HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, KRALJA ŽIVIH I MRTVIH, KRALJA KOMU SVE ŽIVI! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga radnog tjedna! Danas je ujedno Spomen svih vjernih mrtvih, spomen svih koji su otišli prije nas u vječnost, a napose duša u čistilištu koje očekuju naše molitve kako bismo im pomogli na putu čišćenja, jer ništa nesveto ne može stupiti pred Gospodina.
A svi na sebi nosimo toliko prljavštine. To ne moraju biti izrazito teški grijesi, zbog kojih se ide u pakao, nego je mnogo toga u nama neotkupljeno i neočišćeno, čak i kad nam se grijesi u ispovijedi oproste. Zbog toga imamo i posebne dane kada se mogu zadobiti oprosti za duše u čistilištu, kao što je Porcijunkulski oprost početkom kolovoza. Bitno je biti svjestan da svi tvorimo općinstvo, zajedništvo svih svetih, u kojem su Crkva putujuća, Crkva trpeća u čistilištu i Crkva proslavljena u nebesima. Nismo odvojeni jer nas sve povezuju ista vjera i isti Gospodin Isus Krist, koji nam je otvorio put i vrata u nebo.
Zahvalimo za ovo novo jutro, prohladno i vjetrovito, a vidim da je drugdje već pao i prvi snijeg. I jučer bijaše ovdje mnogo hodočasnika i mnogo upaljenih svjetala na ispovjedaonicama za hodočasnike s drugih jezičnih područja.
Novi apostolski vizitator za Međugorje
Stigla je i vijest koja je za sve nas ohrabrujuća i radosna. Budući da je mons. Aldo Cavalli navršio 80 godina i Svetomu Ocu podnio ostavku na službu vizitatora, dobili smo novoga apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za skrb o Međugorju. To je mons. Francesco Cavina, biskup emeritus (r. 1955.). Ovdje imate razgovor koji je dao talijanskim novinama. Vrijedi ga pročitati i steći stanovit uvid u njegovu teologiju te u njegov odnos prema Mariji i Međugorju.
Zahvalni smo Svetomu Ocu što misli na nas i što je Međugorje i u fokusu Vatikana kao mjesto izvanrednih milosti. To se očituje svaki dan, kad čovjek sluša tolike životne priče i drame, toliki nemir koji može odnijeti samo Gospodin. Molimo da njegova služba bude plodna i blagoslovljena, a zahvalimo i za pet godina službe mons. Cavallija.
Nemiri na ulicama Europe
Tragično je što se upravo na svetkovinu Svih svetih diljem Europe šire nemiri i sukobi koji se prelijevaju iz države u državu. Sve je navodno počelo zbog nezadovoljstva učenika lošim uvjetima u školama, a zapravo prerasta u pravu revoluciju na ulicama. Kad se na policiju bacaju Molotovljevi kokteli, odnosno zapaljive bombe, to je već udar na državu, jer tko takvim sredstvima napada policiju, zapravo napada državu.
Događa se to u Parizu, gdje je sve počelo 1789., a nastavilo se 1830. i 1848., zatim 1870., pa onda Prvi i Drugi svjetski rat te studentski nemiri i seksualna revolucija 1968. Žarište je uvijek bilo negdje oko Pariza. I njihova nacionalna himna, spjevana u revoluciji 1789., poziva „djecu domovine na oružje”. Oružje u ruke! Komu je oružje donijelo blagoslov i sreću? Nikomu! Samo suze i pustošenje.
Božji grad i zemaljski grad
Dok su u staro doba Vandali rušili Rim i pustošili Carstvo, sveti Augustin u svojem je Hiponu pisao o Državi Božjoj, stvarnosti posve suprotnoj ljudskoj državi i sasvim drukčijoj od „zemaljskoga grada” (civitas terrestris). Božji grad sastoji se od muškaraca, žena i anđela koji ljube Boga. Nasuprot tome, „zemaljski grad stvoren je iz ljubavi prema sebi”, zapisao je Augustin. Zemaljski grad „traži slavu od ljudi”, a Božji grad „svoju najvišu slavu nalazi u Bogu”. U zemaljskom gradu vlada „požuda za gospodstvom nad drugim ljudima”, a u Božjem gradu „jedina je čovjekova mudrost pobožnost koja ispravno štuje istinitoga Boga”.
Ono o čemu je Augustin govorio jednostavno je ono što je Ivan gledao u viđenju zapisanom u Knjizi Otkrivenja. „Nakon toga vidjeh veliko mnoštvo koje nitko nije mogao prebrojiti, iz svakoga naroda, plemena, puka i jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine i s palminim granama u rukama”, napisao je Ivan. To je Božji grad, to je ono o čemu govorimo: o onima koji pripadaju tomu Gradu, o ljudima koje Novi zavjet jednostavno naziva hagioi, sveti ili sveci.
To je, naravno, i Crkva, ili bolje rečeno, Crkva pripada tom Gradu i njegov je dio. Crkva je otajstvena stvarnost, mistično tijelo Kristovo, loza i zaručnica. Ona pripada onome što je Ivan gledao, tom velikom mnoštvu, novom Jeruzalemu koji je „sišao s neba od Boga”.
