Zašto hrvatski grb nije ‘šahovnica’, nego štit vjere?

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – NAZOČNA U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU. MIR VAM I DOBRO!

Blagoslovljen i radostan početak novoga dana – četvrtak je. Dan Euharistije, dan kad je Gospodin izrekao na Večeri neopozive riječi: Ovo je Tijelo moje za vas, Ovo je Krv novoga Saveza koja se prolijeva za vas i sve! Izrekao je to nad kruhom i vinom.

I to je njegova riječ, neopoziva. Kao i ostale njegove riječi koje su zabilježene – u fragmentima – u Evanđeljima. Zahvalimo Gospodinu za ovo divno jutro, vedro, toplije nego jučer, ali je još uvijek nekako dopodne podnošljivo. Izmolimo svoje molitve, zaštite i predanja u Gospodinove ruke.

Domovina, grb i „štit vjere“

Iza nas je jedna noć – nogometna – u kojoj je Hrvatska poražena. Nije to tragedija. Ima još šanse, pred Hrvatima su dvije utakmice koje će odlučiti hoćemo li dalje ili ne.

Ali je bitno jedno: onaj doživljaj i spektakl koji su priredili Hrvati u New Yorku i Dallasu. To je nezaboravno, to će biti ubilježeno za pamćenje i vraćat ćemo se tomu uvijek iznova.

Kako Hrvat voli Hrvatsku, Domovinu, kako cijeni slobodu, neovisnost, makar i u tuđem svijetu. „Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim… i brda joj i dol“.

Pa bio Hrvat na Aljasci ili Novom Zelandu, Ognjenoj Zemlji – ma bilo gdje na svijetu, nosi on Domovinu u srcu. Upravo kao i Židovi kojih je bila trajna životna odrednica: Danas slavimo u Tuđini, dogodine u Jeruzalemu, gradu snova.

Divota kad čovjek vidi onoliko svijeta u hrvatskim obilježjima. Crven i bijeli. Kockice. Uopće ne volim i ne trpim kad netko zove ili imenuje hrvatski grb kao „šahovnicu“.

Hrvatski grb – s crvenim i bijelim poljima – nije nikakvo šahovsko polje na kojem se igra stara perzijska igra šaha, nego hrvatski grb ima oblik ŠTITA. A znamo što je štit značio za viteza, za srednjovjekovnog ratnika.

I uopće za ratnike u antici. Nosio se u lijevoj ruci i bio je OBRANA. Ne mač kojim se napada, nego oružje kojim se čovjek brani od napada.

Kad čitamo Poslanicu Efežanima, u šestom poglavlju imamo „Božju borbenu opremu“ i ondje je u ljevici ŠTIT VJERE kojim se branimo od ognjenih, vatrenih strijela Zloga. Dakle, štit vjere – to je hrvatski povijesni grb.

Sačuvati vjeru od rastakanja, raspadanja, od razvodnjavanja. Hrvati su to znali čuvati od zavjeta koje su davali hrvatski srednjovjekovni vladari Papi i Kristovoj Crkvi.

Stoga možemo biti ponosni – da imamo u grbu štit – ne za osvajanje, nego za obranu vlastitoga doma i zemlje. To si trebamo stalno posvješćivati.

Pa ona bivša država se raspala, danas imamo sedam nogometnih saveza na njezinu tlu, jedino je Hrvatska nešto postigla na svjetskoj razini. Zašto ona država nije imala nikakva uspjeha, osim jednom – kad sam bio još sjemeništarac – šezdesetih godina u Čileu.

Bili su – čini mi se – četvrti. Jer su je vodili – tu reprezentaciju – komunisti te KOS i UDBA. I morali su biti iz Beograda.

Nu, nije mjesto ovdje politici, nego samo činjenice. Hrvati su uspješni i u grupnim sportovima, ali i u pojedinačnim. Jer volimo svoje i jer je taj šport kohezivna snaga cijele nacije.

Kad nam već političari ne mogu pomoći da se ujedinimo, kad su kao rogovi u vreći u Saboru, onda barem neka šport bude centripetalna i kohezivna snaga jedne male nacije zvane Hrvatska. Ufamo se da će se Vatreni probiti dalje.

Abimelek, basna i glad za vlašću

Tko se za vlast bori? Tko želi biti kralj? Zorno o tome zbori današnje čitanje iz Knjige sudaca. Abimelek je pobio svu svoju braću osim jednoga. Njih sedamdeset, da bi se zakraljio.

