskome i demonskome?
Privlačnost mračne strane
Čovjeka je oduvijek privlačila zasjenjena, zatamnjena, mračna strana života. Ona daje oduška mašti i svemu što je u radikalnoj oprjeci sa svagdanom. U takvu surječju ne čude ni oduševljenje malim čarobnjakom Harryjem Potterom ni milijunske naklade knjiga o njegovim vragolijama i dogodovštinama. Filmovi o njemu pune kina i kase. Harry Potter i njegovi mali čarobnjaci opčinjavaju djecu jer ona kategorijalno ne razlikuju osjetno od nadosjetnoga, pa je za njih sve to dio njihova svijeta i odrastanja. Problem nastaje kad se time zanesu odrasli. Tada Halloween prerasta u grozu, strah i jezu, a svetost za koju je čovjek stvoren postaje nedostižna želja. Duši obučenoj u demonske kostime, kad je već svjetlosnim godinama udaljena od svetosti za kojom u biti žudi, preostaju opijanje i ovisnost o zlu.
Svetost umjesto mraka
Crkva slavi svetost. Slavi je u predvečerje Svih svetih i na sam dan Svih svetih, na Dušni dan sjeća se pokojnih, a ona je zapravo po sebi sveta i može biti samo sveta. Slavi blizinu svetaca i slavi ih kao već ostvarene egzistencije. Sveti Ivan Pavao II. stalno je poticao mlade da se ne boje krenuti putem svetosti i postati svetci trećega tisućljeća. Mladima se obraćao izravno i dolazio k njima. Nije stvarao pastoralne projekte, nego je u programskom apostolskom pismu Novo millennio ineunte zacrtao svetost kao cilj. Htio je mlade povesti i dovesti onamo kamo je pozvan svaki kršćanin. Za Ivana Pavla II. svetost je ishodište, staza i vrhunac kršćanskoga ozbiljenja istinskoga, punoga života.
Svetci su herojske veličine koje možemo suprotstaviti mraku, očaju i smrti. Svetci su neugodni, zahtjevni i nikada pomodni. Njihov životni i odlučni „da” Bogu istodobno je i korjeniti „ne” svijetu. Svetci su nesmiljeni protivnici svakoga relativizma, libertinizma i slobodarstva, nijekanja života na njegovu početku i kraju te svakoga materijalizma, a u tamu svijeta unose svjetlo. Svetci su istinski revolucionari koji slijede Isusov Govor na gori i njegova blaženstva, a ona su posvemašnji prevrat i zaokret u čovječanstvu.
Nema čovjeka bez Boga
Na što je čovjek pozvan? Da bude dobar, da ima dobru volju, lijepe nakane i odluke, da živi dostojno čovjeka? Ne, to nije dovoljno! Nema ljudskoga dostojanstva bez Boga, a bez Boga nema ni čovjeka. Nema zajedništva bez upućenosti prema nečemu i nekomu. Usmjerenost prema zajedničkom cilju temelj je svakoga zajedništva. Svetkovine i svečanosti nema bez slavljenika. Temelj je slavlja i svetosti euharistijski Krist. On je izvor snage i odgovor na ljudska pitanja. Klanjati se Presvetomu, biti u poklonstvenom stavu, izvor je i kruna svetosti. Nema puta naokolo. Dakle, ne Noć vještica, nego Svjetlo Isusa Krista koje osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet.
Dolje imate, kao što rekoh, odlomak iz spisa Katarine Sijenske, a ova rozeta pariške katedrale Notre-Dame neka bude znamen ljepote koja sja u našoj vjeri, u Isusu Kristu.
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
