Zašto nam ni najljepše stvari ovoga svijeta nikada nisu dovoljne
Postoje pitanja koja čovjeka prate cijeli život. Ne zato što su teška, nego zato što su prevelika da bi se ikada u potpunosti odgovorilo na njih. „Što me čini sretnim?“, takvo je pitanje.
Na prvi pogled, odgovor se čini jednostavan. Uostalom, svatko zna što želi. Netko žudi za ljubavlju, drugi za uspjehom, treći za zdravljem, mirom, priznanjem, pustolovinom ili sigurnošću. Ipak, dogodi se nešto izvanredno. Ljudi često postignu upravo ono za čime su čeznuli – a onda otkriju kako njihova želja nije nestala.
Kada ostvarenje želje ne donosi ispunjenje
Stiže konačna diploma. Stiže željeni posao. Stiže nova kuća. Stiže promaknuće. Stiže putovanje. Stiže ljubav. Ipak, u čovjeku ostaje nešto što traži dalje. Ne iz nezahvalnosti, ni iz pohlepe, nego zato što se sama želja pokaže većom od predmeta na koji je usmjerena.
Nemirno srce kao putokaz
To je jedno od najstarijih ljudskih iskustava. I ujedno jedno od najzagonetnijih. Veliki kršćanski mislitelji opširno su o tome razmišljali. Osobito Augustin. Taj nemirni Sjevernoafrikanac postigao je uspjeh, bio je utjecajan i stekao je prijateljstva, ljubav i slavu umnika.
Ipak, na kraju je napisao jednu od najpoznatijih rečenica u povijesti: „Nemirno je srce naše dok ne otpočine u Tebi.“ To nije sumorna rečenica. Naprotiv. To je iznenađujuće optimistična rečenica. Jer sugerira da naša čežnja nije nedostatak. Ona je pokazatelj.
Kao što žeđ ukazuje na postojanje vode, a glad ukazuje na postojanje hrane, tako i naša najdublja čežnja upućuje na nešto što doista postoji. Upravo su iskonske težnje one koje ukazuju na postojanje zbilje koja ih ispunjava.
Čežnja koja upućuje na nešto veće
To je smjela misao. Naime, suvremena kultura često priča drukčiju priču. Obično želju promatra kao problem koji treba riješiti. Poželiš nešto, to i dobiješ – i priča je gotova. Ali ljudi ne funkcioniraju tako. Zapravo, čini se da najljepše stvari u životu, namjesto da utaže našu želju, još je više raspiruju.
Veličanstveno glazbeno djelo ne donosi samo ispunjenje; ono istodobno budi čežnju.
Krajolik koji oduzima dah ne pruža nam tek zadovoljstvo. On budi želju.
Duboka ljubav ne čini nas manje prijemčivima za ljepotu, nego upravo suprotno – čini nas još otvorenijima. Čudna je to pojava. Kao da su sve lijepe stvari istodobno i ispunjenje i obećanje. Kao da poručuju: „Da, ovo je dobro“, ali istodobno i šapuću: „Ima još.“
Ljepota koja budi čežnju za vječnošću
Clive Staples Lewis napisao je kako su ga tijekom cijeloga života pratili trenutci iznenadne čežnje. Kratka razdoblja u kojima bi ga dirnulo nešto lijepo, radosno ili čudesno. Ne za dugo. Katkada samo nekoliko sekundi. Ali svaki su put ostavljali isti dojam: ne da je nešto pronašao, nego da ga je nešto podsjetilo na ono što je već postojalo.
To upućuje da čežnja ne usmjerava samo naprijed; nego i prema natrag: na izgubljeni dom, na zaboravljeno ishodište, na stvarnost za koju smo stvoreni. Možda upravo zato osjećaj nostalgije – čežnja za mjestom u koje se više nije moguće vratiti – ima tako važnu ulogu u ljudskom iskustvu. Čak i sretni ljudi to znaju.
Katkada nas neočekivano obuzme, zatekne u trenutku nepažnje. Osjećate radost koja gotovo boli. Ne zato što joj išta nedostaje, nego zato što je toliko lijepa da žudite da potraje. I upravo tu dotičemo nešto bitno. Najljepši trenutci života uvijek se čine krhkima: prolaze. Sunce u zalasku nestaje. Odmor završava. Mladost prolazi. Čak i najsretniji dan mora skončati. To nije pesimizam; to je jednostavno ljudsko stanje. I upravo zato nameće se pitanje: zašto čeznemo za srećom koja nema kraja? Zašto nismo zadovoljni samo privremenom radošću? Zašto svako ljudsko biće negdje duboko u sebi nosi čežnju za onim što traje?
