HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KRUNE SVIH SVETIH! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan novi dan i novi tjedan, a ujedno i početak studenoga, mjeseca u kojem na poseban način molimo za one koji su otišli pred nama u vječnost, za duše pokojnih i za duše u čistilištu. Mjesec je to u kojem se sva priroda oblači u zlatnožute boje, a na ikonama se nebo redovito prikazuje u zlatu, bez dubine i perspektive. Zlato je podloga svemu jer je nebo zlatne boje, neprolazne i vječne.
Zahvalimo Gospodinu za ovo svježe jutro bez oblaka. I to je dar Neba, da u miru možemo poći na svetu misu, obići grobove i ondje se pomoliti za svoje pokojne koji su s nama jer s njima tvorimo zajedništvo, općinstvo svetih. Tako molimo u Apostolskom vjerovanju, a u misnom, Nicejsko-carigradskom, koje Crkva ispovijeda već gotovo sedamnaest stoljeća, vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. To je vjera naše Crkve, stalna i nepokolebljiva, koju je Gospodin Isus darovao i predao preko apostola i njihovih nasljednika.
Svetkovina s korijenima u katakombama
Slavimo svetkovinu Svih svetih, čiji korijeni sežu u prva stoljeća Crkve, kad su se vjernici okupljali na grobovima mučenika u katakombama i na svojim grobljima. Slavimo nebesku i zemaljsku Crkvu.
Sjetimo se da se u svakoj svetoj misi u predslovlju, prije onoga „Svet, svet, svet“ (Sanctus), udružujemo sa svim anđelima i svetima u slavljenju euharistije. To dakle nije privatna molitva, nego s njima svima „jednoglasno“ (una voce) kličemo hvalu Bogu koji je poslao svoga Sina, koji se objavio i donio nam poruku spasenja.
Takvih svetaca, mučenika i priznavalaca bilo je bezbroj, mnogo više nego što ih možemo zapamtiti ili poimence nabrojiti. Na svetkovinu Svih svetih Crkva slavi svakoga od njih, a mi se radujemo svima koji su svjedočili za Krista, posebno onima koji „nisu ljubili svoga života do smrti“ (Otk 12,11).
Crkva je zajedništvo svetih
No na ovaj se blagdan radujemo i istini da je Crkva ujedno zajedništvo svetih. Taj je izraz zapravo drugi naziv za Crkvu, ali naglašava njezinu širinu. Kao Tijelo Kristovo, Crkva obuhvaća sve koji vjeruju u Krista, i žive i mrtve, vjernike na zemlji i na nebu, pa čak i anđele.
U Apostolskom vjerovanju svake nedjelje ispovijedamo da vjerujemo u „općinstvo, zajedništvo svetih“. To zajedništvo obuhvaća svece koji su već na nebu i nas ovdje na zemlji jer između onih koji su otišli pred nama i nas koji još živimo nema prepreke. Oni koji su na nebu i mi koji nedjeljom slavimo bogoslužje pripadamo jedni drugima i tvorimo jedno Tijelo Kristovo, Crkvu, Zaručnicu, ekklesiju (zajednicu pozvanih).
To Tijelo, kojemu je Krist živa Glava, nije podijeljeno na mrtvi i živi dio. Vjernici na nebu i na zemlji međusobno su povezani, djeluju jedni na druge i žive u posebnom zajedništvu koje nazivamo „svetim zajedništvom“.
Pozvani zajedno sa svima
Bog nikada nije htio da kršćani žive odvojeno jedni od drugih jer takvo kršćanstvo ne bi bilo održivo i svelo bi svaku teologiju na apsurd. Kršćanstvo, odnosno jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva, uvijek je zajednica, a ne pojedinac. U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao upućuje ovaj pozdrav: „Crkvi Božjoj u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega“ (1 Kor 1,2).
Krštenjem je svaki kršćanin posvećen i Bog svakoga poziva da ustraje u toj svetosti, ali nikoga ne poziva da to čini sam. Snagu crpimo jedni od drugih i istodobno od Boga. Sveti Pavao naglašava da smo „pozvani zajedno sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospodina našega Isusa Krista“. Zato živimo u velikoj zajednici, „zajedno sa svima“ koji taj poziv dijele „na svakom mjestu“. Crkva nije skup pojedinaca nego zajedništvo svetih, pa se svaki naš grijeh odražava na sve i nikada nema samo privatnu dimenziju. To je vrijedilo za kršćane u Korintu jednako kao i za one u Kolosima i drugim zajednicama.
Baština svetih u svjetlu
Sveti Pavao oslovljava kršćane u Kolosima kao „svetu i vjernu braću u Kristu“ (Kol 1,2) i napominje da je čuo za ljubav koju imaju prema svim svetima, dakle ne samo prema onima koji su pripadali Crkvi u Kolosima nego i prema svecima diljem svijeta. Apostol zatim zahvaljuje Bogu što nas je „učinio dostojnima da budemo dionici baštine svetih u svjetlu“. Tko su onda ti „sveti u svjetlu“ i što to znači?
