Nedavno sam imao priliku pogledati novi igrani film Padre Pio redatelja Abela Ferrare. Namjera ovoga teksta nije pružiti čitatelju recenziju ili filmsku kritiku koje će utjecati na odluku o gledanju filma, nego radije pružiti kratak osvrt i, eventualno, naputak za gledanje. Dakako, moram upozoriti na spoilere.
Cijela priča u vezi glavnoga glumca (Shia LaBeouf) koji se proučavajući lik i život svetog Padre Pija tijekom pripremanja za ulogu i, kasnije, tijekom samog snimanja obratio na katolicizam mjesecima je zaokupljala medije te je samom filmu poslužila kao dobra reklama. Poznat i kvalitetan holivudski glumac, radikalno obraćenje… zvučalo je kao jako dobar početak.
Međutim, nakon što se na internetu pojavio isječak iz scene kada vrag androginskog izgleda dođe Padre Piju na ispovijed, a Pio u svom žaru u jednom trenu opsuje, mnogima je entuzijazam glede filma znatno pao. I to s razlogom; jedno je poštivanje umjetničke slobode koja dopušta da umjetnik malo izađe iz nekakvog zadanog okvira interpretacije kako bi unio malo novine.
No, film o svecu je jedna posebna kategorija: u slučaju Padre Pija ona nudi izobilje literature i informacija unutar kojih se glumac može kretati. Nudi granice, ali vrlo široke granice. Ovaj je film vrlo dobar primjer za pokazati čime rezultira kada se te granice prijeđu: izuzev te scene (iako se ta scena ne može izuzeti), bio bih sklon kazati kako je gluma pogođena.
A ipak kod gledaoca izostaje ono oduševljenje, onaj ushit i pokret duše koji je uvijek prisutan kada svjedočimo nečemu umjetničkom. Kada kažem umjetničkom, gledam na taj pojam u zdravom, tradicionalnom poimanju, podrazumijevajući kako ono u sebi nosi imperativ lijepoga i istinitoga.
Osobno smatram kako je najveći problem filma to što se film zove onako kako se zove. Zašto? Književni teoretičar Hans Robert Jauss je svojim radovima utjecao na nastajanje tzv. estetike recepcije, teorijske paradigme u proučavanju književnosti (no to se prelijeva i na druge umjetnosti, a posebice na film), koja je stavljala velik naglasak na ulogu čitatelja. Jedan od glavnih termina koji se vežu uz estetiku recepcije je tzv. horizont očekivanja.
Što to znači? To znači da će na nas kao gledatelje i na našu sposobnost razumijevanja filma uvelike utjecati naše kulturno i gledalačko iskustvo. Konkretno, mi kada pročitamo da u naslovu nekog filma stoji nečije ime i prezime, očekujemo, ako se radi o stvarnoj osobi, da ćemo pogledati biografski film. To očekujemo, između ostalog, zbog toga što smo već pogledali određen broj filmova takvoga naslova i očekivanja su nam se ispunila.

Dakle, prvi naputak za gledanje bi bio: Padre Pio nije biografski film, stoga ga nemojte ni očekivati takvog. Čak se ni ne centrira oko lika Padre Pija u samo jednom dijelu njegova života. Film prikazuje socijalne prilike u San Giovanni Rotondu1, nakon završetka Prvog svjetskog rata kada se slomljeni talijanski vojnici vraćaju u osiromašeno selo kojim vladaju bogati zemljoposjednici.
Komunistička stranka (koja naspram vladajućih uživa blagu naklonost filma) dobiva na broju svojih pristaša, a događaji oko prvih slobodnih izbora u Italiji prijete da će raskomadati selo.
U engleskom se jeziku često može čuti, premda ni kod nas nije rijetko da se „netko bori sa svojim demonima“, a najčešće se pod „demonima“ misli na probleme. Ovdje se Pio zbilja bori sa svojim demonima, točnije demonom.
Dvaput je u filmu prikazano đavlovo tlačenje Pija. Po mojem sudu, prvo, koje završava premlaćivanjem Pija, bilo je vrlo dobro i kvalitetno prikazano, dok je drugo bilo pomalo nepotrebno ili, u najmanju ruku, previše eksplicitno. G. K. Chesterton bi to drugo tlačenje, koje uključuje eksplicitnu golotinju, možda komentirao nekako ovako:
Ja ne kažem da grotesknost te scene nije za one koji imaju slabo srce.
Ja kažem da grotesknost te scene nije za one koji imaju srce.
