Darivanje krvi – transfuzija ljubavi (5. dio)
Stjepan i Marica Antolčić: Godinama su darivali krv, a ljubav prema pomaganju prenijeli su i na svoju djecu
Bračni par Antolčić, Stjepan i Marica, godinama su s ljubavlju i nesebičnošću darivali krv. Danas, u nešto zrelijoj životnoj dobi, više nisu u mogućnosti biti darivatelji, ali njihova priča tu ne završava. Naprotiv, možda je njezin najljepši dio upravo to što ljubav prema darivanju krvi nisu zadržali samo za sebe, već su je prenijeli na svoju djecu.
Na Portalu dijalog.hr u šest dijelova donosim priču o transfuzijskoj medicini u Hrvatskoj, o dobrim ljudima – darivateljima koji su spremni u svakom trenutku pružiti ruku i pomoći osobi kojoj je potrebna krv i dajem ideje za održavanjem ili povećanjem broja darivatelja krvi u Republici Hrvatskoj. Svi navedeni dijelovi imaju zajednički nazivnik ‘Darivanje krvi – transfuzija ljubavi’.
Darivanje krvi jedan je od najplemenitijih činova ljudske solidarnosti. Kada čovjek daruje krv, daruje nešto što se ne može proizvesti niti u potpunosti nadomjestiti – daruje mogućnost života. Jedna doza darovane krvi, odnosno 450 mililitara pune krvi, može se preraditi u tri osnovna krvna pripravka: koncentrat eritrocita, trombocite i plazmu. Svaki od njih ima svoju nezamjenjivu ulogu u liječenju bolesnika.
Naime, dok se u određenim situacijama plazma može nadomjestiti odgovarajućim infuzijskim otopinama, crvene krvne stanice i trombociti nemaju jednostavnu zamjenu kada su pacijentu hitno potrebni. Upravo zato darovana krv nema cijenu, a darivatelji su ljudi koji svojim nesebičnim činom drugima pružaju priliku za ozdravljenje, ali i za novi život.
Među takvim ljudima su i moji sugovornici, bračni par Antolčić, Stjepan i Marica, koji su godinama s ljubavlju i nesebičnošću darivali krv. Danas, u nešto zrelijoj životnoj dobi, više nisu u mogućnosti biti darivatelji, ali njihova priča tu ne završava. Naprotiv, možda je njezin najljepši dio upravo to što ljubav prema darivanju krvi nisu zadržali samo za sebe, već su je prenijeli na svoju djecu.
A to je možda i najvrjednije nasljeđe koje roditelji mogu ostaviti – ne samo primjerom pokazati što znači biti human, nego u svojoj djeci probuditi želju da i sami čine dobro za druge. Danas ćemo razgovarati o njihovim iskustvima, motivaciji, godinama darivanja krvi, ali i o tome koliko im znači činjenica da se njihova humana misija nastavlja kroz novu generaciju.
Od prvog darivanja do desetljeća humanosti
Brojke ponekad govore više od riječi. Gospodin Stjepan Antolčić krv je darivao čak 68 puta, koliko je evidentirano u njegovoj knjižici darivatelja krvi. No, kako sam ističe, taj broj ne obuhvaća sva darivanja, posebno ne ona tijekom Domovinskog rata, kada se nije razmišljalo o evidenciji, priznanjima ni brojevima, nego isključivo o tome kako pomoći ranjenima i spasiti život.
Kada ste prvi put odlučili darovati krv? Sjećate li se kako je sve počelo?
Stjepan: Moje prvo darivanje bilo je u tvrtki u kojoj sam radio, Elektronskom računskom centru u Zagrebu. Bio sam projektant informacijskih sustava. Imali smo redovite edukacije koje je organizirao IBM, a kada bi se pojavila neka novost ili nova saznanja, odlazili smo na dodatne edukacije, među ostalim i u Sloveniju.
