Jedno od najvećih iznenađenja srbijanskih prijevremenih parlamentarnih izbora bila je brzina kojom je građanin Aleksandar Vučić (prije izbora se odrekao predsjedničke i stranačkih funkcija) priznao poraz. Očekivali su se protesti i nemiri. A neki su se pribojavali i građanskog rata.
Zašto je Vučić tako brzo odustao? Najjednostavnije rečeno Vučić odlazi da bi se vratio. I to puno prije nego što mnogi očekuju.
Studentski pokret je sve samo ne koherentna politička opcija. Ne samo da nitko izvan Srbije, već niti nitko u Srbiji nije siguran kako će vladati. Pokret funkcionira po principima izravne demokracije i plenuma, bez klasičnih stranaka i formalnih upravljačkih tijela. To je tako moglo funkcionirati kad su imali samo jedan cilj – srušiti Vučića i njegovu Srpsku naprednu stranku. Zasigurno neće nakon što preuzmu vlast.
Doduše, nitko u studentskom pokretu i oko njega, nije vjerovao da će uspjeti. Naročito ne da će Vučić predati vlast mirnim putem, bez otpora. I njih je izborni rezultat iznenadio kao i sve ostale.
S obzirom na to da nisu očekivali pobjedu nije da su se nešto trudili napraviti suvisli program. Zbog toga se „Studentski plan” sastoji od samo 11 stavki raspoređenih u tri cjeline: Srbija ili mafija, U znanju je moć (ipak su to studenti) i Srbija raste sa nama.
Jedna o posebno zanimljivih točki je „Zakon o poreklu i oduzimanju nelegalno stečene imovine i lustracija javnih funkcionera — Jačanje Poreske uprave radi ispitivanja imovine funkcionera, povrata javnog novca u budžet i odgovornosti za zloupotrebe.” E to će im sigurno proći bez ikakvog otpora. Ili „Potpuna transparentnost javnih nabavki i revizija državnih projekata — Otvaranje svih ugovora javnosti, jačanje Državne revizorske institucije i revizija netransparentnih i preplaćenih infrastrukturnih projekata (uključujući tajne sporazume i lex specialis).
To otvara pitanje što će biti s Vučićevim najdražim projektom EXPO 2027. Službeno, troškovi su trebali biti „samo” 1,29 milijardi eura. Neslužbeno, troškovi su već sada premašili dvije milijarde eura, a do dovršetka trebali bi biti oko 3,4 milijarde eura. Međutim, to ni izdaleka nije sve. Uz EXPO 2027 vezan je i programa „Skok u budućnost – Srbija 2027”. Njegovi troškovi trebali su biti 18 milijardi eura, iako procjene nezavisnih analitičara tvrde da bi na kraju premašili 34 milijarde. Naravno, sve te silne milijarde trebale su završiti u džepovima Vučićeve obitelji i obiteljima bliskih suradnika, ali i odabranih poduzetnika.
Kao što je Ivan Bošnjak, koji je suvlasnik građevinske tvrtke Millennium Team. Ista je uključena u sve najveće projekte, od EXPO 2027, preko nacionalnog nogometnog stadiona do novog mosta preko Save. S obzirom na veličinu poslova reklo bi se da je Millennium Team ogromna tvrtka s desecima tisuća zaposlenih. Nije ni približno. Ima ih samo 850. Pa kako onda posluju. Tako što daju poslove podugovarateljima, dok Bošnjak i suvlasnici „beru vrhnje”.
Takvim je tvrtkama i „poduzetnicima” Srbija ispremrežena. Osamsto tisuća članova Srpske napredne stranke u njoj su manje zbog ideologije, a puno više zbog interesa. Upravo onoga na što studenti namjeravaju najjače udariti. To neće ići bez otpora.
U prije spomenutih 11 točaka studenti nigdje ne spominju Kosovo, Republiku Srpsku, Europsku uniju i NATO. Niti buduće odnose s Rusijom i Kinom. Sva teška pitanja vanjske politike pometena su pod tepih. Što o tome misle i namjeravaju nećemo biti sigurni dok ne formiraju novu vladu.
Koja će biti jako zanimljiva. Jer na studentskoj listi nema studenata. Njezini kandidati su sveučilišni profesori, liječnici i umjetnici, a listu predvodi kardiolog Ilija Srđanović. Nitko od njih nema nikakvog iskustva u upravljanju državom. Stoga ne čudi da je još uvijek nejasno tko će biti premijer.
Takvi u politici neiskusni ljudi morat će se suočiti s Vučićevom dubokom državom koju čine sigurnosne službe i birokratski aparat koje je stvarao više od 14 godina.
Kako to izgleda najbolje pokazuje primjer mađarskog premijera Pétera Magyara. Iako njegova stranka Tisza u tamošnjem parlamentu ima dvotrećinsku većinu i mogućnost ne samo izmjene zakona već i Ustava, dugo najavljivanja borba protiv korumpirane bivše vlasti Viktora Orbana i Fidesza ne ide ni približno brzo. Izmjenom Ustava uspjeli su smijeniti Orbanovog predsjednika Tamasa Sulyoku i postaviti Andrása Baku. Te su pokrenuli reformu ustavnog suda. Za sada je u istražnom zatvoru završio samo bivši guverner mađarske središnje banke György Matolcsy.
Vučić i SNS neće se predati. Dapače, već najavljuju odlučnu borbu za povratak na vlast. Vučić je to najavio u obraćanju javnosti u izbornoj noći – „Borit ćemo se i pokazati im što je oporba!” Onako kako se svih 14 i nešto godina Vučić „borio” protiv svih silnih vanjskih i unutarnjih neprijatelja da spasi Srbiju, tako će se „boriti” da sruši novu vlast. Što mu neće biti odveć teško jer se radi o ne odveć homogenoj skupini ljudi kojima je jedini smisao političkog djelovanja bila srušiti Vučića. Što dalje zasigurno ne znaju ni sami.
Jedino je sigurno da će Vučić uporabiti sve moguće načine da ih sruši. Prijetnjama, ucjenama, potkupljivanjem… Pa ako i treba atentatima. Ne bi bilo prvi put. Zoran Đinđić skončao je s metkom u srcu 12. ožujka 2003. Ništa se od tada u Srbiji nije promijenilo na bolje. Dapače, suradnja vlasti i mafije samo se produbila.
Koliko će trebati Vučiću da sruši novu vlast? Bit će čudo ako „studenti” izdrže dvije godine. Puno je vjerojatnija godina ili nešto više. A onda će se Vučić i SNS vratiti jači i gori nego ikad.
