Čak je i „otac“ evolucijske teorije pronašao rupe u svom sustavu vjerovanja.
Charles Darwin (1809.–1882.) u osobnom pismu prijatelju napisao je: „Uvijek se javlja grozna dvojba u to jesu li uvjerenja čovjekova uma, koji se razvio iz uma nižih životinja, ikakve vrijednosti ili uopće pouzdana.“
Razumijete li Darwinovu „groznu dvojbu“? Ako su naši umovi nastali od Uma s velikim „U“ – Boga – koji nam je darovan kao mehanizam (tijek, način, sustav) za spoznavanje istine, imamo razloga za razlog. Ali ako su naši umovi nastali od ne-uma, doslovno glupoga tijeka slučajnih promjena i prirodnoga odabira, onda naši umovi u osnovi nisu mehanizmi za spoznavanje istine, nego samo mehanizmi za preživljavanje. Ne možemo se pouzdati u svoje umove na temelju ateističke priče o našem podrijetlu ništa više nego što se možemo pouzdati u Darwinove riječi, „uvjerenja majmunskoga uma“.
S napretkom na području filozofije uma od Darwinova vremena – osobito u posljednjih pedeset godina – pronašli smo barem devet dubokih razloga zašto je Darwinova grozna dvojba opravdana. Kako bi bezlično i bezumno „ono“, to jest tvarni svijet, moglo objasniti netvarne stvari koje ljudi doživljavaju deset tisuća puta dnevno?
Postoji stvarnost jastva, to jest svijest u prvoj osobi jednine (ono što proživljavam iznutra), koja je više od bezličnoga „ono“. Tu zbilju filozofi nazivaju indeksikalnošću (svojstvom znaka da upućuje na nešto što je s njim povezano).
Postoji i očemost („o čem“, svojstvo da se nešto odnosi na nešto), sposobnost apstraktnoga razmišljanja: čovjek može razmišljati o Marsu bez svemirske glavobolje od koje bi glava pukla dok doleti do Crvenoga planeta, jer misli mogu biti netjelesne.
Zatim postoji i ono što je slično, fenomenološka tekstura subjektivnoga iskustva ili ono što filozofi uma nazivaju kakvost (latinski qualia).
Tu je i zatost („biti za to“, engleski for-ness, njemački Dafürsein), ili nečija sposobnost razmišljanja prema ciljevima, poznata kao „teleologija“ (svrhovitost), i posljedičnost, što su zakoni logike koji nisu fizički.
Tu je ovo-ili-ono-st, što bi bila moć donošenja odluka koja se ne može svesti na strojnu određenost ili kvantni indeterminizam.
A doživljavamo i strahopoštovanje, darovitost i ljepotu koji nadilaze tjelesno.
Svaki dan rabimo štoštvo (latinski quidditas), to jest značenje u jeziku koje nadilazi njegov fizičko sredstvo, poznato kao znakonosnost (semantika).
I svi doživljavamo trebanost, zbilju da se ćudoredne vrjednote ne mogu se svesti na mješivost kemikalija ili okidanje neurona.
Vidite li ključnu misao? Ako potječemo samo od bezumne tvari, onda mi – istančani komadi mesa kakvi jesmo – moramo činiti skok vjere[1] za skokom vjere kako bismo se pretvarali da imamo razloga vjerovati razumu i svemu što uz to ide.
Srećom, budući da postoji Um s velikim „U“, koji je Bog, naši su umovi u zbilji doma (kod kuće). U Njemu pronalazimo razlog za razlog. Naša sloboda, ćudorednost, logika, smisao, stvaralaštvo, osobnost, iskustvo i svrha više se ne objašnjavaju iz postojanja, nego se hrane i proširuju. Razum i mašta nisu svedeni na puke mehanizme preživljavanja. To su mehanizmi za spoznavanje istine i stvaranje ljepote koje nam je darovao Bog istine i ljepote.
Ljudsko rasuđivanje i stvaralačke moći nisu proizvod glupih sila. Dolaze od Boga. Stoga ih nemojmo rasipati. Poslušajmo Isusovu najveću zapovijed da ljubimo Boga ne samo svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, nego i svim umom svojim (Marko 12, 30; Luka 10, 27).
dr. Thaddeus Williams
Koga zanima više
Petar Marija Radelj, Povratak bȋti: Branko Kozulić razotkriva sabotažu filozofije
John Stonestreet i Timothy D. Padgett, Evolucija ne vodi nikamo
Rob Mutsaerts, Razgovor ugodni s ateistom
Od istoga autora
Egzistencijalna kriza i protuotrov
Trojstvena ljubav u usamljenom dobu
[1] Prevoditeljska napomena: Skok vjere označava čin vjerovanja u nešto ili poduzimanja čega bez opipljivih dokaza, jamstava ili sigurnosti u povoljan učinak; donošenje velikih, životnih odluka koje sa sobom nose neizvjesnost. To je trenutak kada se odluči riskirati i vjerovati da će stvari ispasti dobro, iako razum ili trenutačne okolnosti upozoravaju na opasnost. Izraz je proširio danski filozof Søren Kierkegaard (1813.–1855.) tvrdeći kako čovjek, da bi istinski vjerovao u Boga, mora odbaciti razumne sumnje i skočiti u područje vjere, prihvaćajući ono što je ljudskomu umu naizgled neskladno