Jednom prilikom organizirana je akcija darivanja krvi i pozvali su nas da se odazovemo. Prije toga smo otišli na sistematski pregled. Liječnik nam je rekao da smo mladi dečki i da bismo mogli darivati krv. Provjerili su nam željezo u krvi i, nakon što je sve bilo u redu, otišli smo u Petrovu 3 na darivanje. Sjećam se da smo od Kennedyjevog trga do tamo išli tramvajem. Tako je počelo. Imao sam 24 godine. U početku nisam bio redoviti darivatelj, odlazio sam jednom ili dvaput godišnje. No, kako se približavao Domovinski rat, osjećalo se da bi se nešto loše moglo dogoditi. Nismo znali kada ni gdje će početi, ali napetost se osjećala. Tada sam počeo redovito darivati krv, svaka tri mjeseca. Tako je to postala moja navika.
Gospođo Marice, kada ste se vi priključili suprugu?
Marica: Krenula sam sa suprugom kada je počeo odlaziti na darivanja krvi u Velikoj Gorici, gdje živimo. Kada sam vidjela da on ide, rekla sam: „Idem i ja vidjeti hoću li moći darivati krv.“ I nije bilo nikakvih problema. Već smo bili u braku i imali djecu kada smo počeli zajedno darivati krv. Iskreno, prije toga nisam posebno razmišljala o darivanju. Suprug je prvi krenuo, a onda sam mu se pridružila.
Tako je jedna odluka postala zajednička navika, a darivanje krvi dio njihova obiteljskog života.
Domovinski rat – vrijeme kada se nije razmišljalo o brojevima
Za Stjepana Antolčića darivanje krvi dobilo je posebno značenje tijekom Domovinskog rata. Bio je na bojištu i iz neposredne blizine gledao posljedice ratnih stradanja. U takvim okolnostima darivanje krvi nije bilo samo pitanje solidarnosti, nego i konkretna mogućnost da se pomogne teško ranjenim ljudima.
Gospodine Stjepane, jeste li tijekom Domovinskog rata bili posebno pozivani da kao branitelj darujete krv?
Stjepan: Nije bilo nekih posebnih poziva. U onoj gužvi, okruženju i pritisku u kojem smo živjeli, gledali smo naše branitelje koji su bili ranjeni i kojima je trebala krv. Bilo je jako teško gledati te prizore. Tada smo krenuli gotovo spontano, stihijski darivati krv. Nismo razmišljali ni o čemu drugome osim o tome kako pomoći ranjenima. Željeli smo darivati i češće, ali nam to zbog zaštite našeg zdravlja nisu dopuštali. Bilo je teško. U takvim trenucima čovjek ne razmišlja o tome koliko je puta darovao krv. Razmišlja samo o tome da nekome pomogne.
Upravo zato Stjepan ističe kako broj od 68 darivanja ne govori cijelu priču. Neka darivanja nisu bila upisana, a neka se nisu ni brojila. U ratnim okolnostima najvažnije je bilo da krv stigne do onoga kome je potrebna.
Priznanja kao uspomena na godine darivanja
Dugogodišnji darivatelji krvi često dobivaju priznanja za svoj doprinos. Ona su simbol zahvalnosti, ali i uspomena na godine tijekom kojih su nesebično pomagali drugima.
Jeste li sudjelovali na susretima darivatelja krvi na kojima su vam uručivana priznanja?
Stjepan: Jesam. U Velikoj Gorici je u Pučkom otvorenom učilištu bila organizirana dodjela priznanja. Za 50 darivanja dobio sam srebrnjak, odnosno srebrni novčić. Nakon svakih pet godina darivanja dobivao sam i plakete.
Marica: I ja sam dobivala priznanja svakih pet godina darivanja. Počela sam nešto kasnije od supruga, a morala sam i ranije prestati. Razboljela sam se, štitnjača mi više nije dobro radila i nisam imala dovoljno željeza u krvi. Nekoliko sam puta pokušala ponovno darivati, ali su me svaki put odbili jer se tijekom godina znalo dogoditi da imam povišen tlak ili prenisku razinu željeza, pa tada nisam mogla darivati. No, nastavila sam sve dok mi zdravstveno stanje nije onemogućilo daljnje darivanje.
