Muškarci koji svake prve subote u mjesecu kleče na hrvatskim trgovima i mole krunicu nastavljaju predaju dugu gotovo tisuću godina. Molitva na zrnca nastala je u srednjovjekovnim samostanima, a Crkva je njezinoj snazi i Gospinu zagovoru pripisala pobjede u presudnim bitkama protiv Osmanlija, u kojima su na kršćanskoj strani krvarili i Hrvati. Donosimo kratak pregled njezine povijesti, od anđeoskog pozdrava u Nazaretu do Domovinskog rata i današnjih molitelja na Trgu bana Jelačića.
Od anđeoskog pozdrava do Zdravomarije
Sve počinje u Nazaretu. Prve riječi molitve izgovorio je anđeo Gabrijel pozdravljajući Djevicu Mariju, a nekoliko mjeseci poslije nadopunila ih je Elizabeta, i obje je hvale zapisao sveti Luka. Anđeoski se pozdrav pjevao u liturgiji od ranih stoljeća, a kao samostalna molitva Zdravo Marijo pojavljuje se oko 1050. u samostanima, gdje je izrasla iz stihova i odgovora Malog oficija Blažene Djevice Marije.
Krajem 12. stoljeća biskupi su već tražili da puk zna Zdravomariju jednako dobro kao Vjerovanje i Očenaš. Molitva je tada završavala Elizabetinim riječima o blagoslovljenom plodu utrobe, a ime Isus dodano je kasnije, prema srednjovjekovnom vjerovanju na poticaj pape Urbana IV. 1261.
Drugi dio, molba „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše”, oblikovao se u 14. i 15. stoljeću, kad su vjernici biblijskom pozdravu počeli dodavati vlastite zazive za grešnike i za pomoć u času smrti. Službeni crkveni pečat molitvi dao je sveti Pio V., koji ju je 1568. uvrstio u Rimski brevijar.
Kako je nastala krunica
Molitva na zrnca starija je od same Zdravomarije. Laička braća u samostanima većinom nisu znala čitati, pa su umjesto 150 psalama molila pedeset ili sto Očenaša i brojila ih na kamenčićima ili koštanim pločicama nanizanima na uzicu. Takvi su se nizovi zvali paternoster, a koliko je ta pobožnost bila raširena govori podatak da su u Parizu 1268. postojala čak četiri ceha izrađivača tih brojanica.
Kad se raširila Zdravomarija, preuzela je to mjesto, pa su vjernici još prije rođenja svetog Dominika molili takozvani Marijin psaltir od 150 anđeoskih pozdrava.
Oblik krunice kakav danas poznajemo dali su kartuzijanci. Henrik iz Kalkara, koji je umro 1408., umetnuo je Očenaš između desetica, a Dominik iz Pruske oko 1410. uz svaku je Zdravomariju dodao kratku rečenicu o pojedinom događaju iz Isusova i Marijina života. Iz tih su se rečenica razvila otajstva, a njihovo je razmatranje postalo srce krunice, jer nas uvodi u meditaciju Kristova života, smrti i uskrsnuća i molitvu podiže na višu dimenziju odnosa s Bogom.
Predaja kaže da je krunicu svetom Dominiku predala sama Gospa dok je propovijedao protiv albigenza. Tu je predaju u 15. stoljeću raširio dominikanac Alan de la Roche, koji je osnivao bratovštine krunice, a od tada su dominikanci njezini najvatreniji apostoli, pa se kroz njihove bratovštine krunica brzo proširila Europom.
Konačan oblik potvrdio je dominikanac na Petrovoj stolici, sveti Pio V., bulom Consueverunt Romani Pontifices 1569. godine: 150 Zdravomarija u petnaest desetica s radosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. Papa Lav XIII. od 1883. posvetio joj je niz enciklika i listopad učinio mjesecom krunice, a sveti Ivan Pavao II. 2002. dodao je otajstva svjetla.