Oni koji su gledali ranije filmove redatelja Abela Ferrare, poput Zlog poručnika (Bad Lieutenant, 1992.) s Harveyjem Keitelom, pogotovo imajući na um scene mahnitosti Keitelovog glavnog lika, znaju što mogu očekivati.
Po mojemu mišljenju, prikazano je tlačenje nepotrebno i odviše eksplicitno te se moglo na drugačiji način sugerirati. Prisjetimo se da je držanje nadzora nad onim što gledamo po tomističkom učenju podvrlina vrline umjerenosti te se kao takva treba uvježbavati.
Negdje na početku filma otac Tonino u razgovoru s Pijom govori kako je patnja u jedinstvu s Kristom vrata u raj, a patnja bez Krista – vrata za pakao. Zanimljivo, odmah nakon te scene prikazano je prvo tlačenje, a cijeli je film zapravo razrada te misli. Čini mi se kako glavno stilsko sredstvo kojim se film u svojem izričaju služi nije neko narativno, već spada u domenu poezije – a to je kontrast.
Promišljajući o tome kontrastu, kojim se stanovite poante filma ne nameću silom u gledateljevo lice, već ga se potiče na refleksiju, na razmatranje i, eventualno, odluku, ustanovio bih kako je kontrast intrinzično vrlo kršćansko stilsko sredstvo.
Nadalje, smatram da je u filmu dobro prikazana Piova svetost. Imamo na umu sljedeći biblijski redak: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.2
No podloga za to da na ekranu ta svetost bude efektna bila je Piova ljudskost, krhkost koja se dobro očituje u sceni kada se Pio ispovijeda kod svog subrata. S druge strane, ta svetost sjajnije sjaji kada je okružena blatom ljudskih grijeha i zla koje je nasuprot nje prikazano, poglavito kroz razne prijevare, spletkarenja i nasilje.
Jedna od zamjerki filmu bila bi jednostavno da Padre Pija ima premalo. Mislim na minutažu. Sve do malo nakon početka druge polovice filma, nekako mi se činilo da propuštam nešto što još nije ni započelo, ponavljam, opet zbog mojih filmskih očekivanja.
Da sam više gledao na ime redatelja, a manje na naslov filma, puno bih se manje razočarao. Zbog tog razloga, kao i zbog toga što gledatelj promatra socijalna previranja s obje strane i vidi da stvar ne može završiti dobro, gotovo svaki put kad se Pio pojavi na ekranu, to bude poput obloga. No, nada da će se film nekako pretvoriti u ono što bismo htjeli da bude, u konačnici ipak postiđuje3.
Što se tiče umjetničkog dijela, smatram da najnovije Ferrarino ostvarenje nedvojbeno nosi neku vrijednost te za one koji imaju malo izvježbanije filmsko oko, kao i za one koji znaju pronaći i uživati u ljepoti kadrova, film svakako ima što za ponuditi.4
S obzirom na širinu duha koju je sveti Pavao posjedovao, ne dvojim kako bi se u svojim tekstovima – da danas živi svoj zemaljski život – dotaknuo i filma. Unatoč tome što nije bio filmski kritičar, smatram kako je Sve provjeravajte: dobro zadržite5 općenito poprilično dobro načelo, pomoću kojeg možemo izvući i zadržati štošta dobroga, makar i u situacijama iznevjerenog filmskog očekivanja.
Film ima jednu odliku koja pokatkad vjerskim filmovima nedostaje, a to je da funkcionira i za one gledatelje koji nisu otprije upoznati sa sadržajem filma, s pričom. Zbog toga mi je drago što se u filmu nalazi scena u kojoj Pio moli Boga da se na njega sruči sav bijes i sve zlo, poradi spasenja duša te na taj način spaja dvije naizgled razdvojene narativne linije, koje se sadržajno tijekom cijeloga filma ne dotiču.
Zbog gnušanja nad prikazanim ljudskim grijehom, dodatno se naglašava svetost osobe koja želi sve to uzeti na sebe, kao i neizmjerno milosrđe Božje, koje dopušta tu „opciju“. Osobno mi je to točka o kojoj ću nakon gledanja Padre Pija svakako najviše razmatrati.
1 Mjesto u kojem je Pio živio od rujna 1916. sve do smrti 23. rujna 1968.
2 Jakovljeva poslanica 1, 2-4.
3 Usp. Poslanica Rimljanima 5,5.
4 Kao primjer navodim jedan kadar s refleksivnom komponentom koji povezuje rane stradalih u pucnjavi s ranom Kristova boka na raspelu.
5 1. Solunjanima 5,21