Jeste li žalosni što danas više ne možete darivati krv?
Marica: Naravno da čovjeku bude žao kada nešto što je godinama radio više ne može nastaviti. Ali zdravlje je na prvome mjestu. Ako vam liječnici kažu da ne možete, morate to prihvatiti.
Stjepan se prisjeća kako su mu liječnici tijekom pregleda često komentirali da ima iznimno mnogo željeza u krvi.
Stjepan: Nikada nisam bio odbijen zbog nalaza. Liječnici su se čak čudili otkud mi toliko željeza, a ja sam se znao našaliti da kod kuće ‘glođem željezne šipke’. Ali čovjek mora poznavati svoj metabolizam i ponašati se u skladu sa svojim mogućnostima, a ne prema vlastitim željama.
„Radije bismo da odete zdravi u zasluženu mirovinu darivatelja“
Za Stjepana je posljednje darivanje krvi ostalo posebno zapamćeno. Ne zato što je unaprijed znao da će biti posljednje, nego zato što je tek dolaskom na sljedeću akciju doznao da je dosegnuo dobnu granicu za darivanje.
Sjećate li se posljednjeg darivanja krvi? Jesu li vam tada rekli da je to posljednji put?
Stjepan: Nisu mi unaprijed rekli da će to biti posljednje darivanje. Posljednji put krv sam darovao 18. srpnja 2018. Krajem te godine ponovno sam došao, ali kada su pogledali moj datum rođenja, rekli su mi da više ne mogu darivati krv jer sam navršio 67 godina. Tada su mi rekli nešto što mi je ostalo u sjećanju: „Mi bismo radije da vi odete zdravi u zasluženu mirovinu darivatelja.“ To mi je bilo drago čuti. Čovjek nakon toliko godina jednostavno prihvati da je došlo vrijeme za kraj jednog životnog poglavlja.
Ipak, odlazak u „mirovinu darivatelja“ ne znači da je nestala svijest o važnosti darivanja krvi. Naprotiv, Antolčići su nastavili pratiti akcije i podržavati darivanje, a posebno ih veseli što su njihov primjer prihvatila i njihova djeca.
Najljepše nasljeđe – ljubav prema darivanju prenijeli su na djecu
Njihova djeca Ana i Miroslav također su darivatelji krvi. Miroslav je krv darovao više od 20 puta, dok Ana daruje povremeno. Čini se da su godine roditeljskog primjera učinile svoje.
Jesu li vaša djeca krenula vašim stopama i je li vaša ljubav prema darivanju krvi utjecala na njihovu odluku?
Stjepan: Mislim da jest. Poticali smo ih na darivanje krvi. Miroslav je darovao više od 20 puta. Nije išao redovito, ali se odazivao akcijama s vremena na vrijeme. U posljednje vrijeme problem mu zna biti čekanje jer se u Velikoj Gorici na akcijama ponekad stvore jako veliki redovi. Ana također nije redovita darivateljica, ne ide svaka četiri mjeseca, ali povremeno ode darovati krv.
Marica: Djeca su nas gledala i vidjela što radimo. Mislim da je to jako važno. Kada odrastate u obitelji u kojoj roditelji daruju krv, takve vam stvari postanu normalne. Ne doživljavate ih kao nešto posebno ili neobično, nego kao način na koji možete pomoći drugome.
Upravo je to možda najljepši dio njihove priče. Stjepan i Marica više ne mogu darivati krv, ali njihova odluka da pomognu drugima nastavlja živjeti kroz Anu i Miroslava.
Darivanje krvi nije bilo obveza, nego zadovoljstvo
Godine darivanja donijele su im i brojna poznanstva, susrete i lijepe uspomene. Oboje se rado prisjećaju medicinskog osoblja, organiziranih akcija i malih znakova pažnje kojima su darivatelji bili počašćeni.
