Piše: Martina Lukenda
„Kako misliš ideš na molitveni susret u kafić?“
Desetljećima je u domovini katolička molitva bila rezervirana isključivo za crkveni prostor, dok se nesakralni prostor vezao isključivo za sekte ili druge denominacije. Čak se i pravovjernost i istinitost vjere grupe koja je održavala molitvu ocjenjivala na taj način. Iznimke su bile susreti s papom pod „izlikom“ da nemamo sakralni prostor koji može primiti tu količinu ljudi. S buđenjem mladih u katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj javljaju se fenomeni koji su tradicionalnim vjernicima neshvatljivi, a onima „tvrdokornijima“ i neprihvatljivi.
Mjesto molitvenih susreta postale su sportske dvorane, stadioni i kafići i to ne samo zbog broja ljudi, nego i zbog potreba koje nameće vrijeme u kojem se nalazimo. Europska kultura pomalo izumire, balkanska, malo žilavija, kreće se u smjeru ovoga svijeta, ispuštajući usput ne samo vjeru, nego i religioznost. Zato je poziv pape Franje došao u pravom trenutku. No, izlazak neće donijeti plodova ukoliko se u središtu ne zadrži Onaj zbog kojeg smo zapravo izašli, sam Isus Krist. Ali kako zadržati Krista u središtu ako u prostoru ne postoji Njegova fizička prisutnost i je li to uopće moguće?
Doći bliže
Sredinom svibnja u kultnom zagrebačkom lokalu Movie Pub održan je susret katoličke karizmatske molitvene zajednice Nanovo rođeni, možda i prvi takve vrste u Hrvatskoj. Susret je po svemu bio uobičajen: uvodna molitva i slavljenje te predstavljanje knjige Mateja Lovrića pod nazivom „On“. S Matejem je bio i njegov simpatični prijatelj iz Arke, Dominik. Pub je bio ispunjen do zadnjeg mjesta, čak je dio prisutnih cijeli susret morao prestajati.
U razgovoru s ljudima nakon susreta ustvrdila sam da je „izlazak“ iz crkve u Botincu, gdje se zajednica inače susreće petkom pun pogodak te da je veliki broj prisutnih došao baš zbog bolje pristupačnosti lokaciji. Zato što je zajednica iskoračila prema njima. I to je bit evangelizacije. Iskorak. Nije Isus sjedio na jednom mjestu u Jeruzalemu i čekao da ljudi dođu njemu. Mogao je to, zašto ne, pa sam je Mariji i Josipu rekao „da mu je biti u onome što je Oca Njegovog1“. Ali je iskoračio.
Možda to i je problem tradicionalne vjere, što je nužno vezana za lokaciju, a ne za cijeli život. Što se nekako s vremenom ukorijenio stav „tko hoće, doći će“. Evangelizacija je osnovni poziv i, kako je rečeno u jednom nagovoru o svetom Pavlu, „trebamo prodati tu priču“. Koliko god to posprdno zvučalo jer je Evanđelje samo Riječ našeg Boga, uvijek trebamo uzet u obzir zašto nam je Bog ostavio tu Riječ u baštinu, a to je da oni, koji su spoznali Istinu Isusa Krista, znaju kako je i živjeti, ali i da se Radosna vijest da smo slobodni i otkupljeni objavi svima. Kad širiš vijest, ne čekaš u mjestu da ljudi dođu k tebi, nisi ti koji znaš važan zbog vijesti, vijest je važna sama po sebi, i toliko je važna i dobra, da trčiš kako bi je objavio svima.
Nigdje, ali nigdje u Evanđelju ne postoji poziv na statičnost i pasivnost, dok je poziv na vikanje s krovova, tako da svi čuju, vrlo naglašen. Naravno, sve navedeno mora biti izmoljeno i po poticaju. Sve mora biti u skladu nauka Katoličke Crkve i s blagoslovom autoriteta, inače možemo svima, ali baš svima biti sablazan te promašiti cilj i postići kontraefekt. Nije nevažno kako se vijest prenosi, naprotiv, to može biti presudno. Crkve ne treba zanemariti, ne želim da dobijete takav dojam iz ovih mojih riječi, ali ne trebamo ostati u njima nego se u njih vraćati i u njima se svakodnevno ponovno puniti za nove izlaske.