Lepant: molitva u Rimu, pobjeda na moru
Krunica prije svega uvodi molitelja u otajstva Kristova spasenjskog djelovanja, ali je i najdjelotvornije sredstvo prošnje Svemogućemu po Mariji, Kćeri Očevoj, Zaručnici Duha Svetoga i Majci Isusovoj. Po njezinu su zagovoru uslišane molitve pojedinaca, ali i cijelih naroda i čitave Crkve.
Prva velika pobjeda koju je Crkva pripisala krunici dogodila se dvije godine nakon bule Pija V. U kolovozu 1571. pala je Famagusta, posljednje kršćansko uporište na Cipru, a Lala Mustafa-paša pogazio je obećanje o slobodnom odlasku branitelja: mletačkom zapovjedniku Marcantoniju Bragadinu odrezali su uši i nos i živog ga oderali. Katedralu su pretvorili u džamiju, a sultan je prijetio da će isto učiniti s bazilikom svetog Petra u Rimu. Istodobno je flota Uluč Alije popalila Hvar, Stari Grad i Vrbosku.
Papa je još u svibnju okupio Svetu ligu, savez Španjolske, Venecije, Papinske Države i manjih kršćanskih zemalja, a zapovjedništvo nad savezničkom flotom predao je dvadesetčetverogodišnjem don Juanu Austrijskom. Pio V. pozvao je cijelu Europu na krunicu i naredio da rimske crkve budu otvorene danju i noću, a sam je predvodio molitvu u dominikanskoj crkvi Santa Maria sopra Minerva.
Promjena smjera vjetra
Bitka se vodila 7. listopada 1571., prve nedjelje u listopadu, u Patraskom zaljevu nedaleko od Lepanta. Dok su vojnici na palubama klečeći molili, članovi rimske bratovštine krunice u procesiji su vapili za pobjedu. U zoru je istočni vjetar puhao kršćanima u lice i gurao osmanske galije razapetih jedara ravno na njih, ali kad su se flote približile, vjetar je utihnuo, a zatim se okrenuo i zapuhao u korist kršćana. Bila je to izravna Božja intervencija, odgovor na molitvu koja se tog jutra dizala s paluba i iz rimskih crkava.
Osmanska je flota izgubila zapovjednika i gotovo sve brodove, a prema predaji papa je pobjedu u Rimu objavio po nadnaravnom nadahnuću, dva tjedna prije nego što je u grad stigao glasnik.
Gospin zagovor i Hrvati u bitci kod Lepanta
U toj su bitci krvarili i Hrvati. Galije s Cresa, Krka, Raba, Hvara, Trogira i Šibenika borile su se u mletačkoj floti, a na njima su veslali i ginuli ribari i težaci s naših otoka i obale. Rabljanin Nikola Spalatin neposredno je prije bitke otkrio i dojavio raspored turskih brodova, trogirska galija Žena potonula je u boju, a hvarska Sveti Jerolim vratila se kući sa zarobljenim turskim brodom. Njezin pramčani ukras, drveni zmaj kojeg Hvarani zovu Zvir, i danas se čuva u franjevačkom samostanu u Hvaru.
Pio V. pobjedu je pripisao Gospinu zagovoru i ustanovio blagdan Gospe od Pobjede. Grgur XIII. preimenovao ga je 1573. u blagdan Gospe od Krunice, a sveti Pio X. 1913. trajno ga je smjestio na 7. listopada, dan bitke.
Beč: dođosmo, vidjesmo, Bog je pobijedio
Sto dvanaest godina poslije Lepanta Osmanlije su stajale pred Bečom. Vojska velikog vezira Kara Mustafe dva je mjeseca 1683. opsjedala carsku prijestolnicu, a zapovjedništvo nad oslobodilačkom vojskom dobio je poljski kralj Jan III. Sobieski.