Pavao je mogao misliti na svece koji su već preminuli i sada poznaju Božju slavu u njezinoj punini, odnosno na vjerne kršćane koji već žive u svjetlu i „vide ga kakav jest“ (usp. 1 Iv 3,2).
„Zajedništvo svetih“ stoga nije samo zemaljska stvarnost niti samo prikladan naziv za svetu euharistiju, u kojoj sebe vidimo kao dio jednoga Tijela i u Vjerovanju ispovijedamo da pripadamo jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Zajedništvo svetih i zemaljsko je i nebesko, kao što nam sveti Pavao pokazuje u Poslanici Kološanima, a to je „baština“ koju već ovdje dijelimo s onima koji su otišli pred nama.
Novi zavjet nudi mnoge vrijedne uvide u zagrobni život vjernika, primjerice u Poslanici Hebrejima: „Ali pristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu, i bezbrojnomu skupu anđela, sveopćem zboru i Crkvi prvorođenaca koji su zapisani na nebesima, i Bogu, Sudcu svih, i duhovima pravednika koji su postigli savršenstvo“ (Heb 12,22–23). To je klasičan primjer trajne veze između kršćana ovdje na zemlji i nebeske Crkve. Slično tome, sveti Pavao daje nam uvid u jednu od svojih osobnih molitava: „Zato prigibam svoja koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista, po kome nosi ime svaki rod na nebu i na zemlji…“ (Ef 3,14–19).
Mnoštvo koje nitko nije mogao izbrojati
Knjiga Otkrivenja osobito je prepuna onih koji na nebu veličaju Gospodina. Ivan vidjelac (Otk 7,2–4.9–14) opisuje još jedan velik i svečan trenutak. U viđenju sveti Ivan gleda „veliko mnoštvo koje nitko nije mogao izbrojati, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika“. Božje je spasenje tako došlo ne samo Izraelu nego i poganima. Tim opisom Ivan nam pokazuje ispunjenje obećanja danoga Abrahamu (Post 22,18). To golemo mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojati, jest communio, zajedništvo svetih, kojemu pripadamo i mi.
Tijekom liturgijske godine Crkva se mnogih poznatih kršćana spominje u posebne dane. Na svetkovinu Svih svetih, međutim, ona hvali Gospodina za „sve njegove svete“, a upravo taj naziv najradije rabi i sveti Pavao kad piše pojedinim crkvama.
Već smo sada djeca Božja
Mi smo kao kršćani „sveti i ljubljeni“ (Kol 3,12), ali još čekamo dan kad ćemo zauzeti svoje mjesto u „baštini svetih u svjetlu“ i postati njezini dionici. To bi nam trebao biti izvor radosti i nade u ovim tmurnim i beznadnim danima.
Tu nadu hrani Prva Ivanova poslanica (1 Iv 3,1–3): da bih sudjelovao u baštini „svetih u svjetlu“, moram biti dijete Božje. Sveti Ivan naglašava da „biti dijete Božje“ ima podrijetlo u Božjoj ljubavi te potvrđuje da smo, bez ikakvih „ako“ i „ali“, djeca Božja! Zanimljivo je da se ovdje rabi sadašnje vrijeme, a ne glagolski oblik koji bi događaj označio kao budući ili neizvjestan. Mi smo djeca Božja! Međutim, „još se nije objavilo što ćemo biti“ (usp. 1 Iv 3,2).
Da bi se naša nada ispunila, i dalje radimo na svom spasenju tako što, kao oni koji tu nadu imaju, „čistimo se kao što je On čist“ (usp. 1 Iv 3,3). A kako to činimo? Redovito ispovijedamo svoje grijehe (usp. 1 Iv 1,9) i sudjelujemo u Kristovu životu čineći ono što je opisano u „Blaženstvima“ (usp. Mt 5,1–12). Blagoslovljeni smo kad činimo sve što nam Gospodin zapovijeda jer će tada naša „plaća biti velika na nebu“ (usp. Mt 5,12).
Zajedno sa svetima iz sedmoga poglavlja Otkrivenja već se ovdje na zemlji možemo pridružiti nebeskoj hvali: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!“ (Otk 7,10), na što anđeli padaju ničice i odgovaraju „Amen“ (Otk 7,11–12).
Zahvalimo Gospodinu što smo u društvu svetih i što su nam oni najveća pomoć i potpora na zemaljskom putu. Molimo da jednom svi budemo dionici vječnoga blaženstva! Njih slavimo, a oni neka nam svojim zagovorom pomažu kod Gospodina.
Sretna vam svetkovina Svih svetih!
