HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – GOSPODARA SVEGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana i radnoga tjedna. Ponedjeljak je, u Hrvatskoj se slavi Majka Božja Bistrička, hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, vedro, svježe i posvetimo Gospodinu sve svoje misli, riječi, djela, nakane. Neka on svojom milošću prethodi, prati i dovrši svako naše djelo. Pa i ono najneznatnije. Neka se sve odvija pod Božjim okom s ciljem da na kraju donesemo plod u svome životu. Izmolimo svoje molitve, uz tjelesnu obavimo i duhovnu higijenu, očistimo se od svega što nije Gospodinovo. Od svega kukolja i naplavina grijeha.
Slušali smo jučer o sijaču. Sjeme je nedvojbeno krajnje kvalitetno, birano, ali je bitan onaj konačni učinak. Koji plod donosi to sjeme u životima ljudi – to se pitamo mi, to se i Isus pita. Kakvim će plodovima ploditi naš život na kraju. Jedan od najdubljih strahova ljudskog srca nije patnja. To je neplodnost, besmislenost života, stanje u kome čovjek broji dane koji nemaju smisla ni sadržaja.
Možemo podnijeti teškoće ako vjerujemo da one nekamo vode. Možemo nositi teške križeve ako znamo da će donijeti ploda. Ali ono što teško podnosimo jest sumnja da naši životi, naše žrtve, naše molitve, naša ljubav – da sve to – ne vrijedi ništa.
Strašimo se pred onim što Pismo naziva “suhim drvetom”. Bojimo se biti osoba kojoj nedostaje plodnosti, kojoj nedostaje smisla. Taj strah se javlja kroz cijelo Sveto pismo. Sara je desetljećima čekala dijete i smijala se kad je Bog njoj i Abrahamu obećao dijete u njezinoj starosti. Ana je plakala pred Božjim kovčegom jer je mislila da je neplodna, a zbog te neplodnosti ju je ismijavala inoča njezina muža. Gospodin je uslišio njezine molitve i rodila je Samuela, a potom i drugu djecu. Elizabeta je ostarjela u tišini, bez nade da će dobiti dijete, ne očekujući da će se njoj i njezinu mužu roditi Ivan Krstitelj.
Neplodnost i Izaijino obećanje – Bog uvijek sijeva milost
Izrael je lutao pustinjama i progonstvom, pitajući se je li Bog zaboravio svoj Savez, hoće li se ikada ispuniti obećanje o bogatoj zemlji u kojoj teče med i mlijeko. Božji narod je više puta iskusio neplodnost. I Bog je više puta pokazao da neplodnost nikada nije posljednja riječ. Božja posljednja riječ nad njegovim narodom nikada nije „neplodna” ili izgubljena.
Uvijek je „plodna” i voljena. Čuli smo što Izaija kaže: „Kao što kiša i snijeg dolaze s neba… čineći zemlju plodnom i rodnom… tako će biti i riječ moja koja izlazi iz mojih usta; neće se vratiti k meni neplodna.” Meni je osobno u ispovjedaonici redovito najteže kad mi dođu bračni parovi bez djece. U braku deset, petnaest, dvadeset godina – i bez djece, bez ploda.
Foto: Wikimedia commons
Kako osmisliti starost bez unučadi? Što je tomu uzrok? Što je uzrok činjenici da do 30 posto brakova ostaje bez djece? Strah od života, kontracepcija, neuredan život u mladosti? Mnogi krive Boga, a trebali bi optuživati sebe i svoj život u mladosti. Kao, griješit ćemo, ali ne želimo imati djecu prije braka. A kad dođe vrijeme u braku, ono nema ploda. Svaki se grijeh kažnjava u sebi, svaki grijeh ima svoje posljedice.
