HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA- GOSPODINA I GOSPODARA SVEGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Utorak je – dan svetoga Ante. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, već je jutros poprilično toplo, a danju predviđaju i više od 38 stupnjeva. Prave srpanjske vrućine.
Zahvalimo Gospodinu za dar života i molimo ga da nas do kraja očisti. Da skine s nas sve što je prljavo i njega nedostojno. Kao što obavljamo svoju tjelesnu higijenu ujutro, tako obavimo i svoju duhovnu higijenu – moleći Isusa da skine s nas svaki teret i svaku ljagu grijeha i sklonost na grijeh. Posvetimo sebe i sve svoje Gospodinu.
Mladifest: Izljev milosti u ispovjedaonici
Ovdje se održava Mladifest. Jedinstven doživljaj i ugođaj – kakav se može osjetiti ovdje i samo ovdje, u Marijinu okrilju. Kako je divno vidjeti svećenike rasute po cijelom dvorištu, sa štolom oko vrata i na stolici – ispovijedajući pokornike. Uglavnom mlade ljude.
To je izljev milosti i Duha Svetoga jer je Isus na uskrsnu večer – kad se ukazao – rekao Mir vama, dahnuo u njih Duha Svetoga i dao ovlast oprosta grijeha. Prvi dar Uskrsloga u obliku obnavljanja svijeta. Sve je novo nakon Uskrsa. Novi svijet. I on se stvara u ispovijedi i ispovjedaonici.
Tomu sam svjedokom ovih 25 godina koje boravim u Međugorju. Isus jasno poziva: Dođite! Dođite i uzmite bez naplate! To smo čuli u nedjelju iz Gospodinovih usta. Tamo, onkraj beskrajnih razgovora koje vodimo sami sa sobom, onkraj naših tjeskoba i ambicija, onkraj naših uspjeha i neuspjeha, počinjemo prepoznavati Onoga koji tiho zbori: „Dođi, dođi ako si žedan/žedna, dođi ako si umoran/umorna, dođi ako si opterećen/a. Dođi ako nemaš ništa, dođi ako ti se vjera čini krhkom, dođi ako ti je srce slomljeno, dođi.
Euharistija: Ispunjenje Izaijina poziva
Svaka euharistija je ispunjenje Izaijina poziva. Dolazimo dovoljno prazni. Odlazimo noseći Krista. Kruh-Krist koji nam se stavlja u ruke ili na jezik dovoljno je malen da ga svijet previdi. Pa ipak, unutar tog krhkog znaka skriven je neiscrpni Božji život. Primamo ne samo utjehu, nego Gospodina u pričesti. Ne samo sjećanje, nego Prisutnost. Ne samo kruh, nego Kruh života.
Dok napuštamo sveti prostor, ponesimo u sebi tišinu i mir svetoga prostora – i usamljena mjesta gdje se Krist povukao nakon naporna dana. Otkrijemo da samoća nikada nije usamljenost ako je Bog u njezinom središtu.
Naučimo vjerovati da ono što stavljamo u Isusove ruke, ma koliko malo bilo, postaje dovoljno da on učini čudo, kao na onoj visoravni. A kada nam svijet govori da nikada nema dovoljno za svih pet tisuća, sjetimo se dvanaest košara koje su ostale, zatim otvorene Očeve ruke i tihe jamstva svetog Pavla da nas ništa u svemu stvorenju, čak ni naša vlastita slabost, ne može odvojiti od Božje ljubavi objavljene u Kristu Isusu, Gospodinu našem.
U toj ljubavi svaka glad pronalazi svoje istinsko ispunjenje. U toj ljubavi svaka divljina cvjeta, u toj ljubavi svaki slomljeni život može postati kruh za život svijeta.
Krist zadovoljava ljudsku glad
A i Papa je rekao u nedjelju za Angelusa sljedeće: Dragi prijatelji, Krist istinski zadovoljava ljudsku glad, našu glad za istinom i životom. Njegova gesta nas uči da se ništa ne odbacuje kada se dijeli. Gomilanje i rasipanje, naprotiv, dvije su strane istog zla: pohlepe. Ova duhovna bolest otupljuje osjetila, koja se opijaju bogatstvom, do te mjere da ljudi zaborave one koji plaču od gladi i vape od žeđi.