Kakva je bila atmosfera na akcijama darivanja krvi?
Stjepan: Osoblje je uvijek bilo iznimno ljubazno. Liječnička ekipa bila je posebna. Sve je bilo toliko dobro organizirano i uhodano da se jedan darivatelj jednom našalio kako bi „i mrtvi dali krv“. Uvijek su nas nakon darivanja ponudili sokom, napolitankama ili nečim slatkim kako bismo se malo okrijepili. Nije se preporučivalo odmah odlaziti, a posebno ne odmah sjesti u automobil i krenuti. Trebalo je malo odmoriti.
Marica: Bilo je i zajedničkih susreta darivatelja na kojima smo se okupljali, družili i susretali ljude koje poznajemo. Znali smo dobiti i male poklone za uspomenu i podsjetnik na darivanje – šalicu, privjesak, kuhaču, kuhinjsku krpu. To su bile sitnice, ali su nam ostale kao lijepe uspomene na darivanja.
Jesu li vas pozivali na akcije ili ste sami pratili kada se održavaju?
Stjepan: Dobivali smo dopisnice s datumima organiziranih akcija. Ja sam pratio i obavijesti u novinama, a akcije su bile najavljivane i na plakatima. U pravilu smo informacije dobivali sedam do deset dana unaprijed. Darivanje nije bilo organizirano samo jedan dan, nego tijekom više dana, na različitim lokacijama i u različitim terminima, pa smo mogli odabrati kada nam najviše odgovara.
Marica: Darivatelji su imali pravo na jedan slobodan dan na poslu, ali mi to nikada nismo koristili. Uvijek smo odlazili darivati krv izvan radnog vremena. Radila sam kao profesorica engleskog jezika u srednjim školama u Velikoj Gorici, najprije u Elektrotehničkoj školi, zatim u Srednjoškolskom centru u Gimnaziji, a na kraju u Strukovnoj školi. Nikada nisam tražila slobodan dan zbog darivanja krvi. Darivanje mi nikada nije bilo bolno ni neugodno. Kada znate da time možete nekome spasiti život, onda vam zaista nije teško.
„Dovoljno je znati da će to nekome pomoći“
Darivatelji krvi često ne znaju kome će njihova krv biti namijenjena. Ne poznaju osobu kojoj će pomoći, ne znaju njezinu životnu priču ni okolnosti u kojima joj je krv zatrebala. Ipak, upravo u tome leži posebnost darivanja – pomoć se pruža bez očekivanja i bez potrebe da se zna kome je upućena.
Kakav je osjećaj kada darujete krv, svjesni da bi ona nekome mogla spasiti život?
Stjepan: Iskreno, nikada nisam tijekom samog darivanja razmišljao o tome da sam nekome spasio život. Kada vidiš nesreće i ratna stradanja, onda postaneš svjestan koliko je krv važna i da si nekome pomogao. Ali dok ležiš i daruješ krv, ne razmišljaš nužno o osobi kojoj će ona otići. Imaš neke svoje misli, razmišljaš što još moraš obaviti, što te čeka toga dana. I odjednom medicinska sestra kaže da je gotovo.
Marica: Meni je to uvijek bio osjećaj zadovoljstva. Nitko vas ne tjera da to radite. Sami odlučujete da želite pomoći nekome. I dovoljno vam je samo znati da će ta krv nekome koristiti.
Stjepan: Imao sam i jednu zanimljivu osobnu situaciju. Imao sam jake migrene, glavobolje koje su se povremeno ponavljale. Kada sam počeo redovito darivati krv svaka tri mjeseca, glavobolje su prestale. I do dana današnjeg ne znam što je glavobolja. Ne znam je li to bilo povezano s darivanjem krvi ili nije. Razgovarao sam o tome s liječnikom i rekao mi je da bi moglo biti povezano. U svakom slučaju, ja sam darivao krv, a organizam je to nadoknađivao. Tako sam se znao našaliti da sam u darivanju spojio ugodno s korisnim.