Naša je domovina na nebesima
Čitali smo ovih dana iz Poslanice Filipljanima. Sveti Pavao morao je i njih podsjećati na to. Filipi su bili ponosan grad, rimska kolonija u kojoj su živjeli sinovi rimskih vojnika i legionara, odani rimski građani. Ipak im je, vjerojatno upravo zbog toga, morao reći: „Ali naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja našega Isusa Krista.”
Stoga se vrijedi zapitati koliko smo stanovnici toga nebeskoga Grada. O tome bi stvarno trebao razmišljati svatko tko želi biti pravi kršćanin, a ne samo neki funkcionalni poganin, fiktivni kršćanin koji lažno nosi Isusovo ime, koji se mjesecima ne ispovijeda, ne ide na misu, bogohuli, psuje, griješi, čini preljub ili, kao mladić ili djevojka, bludniči prije braka i misli da je to u redu. Ne, nije u redu. Čovječe, sramotiš i oskvrnjuješ Božji hram koji si postao krštenjem.
Krv mučenika, sjeme kršćana
Ovaj Božji grad, barem njegov hodočasnički dio ovdje na zemlji, hranio se žrtvom, patnjom ispovjedalaca vjere i smrću mučenika. Početci blagdana Svih svetih sežu u 609. godinu, kada je papa Bonifacije IV. u poganski Panteon u Rimu dao prenijeti 28 kola mučeničkih kostiju i ponovno ga posvetio, ovaj put kao kršćansku crkvu Blaženoj Djevici Mariji od mučenika.
Svjedočanstvo mučenika prvo je što je izgradilo našu Crkvu. Promotrimo to: na prvom mjestu nije bilo osvajanje kulture ni političke moći, nego samo svjedočanstvo Krista koji se rodio u onima što su bili spremni umrijeti za njega, i upravo je to stvorilo Crkvu. „Krv mučenika sjeme je novih kršćana”, rekao je veliki Tertulijan.
To znači da, ako želimo ponovno oživjeti Crkvu u svoje vrijeme, i sami moramo biti spremni na mučeništvo i žrtvu. Ništa se ne mijenja dok ti i ja nismo barem spremni biti mučenici i svjedočiti za Isusa Krista.
Zašto molimo za pokojne
Danas se sjećamo svojih voljenih koji su prije nas preminuli. Pozorno slušamo kako nas Isus uvjerava da ne će odbaciti nikoga tko dođe k njemu i da ne smije izgubiti ništa od onoga što mu je Otac dao, nego da će to uskrisiti u posljednji dan. Na ovaj sveti dan spominjemo se svih pokojnika, onih koje Krist prima, čuva i uzdiže u vječni život.
Danas je uobičajeno sve pokojnike proglašavati svetima, uz pretpostavku da su svi koji su umrli već u nebu. Istina je, međutim, da je vječni život obećan samo onima koji u ovom životu dolaze k Isusu, prihvaćaju njegov dar spasenja i potpuno mu se predaju, a ne onima koji su samo fiktivni vjernici pa se od Božića do Božića sjete ispovijedi.
Učiniti to znači nasljedovati Krista, koji je došao „ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga je poslao”. Samo oni koji svoj život prilagode Očevoj volji baštinit će život vječni. Biti dobar i ljubazan čovjek spasonosno je samo kada ta dobrota proizlazi iz živoga sjedinjenja s Kristom i očituje se u poslušnoj ljubavi te u ispunjavanju poslanja koje nam je Bog povjerio.
Danas je i dan molitve za preminule vjernike. Zašto molimo za njih? Zato što ulazak u blaženo gledanje Boga zahtijeva potpuno očišćenje od svakoga grijeha, svake ljage i sklonosti grijehu, pa i od najmanje nesavršenosti. Ništa nečisto ne može ući u Božju prisutnost.
Moleći za one u čistilištu, posebno danas, možemo biti sigurni da će im Bog velikodušno dati sve što im je potrebno za očišćenje duše. Sveta misa i naše sudjelovanje u njoj imaju posebnu snagu i najbolji su način da otvorimo vrata milosrđa svojim dragim pokojnicima koji još nisu dosegnuli savršenstvo.
Obilježavajući danas Dušni dan, posvetimo se najprije molitvi za pokojne kojima je još potrebno očišćenje. Čistilište je čin konačnoga Božjeg milosrđa prema onima koje Bog ljubi gorućom, pročišćujućom ljubavlju. Naše molitve približavaju tu ljubav onima kojima je najpotrebnija.
Uz molitvu za pokojne, molimo i za vlastitu dušu te razmislimo koliko žarko nastojimo postati sveti dok smo još živi. Put do sjedinjenja s Bogom nije ni brz ni lak, ali vrijedi svakoga truda. Neka nam to bude jedino poslanje u životu i znajmo da, ako to učinimo, nikada ne ćemo požaliti.