I tako, suočeni s rasipnošću koja zaudara na propadanje, nalazimo ispružene ruke onih koji nemaju hrane, spaljene domove onih koji nemaju mira. Suočeni s pustinjama rata i oholosti, razmislimo s kakvom je dobrotom Gospodin „pogledao na nebo i blagoslovio“, „razlomio kruhove i dao ih“ svojim učenicima da ih razdijele mnoštvu.
U ovom čudu ljubavi prepoznajemo karakteristične Isusove postupke koji svoj vrhunac pronalaze u Posljednjoj večeri, jer nam je tada Sin Božji dao svoj život kao naš brat u čovječanstvu.
Dok uživamo u milosti euharistije, posvetimo se svjedočenju njezine ljepote u našim svakodnevnim djelima, počevši od blagoslova jela za stolom s obitelji i prijateljima. U Isusovom društvu, čak i praznici mogu postati vrijeme bratskog spokoja, ako pružimo ruku svojim bližnjima u potrebi.
Sveti Ivan Marija Vianney: Čovjek s vizijom
Danas Crkva slavi spomendan sv. Ivana Krstitelja Marije Vianneya (1786.-1859.). Rođen je u Dardillyju, a umro u Arsu u Francuskoj. Iako su mu talenti bili ograničeni, a obrazovanje oskudno, zaređen je za svećenika 1815. Nakon tri godine u Ecullyju, imenovan je župnikom u Arsu.
Ovdje je proveo gotovo četrdeset i dvije godine svog života, posvećujući se molitvi, mrtvljenju i pastoralnim radovima. Njegov uspjeh u vođenju duša učinio ga je poznatim diljem kršćanskog svijeta. Čovjek s vizijom svladava prepreke i čini djela koja se čine nemogućima.
Ivan Marija Vianney bio je čovjek s vizijom: Želio je postati svećenik. Ali morao je prevladati svoje oskudno formalno školovanje koje ga nije dovoljno pripremilo za studij u sjemeništu. Njegovo nerazumijevanje latinskih predavanja prisililo ga je da odustane. Ali njegova vizija da postane svećenik potaknula ga je da potraži privatne pouke.
Nakon duge borbe s knjigama, Ivan je zaređen. Generalni vikar biskupije pitao je odgovorne u sjemeništu samo dvije stvari glede Ivana: Je li pobožan i moli li Krunicu te voli li Gospu? – Odgovor je bio potvrdan i on ga je pripustio na svećeničko ređenje. Situacije koje su zahtijevale „nemoguća“ djela pratile su ga posvuda.
Kao župnik župe u Arsu, Ivan je susretao ljude koji su bili ravnodušni i prilično zadovoljni svojim načinom života. Njegova vizija vodila ga je kroz stroge postove i kratke noći sna. Ars je imao nekoliko gostionica-krčmi, a crkvu su zapustili.
S Catherine Lassagne i Benedictom Lardet osnovao je La Providence, dom za djevojčice. Samo čovjek s vizijom mogao je imati takvo povjerenje da će Bog osigurati duhovne i materijalne potrebe svih onih koji su došli u La Providence i učinili svojim domom.
Njegov rad kao ispovjednika najznačajnije je postignuće Johna Vianneyja. U zimskim mjesecima trebao je provoditi jedanaest do dvanaest sati dnevno pomirujući ljude s Bogom. U ljetnim mjesecima to se vrijeme povećavalo na šesnaest sati.
Osim ako čovjek nije bio posvećen svojoj viziji svećeničkog poziva, ne bi mogao podnijeti takvo davanje sebe iz dana u dan. Mnogi ljudi se raduju mirovini i opuštanju, radeći stvari koje su oduvijek željeli raditi, ali nikada nisu imali vremena.