A Jotam koji je izbjegao maču – donosi divnu basnu. Ne žele kraljevati ni smokva, ni grožđe, ni maslina – nego neznatno – glog. I taj je Abimelek tragično završio, od ženske ruke.

Vrijedi pročitati i ono što piše sveti Ciprijan u svome komentaru Gospodnje molitve – Očenaša. Gospodin je jučer govorio o tome kako moliti, kako postiti, kako davati milostinju. Ne da ljudi vide i nas hvale.

Nego se treba povući u osamu, grčki izričaj glasi „en krypto“ – u „kripti“ – u samoći svoje sobe. A zapravo smjera Isus na nutrinu, na čovjeka, na čovjekovo srce.

Unutarnja soba i Zamak duše

Čovjek se treba povući u sebe od svjetske buke i tu s Gospodinom ophoditi, u samoći, tišini. Moliti. Ne u određenu sobu u našoj kući, već u sobu našeg Unutarnjeg Zamka, naše duše.

Sveta Terezija Velika ostavila je divan spis – Zamak duše! U dubini naše duše susrećemo živog Boga. Nismo namijenjeni da o ovoj unutarnjoj sobi razmišljamo samo jedan dan u godini ili u trogodišnjem ciklusu.

Ovo je sveti prostor u koji bismo trebali ulaziti svakodnevno. Gospodin strpljivo čeka na vratima naše unutarnje sobe, tiho kuca, iščekujući sjedinjenje s Voljenim.

Problem s kojim se mnogi od nas suočavaju jest taj što smo toliko zaokupljeni onim što se događa izvana da propuštamo to kucanje. A onda, kada utišamo vanjsku buku, ulazimo u razgovor sa samima sobom.

Razgovaramo sami sa sobom kroz taj unutarnji monolog koji svi imamo. To je zadano. Unutarnji život često se uspoređuje s blagovaonicom u kući ili dvorcu.

To je naša unutarnja soba koju zauzimamo kada se okrenemo od onoga što je vanjsko i prepustimo se vlastitim unutarnjim mislima. Kad se okrenemo prema unutra, započinjemo dijalog s unutarnjim čovjekom.

Naš duhovni život diktira s kim vodimo taj unutarnji dijalog. Trebamo se povući iz vanjskog svijeta i okrenuti se prema unutra, u unutarnju sobu naše duše.

„Stojim na vratima i kucam“

Tamo će Zaručnik pokucati: „Evo, stojim na vratima i kucam; ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom.“ (Otk 3,20).

On stoji na vratima naših srca i želi ući s nama. Problem nastaje kada smo ili isključivo zaokupljeni vanjskim svijetom ili kada, kad postanemo unutarnji, toliko smo zaokupljeni vlastitim egom da ne čujemo kucanje Zaručnika.

Kao da je On na vratima, ali u kući je toliko buke da se kucanje ne čuje. I tako, On ostaje vani.

Moramo se svakodnevno vraćati u ovu unutarnju sobu, žedni živog Boga, Ljubitelja naše duše. Ako se stalno vraćamo Bogu u svojoj žeđi, ona će biti zadovoljena, kao što nam Gospodin govori u Ivanu:

„Ako je tko žedan, neka dođe k meni i pije! Tko vjeruje u mene, kao što kaže Pismo, ‘Iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode.’“ (Iv 7,37–38).

Ili pak onaj psalam koji se moli nedjeljom i blagdanima: Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

Volja Božja po svetom Ciprijanu

Imate dolje presliku čitanja iz Tumača Očenaša svetoga Ciprijana. Što je za nas volja Božja! On kaže:

„Volja je Božja ono što je Krist činio i učio. Poniznost u životu, postojanost u vjeri, iskrenost u riječima, pravednost u činima, milosrđe u djelima, red u ćudorednim postupcima, ne činiti nepravdu, a učinjenu nepravdu podnositi, biti u miru s braćom, ljubiti Boga svim svojim srcem, ljubiti ga jer je Otac, bojati ga se jer je Bog, ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on sam nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime i njegovu čast, riječima očitovati postojanost kojom ga ispovijedamo, u mukama pouzdanje kojim koračamo naprijed, u smrti strpljivost kojom ćemo biti okrunjeni: to znači željeti biti Kristov subaštinik, to znači vršiti Božje zapovijedi, to znači ispunjavati Očevu volju.“