Nemoguće je voziti kroz crveno bez kazne, ili većom brzinom a da nas ‘radar’ ne ‘snimi’. Tako je i u životu… Sijač u Evanđelju je zapanjujuće velikodušan, sije sjeme posvuda – čak i po stazama, među kamenje i u trnje. Bog nikada ne prestaje sijati svoju milost. Pitanje je jesu li naša srca dovoljno otvorena da je prime. Tvrdo tlo, kamenito tlo, trnovito tlo – to nisu trajni identiteti. To su stanja srca.
Kamenito tlo – stanje srca, ne trajni identitet
Svatko od nas je poznavao razdoblja kada nas je razočaranje otvrdnulo, kada nas je patnja ostavila plitkima, kada su tjeskobe i strahovi gušili život koji je Bog želio da raste u nama. Postoje trenutci kada pogledamo sebe i pomislimo: „Ovdje ništa ne raste.” Možda smo se godinama molili, a nismo vidjeli odgovor.
Možda smo pokušali riješiti se grijeha ili ovisnosti, ali nismo uspjeli. Možda smo vjerno služili i pitamo se je li od toga išta bilo. U tim trenutcima velika je kušnja vjerovati da su naši životi neplodni, jalovi, pitati se je li bol bila smislena, je li se patnja na kraju isplatila? I odgovor je da, tisuću puta, da.
Sveti Pavao uspoređuje ovu patnju i ovu bol s porođajnim trudovima koje majka osjeća kako se približava rođenje djeteta. Ovi trudovi nisu znakovi smrti. Oni su znakovi života. U našim kršćanskim životima stenjemo, čekamo, pitamo se. Pa ipak, ispod površine, Bog ostvaruje nešto što još ne možemo vidjeti. To je njegovo obećanje.
Foto: Wikimedia
Njegova Riječ se nikada ne vraća prazna. Njegova se milost nikada ne troši uzalud. Nijedno djelo milosrđa, nijedna skrivena žrtva, nijedna vjerna molitva, nijedna suza prinesena Bogu nikada nije besplodna. Ako se predamo Bogu kao njegovi Ljubljeni, ako pristupimo stolu Gospodnjem odlučni nadati se i vjerovati u Božja obećanja, nećemo biti prazni, bit ćemo puni. Puni radosti, puni ljubavi, puni života. I donositi plod u životu.
Sveti Benedikt – tišina koja je obnovila civilizaciju
Vrijedi ponovno osvrnuti se na svetca koga smo slavili u subotu – svetoga Benedikta, opata, zaštitnika Europe, utemeljitelja zapadnoga monaštva. Nije bio svećenik. On i sveti Franjo, komu slavimo ove godine 800. obljetnicu smrti, istaknuti su likovi u Crkvi i na Zapadu.
Pravilo svetog Benedikta bilo je i još uvijek je toliko živo da su jedan za drugim nicali novi samostani orijentirani prema Benediktovim smjernicama, potpuno uronjeni u strogost i tišinu – dokaz da istinska svetost nikada ne zastarijeva. Kad se Benedikt Nursijski rodio oko 480. godine, Italija i cijeli mediteranski svijet tonuli su u barbarstvo, Crkva rastrgana sukobima, gradovi i zemlje podjednako razoreni ratom i pljačkom. To nije bio trenutak za strašljive ljude ni kukavice.
Foto: Wikimedia commons
Ipak, Benedikt, čovjek koji će obnoviti zapadnu civilizaciju nije uzeo mač. Napustio je Rim – kamo je bio poslan da se školuje – i ostavio sve zbog nemorala u Rimu – kako bi živio samotnjačkim životom u Subiacu. Nakon što je dvije godine živio u špilji u planinama kao pustinjak, stekao je takav ugled da su mu učenici masovno pristupali. Ispostavilo se da je tišina glasna. Svetost privlači.
Pa i danas se mnogi povlače na mjesec dana samoće u samostane, žele se maknuti od svjetske buke. Napose poslovni ljudi. Benedikt je na kraju napustio Subiaco i otišao osnovati veliku opatiju Monte Cassino te tamo napisao svoja Pravila u kojima su divno spojeni rimski genij i monaška mudrost kršćanskog Istoka. To Pravilo postalo je nacrt za obnovu Europe. Većina ljudi zna Benediktovo geslo, moto: Ora et Labora – moli i radi.