Ali Ivan Vianney nije razmišljao o mirovini. Kako se njegova slava širila, sve više sati trošilo se na služenje Božjem narodu. Čak je i onih nekoliko sati koje bi si dopustio za spavanje često ometao vrag. Tko bi, nego čovjek s vizijom, mogao nastaviti dalje sa sve većom snagom?
Ars – selo koje je postalo središte pastoralnog rada
Ivan obavlja svoju tešku službu uz mnoge molitve i pokore. Tijekom sedam godina jede samo kuhane krumpire, koje skuha za sedam dana, pa ih je ponekad znao jesti već modre.
Mnogo bi vremena provodio klečeći pred Oltarom, ne bi li obratio župljane. Silno se trudio sastavljajući svoje propovijedi. Sve više su se vjernici približavali svomu svetom župniku i dolazili u crkvu.
U svojoj župi privlači pokornike svojom dobrotom. Imao je dar da je čitao u srcima pokornika tajne misli, dar kardiognoze. Tvrdokorne je grješnike nastojao pridobiti, da se iskreno ispovjede i obrate.
Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih svećenici obavljali po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima „isticao kao seoski blesan“, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu.
Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars te je tako postupno počeo onaj arški hodočasnički život, s mnoštvom hodočasnika što su dolazili k svetome župniku na ispovijed. „Ars više nije Ars…“, mogao je sa zahvalnošću Gospodinu ustvrditi i sam sveti župnik.
Selo se obratilo i postalo središtem izvanrednog pastoralnog rada u kome je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 16 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i Kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vrijeme po noći uznemirivao svetoga župnika.
Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio:
„Nedjelja je dan dragoga Boga. On je stvorio sve dane u tjednu, on ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak vam je on dao 6 dana, a sebi je sačuvao sedmi. Kojim pravom dirate u ono što vam ne pripada? Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali Gospodinu, više vam neće biti od koristi. Poznajem dva sigurna sredstva koja vode do prosjačkoga štapa: To su krađa i rad nedjeljom.“
Posebna pomoć Duha Svetoga
Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao srca i savjesti.
Jedan od njih kaže:
„Držim da mu bez posebne pomoći Duha Svetoga ne bi bilo moguće odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki čas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.“
Ivanova je ispovjedaonica trajno bila opkoljena pokornicima. U zadnje godine svoga života ispovijedao bi dnevno i više od 16 sati. Uz obične ljude, dolazili su svećenici, biskupi, sveučilišni profesori iz cijele Francuske. Čak su dolazili i izvan granica Francuske, neki čak iz Amerike.
Sotona je bio zavidan te je svetog župnika noću uznemiravao, lupetao po vratima i prozorima, tresao postelju, podmetao požar, ali ga svetac prezire i odbacuje svojim molitvama i pokorama.
Kad bi imao doći koji veći grješnik, tada bi sotona bio još bjesniji, a svetac bi se radovao što će s Bogom izmiriti nesretnog grješnika.
Godine 1843. teško oboli. Prima sakramente umirućih, ali čudom ozdravi. Dobio je kapelana koji mu je trajno zagorčavao život.
Smrt od iscrpljenosti i počasti koje su došle nakon nje
Župljani se sve više obraćaju i postaju gorljivi kršćani. Opet je obolio i primio svete sakramente. Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti.
Dana 3. kolovoza posjetio ga je biskup iz Lyona, a 4. kolovoza 1859. umro je i zauvijek se združio s Bogom.
Blaženim ga je proglasio godine 1905. sveti Pio X., a svecem Pio XI. godine 1925.
Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva 1929. proglasila zaštitnikom svih župnika.
Papa Benedikt proglasio je 2009. godinu Godinom svećenika u povodu 150. obljetnice smrti svetoga Arškoga župnika. Papa Benedikt XVI. ga je 2009. godine imenovao i zaštitnikom svih svećenika diljem svijeta. Utječimo se ovom svetom župniku i pokorniku!
I molimo za svoje svećenike!
Više od istog autora:
Međugorje – Duhovni epicentar svijeta
Porcijunkula i papina poruka i desetine tisuća mladih u Međugorju
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
