HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – SINA MARIJINA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je – dan posvećen Bezgrješnom Srcu Marijinu, a ujedno i vikend pa će, vjerujem, mnogi krenuti na put za odmor. Neka ih prati Gospodin i njegovi anđeli.
Zahvalimo Gospodinu za minulu noć, za miran san, temperatura je vani dosta ugodna, a danju se penje ovdje iznad trideset stupnjeva. Uz običnu jutarnju tjelesnu higijenu obavimo također i svoju duhovnu higijenu.
Odreknimo se grijeha, skinimo sa sebe svu prljavštinu, grijeh i svaku zloću, da blistamo Gospodnjim svjetlom u svijetu. Da budemo vidljivi Kristovi svjedoci o kojima on govori – vi ste svjetlo svijeta, vi ste sol zemlje, vi ste vidljivi grad na gori – upravo kao što to bijaše današnji svetac – sveti Benedikt, opat, utemeljitelj benediktinaca, otac zapadnoga redovništva. Neka nas zaogrne milost Božja da u svemu Boga tražimo, što bijaše i životno načelo svetoga Benedikta.
Prizovimo na sebe Božje smilovanje da nam oprosti grijehe i promašaje. Mnogi zamišljaju Boga prvenstveno kao strogog, dalekoga ili nemogućeg sudca. Svakako, Bog je savršeno pravedan, ali pravda nikada ne proturječi njegovu milosrđu. Kroz cijelo Sveto pismo, On se više puta otkriva kao suosjećajan, spor na srdžbu i bogat nepokolebljivom dobrotom i ljubavlju.
Isus savršeno utjelovljuje ovo božansko suosjećanje. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenja što još tinja. On traži izgubljenu ovcu, dočekuje rasipnog sina i oprašta onima koji ga razapinju. Ako u to istinski vjerujemo, tada se naš odnos s Bogom duboko mijenja. Molitva prestaje biti strašna obveza i postaje ljubavni razgovor.
Ispovijed ne postaje poniženje već iscjeljenje, duhovno tuširanje. Euharistija ne postaje samo vjerska dužnost već radosni susret s Kristom koji se potpuno predaje za nas.
Blagost kao snaga – Benediktovo učeništvo
Kristova blagost također postaje uzor za naše odnose s drugima. Naš svijet često blagost smatra slabošću. To je daleko od istine. Prava blagost zahtijeva golemu unutarnju snagu. Lako je vikati. Teže je ostati strpljiv. Lako je uzvratiti. Teže je oprostiti. Lako je gospodariti i zapovijedati u kući. Teže je služiti.
Najutjecajniji ljudi nisu uvijek i najglasniji. Neki od najvećih svetaca promijenili su povijest ne političkom moći, već tihom vjernošću. Njihova blagost odražavala je Kristovo Srce. Iscjeljivali su podjele, tješili patnike, branili ranjive i proglašavali istinu s ljubavlju.
Naše obitelji trebaju ovu blagost. Brakovi cvjetaju tamo gdje supružnici govore ljubazno, čak i tijekom nesuglasica. Djeca rastu sigurno tamo gdje je opomena čvrsta, ali puna ljubavi. Starijim osobama potrebnije je strpljivo društvo više nego užurbana učinkovitost.
Župne zajednice postaju vjerodostojni svjedoci kada zrače blagom Kristovom ljubavlju, a ne oštrim osuđivanjem i tračevima koji se šire nakon službe Božje. Naše društvo također čezne za takvim svjedočanstvom. Javni diskurs postao je sve polariziraniji. Ljutnja dominira mnogim razgovorima. Vidimo to svakodnevno u političkim prepucavanjima. Ljudi brzo pretpostavljaju najgore o onima koji se s njima ne slažu.
Kršćani su pozvani ponuditi nešto drugačije. Nikada ne smijemo kompromitirati istinu, ali istina izgovorena bez ljubavi prestaje odražavati Krista. Isto tako, ljubav bez istine postaje sentimentalnost. Isus savršeno ujedinjuje oboje. On je pun milosti i istine. Isus nas poziva ne samo da se kod njega odmorimo, nego da od njega učimo.
Biti učenik znači učiti cijeloga života u njegovoj školi. Nikada ne završavamo Kristovu školu. Svaka molitva, svaka euharistija, svako djelo ljubavi, svaka kušnja postaje još jedna lekcija o tome kako postati više poput Isusa. Tomu nas uči sveti Benedikt, današnji svetac, zaštitnik Europe!