Benediktovo Pravilo – posveta svagdana molitvom i radom
Ono što se previđa jest koliko je bio radikalan. Pravilo propisuje raznoliku rutinu liturgijske molitve, studija i fizičkog rada u zajednici pod jednim ocem-opatom. Ne hijerarhija onih gore s jedne strane i znojnih radnika s druge – već isti ljudi, istog dana, koji se kreću između kapele i polja, pjevaju psalme i peku kruh, poučavaju svijet na tržnicama ili prepisuju stare rukopise, kao jedinstvenu žrtvu Bogu.
U Benediktovu shvaćanju kršćanskog značaja, molitva je koegzistentna s cijelim životom, a život nije ni u jednom trenutku cjelovit, potpun osim ako nije prožet molitvom. Redovnik ne dijeli svoj dan na sveto i svjetovno – on posvećuje sve. Psalme u zboru. Čekić u radionici. Gosta na vratima. Sve to, molitva.
To je paradoks koji nam danas najizravnije govori: Benediktu su se zgadili poroci grada Rima te se nastanio u planinskom Subiacu, gdje je tri godine živio u špilji. Nije krenuo u obnovu civilizacije. Krenuo je u potragu za Bogom. Civilizacija je došla kao plod i posljedica njegova iskustva Boga.
Ovo je velika lekcija i velika opomena odnosno savjet koji Benedikt nudi našem dobu. Utapamo se u strategijama, platformama, sadržaju i buci, sve u ime „paradigme promjene”. Benedikt je napravio najveću razliku u srednjovjekovnom svijetu time što je zašutio, utihnuo. Time što se udubio. Izgradio je mali, vjeran, uređen život i pustio Boga da (u)čini ostalo.
Buka naspram tišine – Benediktova lekcija za naše doba
Pravilo nije napisano samo za samostane. Namijenjeno je svima koji, odričući se vlastite volje, preuzimaju na sebe „snažni i sjajni oklop poslušnosti, da vojuju pod našim Gospodinom Kristom, našim istinskim kraljem”. To su svi. Svaka kuhinja, svako putovanje na posao, svaki inbox, svaki trenutak odabira tišine umjesto listanja i ‘skrolanja’ na mobitelu – to su male sobice.
Svaka sobica može postati mali raj, ako je onaj tko u njoj sjedi usmjeren prema Bogu. Benedikt je rekao svojim redovnicima da „shvate prije svega da su u Božjoj prisutnosti”. Benedikt je oko te jedine svijesti izgradio Pravilo. Petnaest stoljeća kasnije, to Pravilo još uvijek ima snagu. Možda se svi trebamo zapitati: ako je Benedikt obnovio civilizaciju koja se urušavala ne snagom moći ili strategijom, ne vojskom ili novcem, nego uređenom tišinom i molitvom, što je zapravo izgradila buka u našem vlastitom životu?
Ovih se dana održavala tzv. ULTRA u Splitu. Velesajam razuzdanosti, droge, alkohola, i na kraju gradska čistoća mora šmrkovima čistiti ostatke i sav onaj otpad i smeće nakon dana raspojasanosti. Je li to smisao života? Usporedite te dane s onim koncertom od prije godinu dana u Zagrebu. Ondje nije trebala intervenirati policija. Preporučio bih svima čitanje onoga što je zapisao katolički intelektualac, novinar i publicist, vjernik g. IVICA URSIĆ. Imate dolje prijepis njegova osvrta u PDF-formatu – gdje se na kraju pita i uzvikuje: O MOJ NARODE!
Papa Benedikt predvidio je propast Europe prije nego što je uopće postao papa
Razočaran gradskim životom, povukao se u špilju – i promijenio Europu