Iz Poljske je krenuo na Veliku Gospu i na putu se s vojskom zaustavio u Częstochowi da pred Crnom Gospom moli za pomoć. U zoru 12. rujna kapucin Marko d’Aviano slavio je misu na brdu Kahlenberg iznad opkoljenoga grada, a kralj je potom cijelu svoju vojsku povjerio Djevici. Istoga je dana poljska krilata konjica razbila osmansku vojsku, a Sobieski je papi poručio: Venimus, vidimus, Deus vicit, odnosno dođosmo, vidjesmo, Bog je pobijedio.
Papa Inocent XI. u znak je zahvalnosti proširio na cijelu Crkvu blagdan Imena Marijina, koji se slavi 12. rujna. Bečkom pobjedom počeo je Veliki bečki rat, u kojem su oslobođeni Slavonija, Lika i dalmatinsko zaleđe, a 1686. i Sinj.
Sinj: da se viteški braniše i obraniše
Sinj je oslobođen 25. rujna 1686., nakon gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti, a sljedeće su godine pred turskom najezdom iz Rame krenuli franjevci i narod, predvođeni fra Pavlom Vučkovićem. Sa sobom su ponijeli ono najdragocjenije što su imali, sliku Gospe od Milosti, koja je nakon boravka u Dugopolju, Klisu i Splitu 1691. stigla u Sinj, gdje je postala Čudotvorna Gospa Sinjska.
Početkom 1715. Turska je navijestila rat Veneciji i svima je bilo jasno da će prvi udar podnijeti Sinj. Mehmed-paša Čelić utaborio se 23. srpnja uz Cetinu s vojskom od četrdeset do šezdeset tisuća ljudi, napadi na grad počeli su 8. kolovoza, a najžešći juriš udario je 14. kolovoza.
Grad je branilo oko sedamsto ljudi, koji su zajedno s franjevcima pred Gospinom slikom molili za pomoć. U Cetinskoj krajini i danas se pamti da im je Gospa ulila takvu hrabrost „da se viteški braniše i obraniše”. Ujutro na blagdan Velike Gospe pod Sinjem više nije bilo nijednog turskog vojnika, jer se osmanska vojska, iscrpljena glađu i srdoboljom, povukla prema Livnu.
Sinjani su pobjedu pripisali Gospi. Sliku su 22. rujna 1716. okrunili zlatnom krunom, a kao zavjet i trajni spomen nastala je Sinjska alka, viteška igra koja se trči svake prve nedjelje u kolovozu i od 2010. je na UNESCO-ovu popisu nematerijalne baštine čovječanstva. Na Veliku Gospu alkari u punoj opremi i danas prate Gospinu sliku u procesiji kroz grad.
Isti je rat Crkvi dao blagdan koji danas slavi cijeli katolički svijet. Nakon što je princ Eugen Savojski 5. kolovoza 1716., na blagdan Gospe Snježne, kod Petrovaradina razbio osmansku vojsku, papa Klement XI. proširio je blagdan Gospe od Krunice na cijelu Crkvu. Sinjska obrana dogodila se godinu dana ranije u istom ratu, pa Cetinska krajina s pravom smatra svoj otpor dijelom pobjeda koje je Crkva pripisala Gospinu zagovoru.
Pompeji i apostol krunice
U 19. i 20. stoljeću krunica je dobila i izravne potvrde s neba. U Lurdu se 1858. Gospa ukazala Bernardici s krunicom na ruci, a u Fatimi je 1917. zamolila troje pastirčića da svaki dan mole krunicu za mir i predstavila se kao Gospa od Krunice.
Između tih dvaju ukazanja odvila se priča Bartola Longa. Kao student prava u antiklerikalnom Napulju upao je u spiritizam i dao se „zarediti” za sotonističkog svećenika, a iz tame su ga izvukli profesor Vincenzo Pepe i dominikanac Alberto Radente, koji ga je ispovjedio i uveo u pobožnost krunici.