Sveti Benedikt – Subiaco i traženje Boga
Benedikt se rodio u Nursiji oko 480. godine. Roditelji su mu bili imućni pa su ga poslali u Rim na školovanje. Benedikt je dovršio svoju početnu formaciju u Rimu, no – razočaran gradskim životom – povukao se u Subiaco, gdje je oko tri godine živio u jednoj špilji, u poznatome Sacro Speco, posvetivši se u potpunosti Bogu.
U Subiacu, koristeći ostatke goleme vile cara Nerona, on je zajedno sa svojim prvim učenicima izgradio nekoliko samostana, dajući tako život novome bratstvu utemeljenome na prvenstvu Kristove ljubavi. U tom su se bratstvu skladno izmjenjivali molitva i rad na hvalu Božju.
Nakon nekoliko godina preselio se na jug, u Montecassinu je dao konačni oblik svomu naumu što ga je opisao u Pravilu, jedinom njegovu djelu očuvanom do naših dana. Iz pepela Rimskoga carstva Benedikt je, tražeći ponajprije Kraljevstvo Božje, možda toga i nije bio svjestan, posijao sjeme nove civilizacije koja će se razviti pomirujući kršćanske vrijednosti Evanđelja s njihovom klasičnom baštinom s jedne strane, i germansku i slavensku kulturu s druge.
Postoji jedna značajka njegove duhovnosti. Benedikt nije utemeljio redovničku ustanovu koja bi bila usmjerena prvenstveno na evangelizaciju barbarskih naroda, kao što su to činili ostali veliki redovnici misionari toga doba, kao primjerice irski monasi i sveti Kolumban, nego je svojim sljedbenicima kao temeljni i zapravo jedini cilj njihova postojanja postavio traženje Boga: Quaerere Deum.
Nihil amori Christi praeponere – Ora et labora
Preduvjet za svakoga tko je htio pristupiti zajednici bijaše: Traži li kandidat Boga? Znao je međutim da se vjernik kada ulazi u dublji odnos s Bogom, ne može zadovoljiti time da živi osrednje, vođen minimalističkom etikom i površnom religioznošću.
U tom se svjetlu bolje razumije izričaj što ga je Benedikt preuzeo od svetoga Ciprijana, a koji sažima čitavo Pravilo (IV,21), taj program redovničkoga života: Nihil amori Christi praeponere – Ništa ne pretpostaviti Kristovoj ljubavi. Ništa smatrati važnijim od ljubavi Kristove. U tome se sastoji svetost koja je poziv svakoga kršćanina te je postala prava pastoralna potreba i ovoga našega doba u kojemu se osjeća da je potrebno usidriti život i povijest u čvrste duhovne temelje. Utemeljio je samostan Montecassino u godini kad je car Justinijan dokinuo Platonovu Akademiju u Ateni.
Simbolično, prestaje stari poganski svijet utjelovljen u filozofiji i mudrosti te politeizmu staroga vijeka, započinje kršćanska era – civilizacija i kultura izgrađena na Evanđelju i Isusu Kristu.
Nemjeriv je doprinos benediktinaca na svakome polju kulture i obrazovanja. Opatije bijahu nešto kao odraz kraljevstva nebeskoga ovdje na zemlji, a monasi su se bavili najraznovrsnijim poslovima. Načelo bijaše – ora et labora. Moli i radi!
Podučavali su svijet poljoprivredi, gospodarstvu, ratarstvu, u samostanima su imali svoje skriptorije u kojima se prepisivala baština staroga svijeta. Oni su sačuvali cjelovitom baštinu grčke, rimske kulture i civilizacije, pisaca i filozofa. Bez njih bi Europa bila daleko siromašnija, gotovo barbarska u vremenu seobe naroda.
Marija, Benedikt i zagovor za naše vrijeme
Kao što rekoh, subota je, Marijin dan. Marija je najuzvišeniji i najsavršeniji uzor svetosti, a ona je živjela u trajnom i dubokom zajedništvu s Kristom.
Zazivamo njezin zagovor, skupa sa zagovorom svetoga Benedikta, kako bi Gospodin i u naše vrijeme umnožio muškarce i žene koji će prosvijetljenom vjerom, životom osvjedočenim, u ovom tisućljeću biti sol zemlje i svjetlo svijeta što je bio Benedikt sa svojim redovnicima prije 1500 godina. I neka i danas Gospodin podigne osobe poput Benedikta koji će biti smjerokaz prema Kristu i njegovu Evanđelju.
Dolje imate poveznicu za predivnu katehezu o svetom Benediktu pape Benedikta – koji je svjesno uzeo njegovo ime kao svoje papinsko ime! Znao je i bio svjestan što su benediktinci učinili u Europi i svijetu.
Tekst je dostupan OVDJE.
Protestanti slave simbol, katolici živoga Isusa – evo zašto je Crkva u pravu