Kako mlade potaknuti na darivanje krvi?
Danas se često govori o potrebi uključivanja mladih u akcije darivanja krvi i o važnosti stvaranja novih generacija darivatelja. Stjepan i Marica smatraju da se svijest o humanosti i pomaganju drugima mora razvijati od najranije dobi, a posebno važnu ulogu u tome imaju obitelj i škola.
Gospođo Marice, radili ste u srednjim školama. Koliko je važno mlade upoznati s darivanjem krvi i potaknuti ih da se uključe?
Marica: Dok sam radila u školi, naši su maturanti mogli darivati krv. Dolazili su predstavnici Hrvatskog crvenog križa i poticali ih na darivanje. Bilo je učenika koji su to možda činili i zato da bi izostali s nastave, ali bilo je i onih kojima je zaista bilo stalo da pomognu. Kasnije, kada bi završili srednju školu, znala sam ih susresti na akcijama darivanja krvi. Sjećam se da sam jednom i sama darivala krv u školi, a učenici su me zbunjeno gledali. Bili su sretni kada su vidjeli da i njihovi profesori daruju krv. Mislim da je obitelj jako važna. Naša su djeca gledala što mi radimo, upijala su to i poželjela su i sama pomagati drugima. Djeci je važno pokazati vlastitim primjerom.
Što biste vi, gospodine Stjepane, poručili mladima koji možda razmišljaju o prvom darivanju, ali još nisu napravili taj korak?
Stjepan: Nije to nikakva posebna hrabrost. Djeca su me znala pitati: „Tata, je li ti dobro? Nisi blijed?“ A ja bih im odgovorio: „Kako da budem blijed kad mi je dobro?“ Mislim da bi trebalo razmišljati i o tome da se i sami jednog dana možete naći u nevolji i da će možda upravo vama zatrebati krv. Danas pomažete nekome drugome, a sutra možda netko pomogne vama.
Mislim da bi se o pomaganju u nevolji trebalo razgovarati s djecom već u vrtiću. Ne nužno odmah o darivanju krvi, nego općenito o spašavanju, solidarnosti i pomaganju ljudima kojima je pomoć potrebna. Zatim bi se o tome trebalo nastaviti razgovarati u osnovnoj i srednjoj školi. Srednjoškolci su već dovoljno odrasli da razumiju koliko je važno pomagati. Treba organizirati i različite edukativne susrete. Mislim da škole imaju veliku ulogu jer se ondje okuplja velik broj mladih ljudi i do njih se može doprijeti.
Mirovina od darivanja, ali ne i od humanosti
Stjepan i Marica Antolčić danas više ne mogu darivati krv, ali iza njih su desetljeća nesebičnosti, 68 evidentiranih Stjepanovih darivanja i gotovo 30 Maričinih. Iza tih brojki kriju se brojni odlasci na akcije, susreti, uspomene i svijest da su učinili nešto dobro za druge.
Ipak, možda je najveća vrijednost njihove priče upravo ono što se ne može upisati u knjižicu darivatelja – činjenica da su svoju djecu odgajali u duhu solidarnosti i da su im vlastitim primjerom pokazali kako humanost ne mora biti velika ni glasna da bi bila važna. Njihova djeca Ana i Miroslav danas nastavljaju ono što su roditelji godinama živjeli. A Stjepanova i Maričina priča podsjeća nas da se dobrota ne nasljeđuje samo riječima, nego prije svega djelima.
Možda je zato njihova „mirovina darivatelja“ samo formalni završetak jednog životnog poglavlja. Jer ljubav prema pomaganju drugima ne prestaje onda kada više ne možete darivati krv. Ona nastavlja živjeti u obitelji, u djeci i u svakom novom čovjeku koji se odluči učiniti nešto dobro za drugoga.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