Godine 1872. u dolini Pompeja Longo je u sebi čuo glas: „Ako tražiš spasenje, širi krunicu. To je Marijino obećanje.” Taj je glas postao program njegova života. Oko oštećene slike Gospe od Krunice, koju je fra Radente kupio kod napuljskog starinara za sitniš, Longo je sa suprugom podigao svetište koje danas pohodi oko dva milijuna hodočasnika godišnje.
Na encikliku Lava XIII. iz 1883. Longo je odgovorio Molbenicom Gospi Pompejskoj (Supplica), koju je iste godine prvi put izmolilo dvadeset tisuća hodočasnika. Sveti Ivan Pavao II. hodočastio je u Pompeje 1979., na početku pontifikata, a Longa je godinu dana kasnije beatificirao i nazvao „apostolom krunice”. Papa Lav XIV. proglasio ga je svetim 19. listopada 2025.
Domovinski rat: krunica oko vrata
Kad je 1991. na Hrvatsku krenula tehnički nadmoćna JNA sa srpskim paravojskama, hrvatski je narod posegnuo za istim oružjem kojim su se branili njegovi preci. Krunica se molila u skloništima, na trgovima i na prvim crtama bojišnice, a hrvatski vojnici nagonski su i s pouzdanjem u Gospu posegnuli za krunicom i nosili je oko vrata, pa je postala njihov znak raspoznavanja.
Fotografije gardista s puškom u ruci i krunicom oko vrata obišle su svijet. Kardinal Franjo Kuharić rekao je 1996. da je Hrvatska vojska bila jedina na svijetu koja je oko vrata nosila krunicu kao znak vjere.
Taj je znak imao i svoju cijenu, jer su zarobljeni branitelji u srpskim logorima zbog krunice trpjeli dodatna mučenja, a krunice su pronađene i u masovnim grobnicama. Udruga branitelja Podravke 2006. proglasila je krunicu simbolom Domovinskog rata, a prvu je uručila Kati Šoljić, majci koja je u ratu izgubila četvoricu sinova.
Muževi na trgovima
Javna muška molitva krunice vratila se na hrvatske trgove 2022. Nakon prve molitve ispred zagrebačke katedrale muškarci se od listopada te godine okupljaju svake prve subote u mjesecu u 8.30 na Trgu bana Jelačića, a molitvu organizira i vodi bratstvo Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina.
Nadahnuli su ih Poljaci koji već godinama na koljenima mole na svojim ulicama, ali korijene te molitve vide kod kuće, u djedovima koji su krunicu molili uz križeve krajputaše, očevima koji su s njom branili domovinu i majkama koje su njome vapile za povratak sinova.
Inicijativa je u četiri godine narasla od jednog trga do rekordne 32 lokacije diljem Hrvatske u rujnu ove godine. Muškarci na trgovima mole za mir, za obraćenje grešnika i za milost da u svojim obiteljima budu bolji muževi i očevi.
Od početka ih prate prosvjednici i dio ljevičarskih medija koji ih prikazuje kao ženomrsce i ekstremiste, a organizatori odgovaraju da mole Ženu svih žena da sami postanu bolji ljudi i da su se ogradili od svakog ideološkog obilježja, uključujući ustaško.
Muškarac koji u subotu ujutro klekne na kamene ploče Trga bana Jelačića radi isto što su radili rimski bratimi dok su kršćanske galije kod Lepanta ulazile u boj, sinjski branitelji pred Gospinom slikom i hrvatski branitelji u vukovarskim podrumima. Krunica je od samog početka bila i ostala molitva za teška vremena, a naše vrijeme po tome nije iznimka.
Rat se vratio na europsko tlo, obitelji se raspadaju, kolijevke ostaju prazne, a vjera se potiskuje u četiri zida kao nešto čega se treba stidjeti. U takvom svijetu muškarci koji javno kleknu i mole Zdravomariju vraćaju na hrvatske trgove istinu koju su naši preci dobro znali: bitke se najprije dobivaju na koljenima.
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