Stvoreni smo za sreću koja ne prolazi
Katolička vjera nudi izvanredan odgovor: zato što smo stvoreni za ono što traje. Jer naša čežnja, u konačnici, nije usmjerena prema stvarima, čak ni prema najljepšima – nego prema Bogu. To može zvučati neočekivano, osobito stoga što mnogi ljudi zamišljaju Boga kao predmet vjere uz razne druge predmete – tek kao jedan dio života. Kršćanstvo na Njega gleda drukčije: ne kao na predmet želje među drugim predmetima, nego kao na konačno ispunjenje svake istinske čežnje.
Kada čeznemo za istinom, zapravo čeznemo za Njim.
Kada čeznemo za ljepotom, zapravo čeznemo za Njim.
Kada čeznemo za ljubavlju, zapravo čeznemo za Njim.
To nije zato što su istina, ljepota i ljubav nevažne, nego zato što sve one imaju svoj izvor u Njemu – baš kao što se zrake svjetlosti u konačnici vode natrag do sunca.
Zemaljske radosti nisu cilj, nego putokaz
To ne znači da su zemaljske radosti bezvrijedne; naprotiv. Kršćanstvo je uvijek njegovalo iznimno pozitivan pogled na stvoreni svijet. Prijateljstvo je dobro. Glazba je dobra. Rad je dobar. Ljubav je dobra. Pivo je dobro. Ljetna večer je dobra. Smijeh za stolom je dobar. No, te stvari nisu namijenjene tomu da zamijene Boga. One su tu da upućuju na Njega.
Ta je razlika važna. Jer, čim od konačnih stvari očekujemo beskonačno ispunjenje, neizbježno se razočaramo.
Ne zato što su te stvari loše, nego zato što od njih tražimo nešto što one nikada ne mogu dati. Brak, karijera, posjedi, uspjeh, pustolovina – sve je to premaleno za prostranstvo ljudskoga srca.
To može zvučati kao pretjerivanje, sve dok se ne pogleda u povijest. Koliko je samo ljudi pokušalo izgraditi svoju sreću isključivo na bogatstvu, moći, slavi ili užitku? I koliko se puta na kraju ispostavilo da glad i dalje postoji? Problem nije bio u tome što su previše željeli, nego u tome što nisu željeli dovoljno. Riječ je o tipično kršćanskoj misli: ljudska bića nisu stvorena za manje želje, nego za veće želje.
Kako voljeti svijet, a ne očekivati od njega sve
Svetci su to često razumjeli bolje od drugih. Zato se ponekad čine tako slobodnima. Ne zato što su manje voljeli svijet, nego zato što su očekivali više nego što im je svijet sȃm po sebi mogao ponuditi. Uživali su u stvorenom svijetu, a da ga pri tom nisu uzdizali na razinu božanstva. Voljeli su ljude, a da od njih nisu stvarali kumire. Zemaljske radosti primali su kao dar, a ne kao konačnu točku. Možda je upravo to u konačnici ono što povezuje kršćansku nadu i kršćansku čežnju: čovjek je putnik, a zemlja nije njegov konačni dom.
Život kao putovanje k pravomu domu
Kao što hodočasnik može uživati u svratištu, a da ga pri tom ne zamijeni za svoje krajnje odredište, tako i kršćanin živi na ovom svijetu. Sa zahvalnošću, radošću i ljubavlju, ali i s dubokom sviješću kako nešto tek dolazi. Nešto veće. Nešto trajno. Nešto za što je sva zemaljska ljepota tek nagovještaj, predokus.
Možda to objašnjava jednu od najneobičnijih ljudskih osobina: da čak i u trenutcima najveće sreće katkada žudimo za nečim više. To nije iz nezahvalnosti, nego zato što je naše srce postalo veće od bilo čega čime bi ih ovaj svijet mogao ispuniti.
Kao što će kompasna igla uvijek pokazivati prema sjeveru, tako i ljudsko srce neprestano pokazuje prema svojem ishodištu, svojem odredištu – prema Bogu. I možda je upravo ta čežnja, sama po sebi, već oblik povratka. Doma.
Od istoga autora
Crkva u krizi – i kako je ne trebamo spašavati
Sinoda o sinodnosti: vrijeme je da se Crkva vrati Kristu
Gospodar svijeta: proroštvo koje se ispunjava
Zašto je nogomet katolički sport