Legalizam ili pravovjernost
S druge strane, kada se susret održava u prostoru koji je svjetovne namjene, uvijek se javljaju brojni upitnici. Što ako kleknem jer sam osjetila da trebam? Kome se klanjam u tom slučaju? Izlazim li iz granica ispravnosti svoje vjere ako se molim negdje gdje Krist nije fizički prisutan? Nije da Ga nema, obećao nam je biti gdje god su dvojca ili trojica u Njegovo ime. Ali na koga sam usmjeren u tom prostoru? Ako na slavljenički tim, molim li se njima? Ako na molitelje, upadam li u idolopoklonstvo? Hoće li ljudi koji slučajno uđu pomisliti „oh ne, ovi crkvenjaci su zauzeli naš prostor, dokud planiraju ići, pa svugdje su“?
Nisu Nanovo rođeni jedina zajednica koja je u Movie Pubu održala susret, prije njih je za jedan svoj projekt prostor koristila Eho zajednica, a nakon njih je fra Stjepan Brčina održao susret svoje zajednice u istom prostoru. Ali, hajde, fra Sjepan je poznat po uličnim evangelizacijama, njegovi projekti jednom godišnje zauzmu cijeli grad, a Eho tako i tako svoje susrete održava u prostorijama jedne škole. Je li uopće „sigurno“ i pravovjerno moliti i slaviti Boga igdje drugdje osim u crkvi? Za što onda služe crkve?
Moglo bi se učiniti kako je tanka granica između protestantizma i karizmatskog pokreta, i izgleda kako jedini koji organiziraju „molitvene izlete“ van crkve i jesu dio tog, još uvijek jednim dijelom nejasnog i neistraženog pokreta Duha Svetog. Postoje pravila i trebaju se slijediti, ona održavaju red i zbog njih je Crkva opstala preko 2000 godina. No glavno pitanje je samo jedno: uranjamo li u sigurnost legalizma radi komfora i stabilnosti i može li se na taj način služiti Kristu?
Ako je Bog prisutan tamo gdje se ljudi sastaju u Njegovo ime, to znači da mu se možemo klanjati bilo gdje2. Ako nešto vidiš, to nije vjera, to je znanje, jer i sam Pavao u poslanici Hebrejima kaže da je vjera „uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“. Donositi Krista drugima ne znači hodati sa svetohraništem po svijetu. U čemu nosiš Krista kada izađeš iz Crkve? Ili ga ostavljaš tamo, pa „doći ću ti sutra“? Od kud nam pravo i vlast da ograničimo Krista na određeni prostor?
Ne možemo biti pod Kristovom vlašću i pod vlašću straha jer se te dvije vlasti kose. Legalizam će nas češće odvesti od Krista nego približiti Njemu. Poslušnost je temelj, ali shvatimo li zakone doslovno se ne razlikujemo ništa od farizeja koji su, tobože zbog svoje zdušne pokornosti zakonu, Krista na kraju i ubili.
Bilo je zanimljivo vidjeti ljude pri šanku – gdje bi inače podizali ruke da bi naručili novu rundu – kako podižu ruke u slavljenju Boga. Umjesto zazivanja konobara, zazivanje Boga. Nova runda pomazanja. I sami konobari, odnosno članovi zajednice koji su za tu prigodu služili kao konobari, slave Boga. Umjesto svjetovnih šala i psovki, riječi hvale.
Voljela bih čuti mišljenja tradicionalnih vjernika o evangelizaciji, o tome kako i gdje evangelizirati i kojim alatima se služiti. I ovo nije polemični poziv na debatu, nego želja za znanjem, jer osobno vjerujem da su oba krila Crkve – karizmatsko i tradicionalno – potrebna kako bi ona letjela.
1 Usp. Luka 2,49.
2 Usp. Ivan 4,23.
‘Padre Pio’ film Abela Ferare – kratak osvrt i naputak za gledanje
