Dokumentarna uspješnica Matta Walsha “What is a woman” odigrala je bitnu ulogu u daljnjoj dinamici rasprave oko pokušaja političke i kulturne ugradnje transrodnosti u vrijednosni sustav Zapadne civilizacije. U sudačkoj nadoknadi dokumentarca dobili smo odgovor na jednostavno pitanje: što je žena? I to od osobe od koje bi se to najmanje očekivalo. Mattove supruge. “Žena je odrasla osoba ženskog spola”. Mi smo tako opet uspješno obranili 2500 godina naslijeđene Aristotelove, Augustinčeve i Akvinčeve mudrosti.
Uspjeh ovog dokumentarca krije se u osobnosti samog Walsha ali i u pristupu temi. Kombinacija jednog i drugog pokazala se najučinkovitijom u stvaranju kvalitetnog sadržaja i skretanja pozornosti na važne aspekte ljevičarskog gubljenja zdravog razuma, pa i kod osnovnoškolskih bioloških činjenica. U moru “stručnjaka” za rodna, spolna i srodna pitanja, onih koji imaju odgovore na sva pitanja društvenih anomalija nedostajalo je definiranja samog temelja rasprave.
Što je žena? Cijelu humorističnu zgodu pokušaja definiranja žene zaokružio je profesor Patrick Grzanka koji je pokazao spremnost reproduciranja ljevičarski novogovora satima, no pokušaj odgovora na pitanje: što je žena? doimao se kao pokušaj objašnjavanja kompleksnih znanstvenih jednadžbi širem pučanstvu.
Walshova osobnost izvrsno se stopila s glavnim fokusom dokumentarnog filma. Ugodno zavaljen u ispitivačku stolicu Matt je svoje putovanje u avanturu definiranje žene prolazio postavljajući pitanja bez natruhe njegovih konzervativnih stajališta ili pokušaja skretanja teme na područje emocija. Postavio se kao znatiželjan čovjek koji traga za istinom i civilizacijskim temeljima naoko jednostavne teme i definicije.
Walsh se nije dao uvući u emocionalno reagiranje na očitu dijagnozu akutnog gubitka zdravog razuma u odgovorima koje je dobivao poput toga da beba od najranije dobi prolazi proces rodnog definiranja do šokantne ispovijesti žene koja je progovorila o svom užasnom iskustvu pokušaja tranzicije u muškarca.
U jednom i u drugom primjeru, kao i u nizu drugih u filmu pokušao je problemu transrodnosti pristupiti iz perspektive znatiželjnika koji želi saznati na kojim temeljima
ljevica gradi priču o transrodnosti. Usprkos suptilnoj prisutnosti ironiziranja stavova koji su intervjuirani iznosili u naratorskom dijelu dokumentarca, devedesetpetominutno trajanje filma dovoljno je za prikaz ozbiljnog sadržaja koji nam uz već standardnu dozu zabrinutosti donosi putokaz kako pristupiti problemu transrodnosti u političko-društvenoj domeni. Walsh se nije dao uvući u mrežu svih mogućih ljevičarskih novokovanica koje nastoje izbjeći neizbježno. Suočiti se s vlastitom naravi i pronaći svrhu u njoj ona kako je to naša civilizacija uspijevala stoljećima prije nas.
Onaj znatiželjni Matt Walsh koji nastoji u svijetu hiperinflacije raznih istina pronaći Istinu pristup je koji se pokazao kao efikasan način izvlačenja na “površinu” svih kontradiktornih i nadrealnih razmišljanja lijevo-liberalnih promicatelja transrodnosti koja ostaju na margini njihovih javnih nastupa. U prvom planu je sterilan novogovor i sintagme koje ( što govori puno o brzini kojom se naše društvo okreće od vrijednosnog pologa prošlih generacija) u društvu naših djedova i baka nailaze na razumijevanja otprilike kao i vilenjački dijalozi u Jacksonovoj ekranizaciji Gospodara prstenova.
U jednom od svojih prošlih tekstova pisao sam o tome kako određenim moralnim zastranjenjima poput transrodnosti još nije sazrelo vrijeme za dolazak u Hrvatsku. No, to vrijeme je ipak došlo. Vijesti o brazilskom krijumčaru droge kojeg mediji “guraju” u ženski dio zatvora i “simpatičnom” 16-godišnjem učeniku koji “ruši predrasude” nastoje po već dobro isprobanom receptu bijeg od realnoga svijeta prikazati kao simpatičan pokušaj traženja sebe. Neću vas iznenaditi ako vam kažem kako se pripravak koji su nam mediji u sprezi s političarima pripremili neće zadržati na tom newageovskom aksiomu “traženja sebe”, već će kao i u prošlim slučajevima rastakanja u narodu stoljećima prepoznatih i u prirodnom zakonu ukorijenjenim definicijama obitelji i braka sada pridružiti i spol. Priča ima svoju dublju pozadinu u liberalno-demokratskom sustavu koji ima tendenciju redefiniranja svih aspekata ljudskog života koji nisu u skladu s njezinom ideologijom.
Akteri koji prednjače u prekrajanju ukorijenjenih društvenih navika, ponašanja, gesti i artikulacija stavova neizabrane su nadnacionalne, međunarodne i nevladine organizacije koje nedostatak narodne volje ne sprječava u njihovom pokušaju “odgajanja” svih nas. Savezničku ruku pružila im je moralno ucjenjiva roba političko-medijskoga svijeta.
Čini mi se da će najgore u ovom valu hrvatske inačice pokušaja integriranja transrodnosti u narodni DNK-a proći liječnici i nastavnici. Liječnici će pod terorom političke korektnosti morati zanemariti biološku ukorijenjenost spola kao i sve opasnosti prisutne kod kirurške operacije promijene spola. Nastavnici će konkretnije osjetiti hipersenzibilno društvo u kojem živimo, a čije su najveće žrtve djeca. Takvo društvo podrazumijeva izbjegavanje govorenja istine i usklađivanje pojedinaca s realnošću u odnosu na njihova očekivanja društvenog ophođenja prema njihovim zabludama. Walshov nas dokumentarac uči da istina za neke predstavlja uvredu. Da invertiramo Kantovu uzrečicu – “Ako se činjenice na slažu sa istinom utoliko gore po činjenice” – koji danas mnogi uzimaju kao životno načelo, tim gore po uvrijeđenog.
Hipersenzibilnost se pokazala kao najsigurniji saveznik bijega od realnosti. Oni koji u suvremenom svijetu od nje bježe nisu u mogućnosti pronaći nijedan drugačiji način osim institucionalnog zapomaganja “državo duradi nešto” u pokušaju izlazka iz naravne zbilje biološke ukorijenjenosti muškoga i ženskoga spola.
Pred nama je razdoblje u kojem će se hrvatski narod nastojati “odgojiti” u prihvaćanju nečijeg bijega od stvarnosti kao pothvata kojem se cjelokupno društvo i njemu prirođene institucije moraju prilagoditi. Slijedi li nam kanadski scenariji u kojem otac biva zatvoren zbog toga što je vlastito dijete oslovio sa “kćeri” u trenutku u kojem 14-godišnjakinja ulazi u proces testosteronskog injektiranja kako bi bezuspješno pokušala svaku žensku stanicu svoga tijela pretvoriti u ono što ona nikad neće biti?
To ovisi isključivo o nama i o tome koliko smo spremni žrtve podnijeti u obrani vrijednosti ostavljenih nam od prošlih generacija. Izgleda da će “žena je odrasla osoba ženskoga spola” predstavljati tu žrtvu u budućnosti.
