Već neko vrijeme pokušavam dokučiti temu o kojoj bih pisala, nešto što nije tako bolno u javnosti ponavljajuće, što se svakodnevno ne žvače o tome što je netko izgovorio ili nije izgovorio. No ne ide, i onda čovjek nalazi utjehu u nekoj iluziji o vlastitoj kreativnosti koja je blokirana i inspiraciji koja je na čekanju. Sve se čini užasno predvidljivo pa i ovako neizvjesna budućnost nikada se nije činila izvjesnijom.
O čemu pisati? Sve bizarnijim vijestima, nekom tamo političaru za kojeg znaš što će izgovoriti i prije nego gukne, o cijeđenju financija i živaca, o krajnostima koje su postale normalne, o kuhanju i kuharicama koji niču poput gljiva pa se čini da je i kuharica za plavuše već negdje izašla sa smjernicama kako naći put do kuhinje. 🙂
O jabukama, gdje su one crvene i lijepe na samom vrhu, a ispod samo trulež, o esenciji kiča, melodramskim snovima, paradigmama koje se očajnički bore da ostanu na životu i zatiru važnost čijim očima gledamo, čijim ušima čujemo, čijom glavom razmišljamo.
O čovjekovom esencijalnom pravu na izbor koji se sustavno ubija, o silini današnjih zahtjeva koji se pretvaraju u jedno – morati kao teški imperativ kojem se sve manje suprotstavljaš.
O svima nama koji danas osjećamo potrebu da nas se napokon čuje, a onda, ne znajući zašto posramljeni i tjeskobni shvatimo da nas nitko ne čuje i da nikoga nije briga.
O sve umornijim ljudima koji na kraju izgledaju kao neka tvoja omiljena košulja koju si godinama navlačio s osmijehom i koja je s vremenom dala svoje. O strasti, volji, duhovnosti, slobodi koja je, kako je to netko lijepo napisao postala literarna izmišljotina, Orwellovoj 1984. i sužavanju opsega mišljenja, o tome da neće naprosto biti više riječi kojim bi se čovjek izrazio, sve užem djelokrugu svijesti i procesu koji će se nastavljati „još dugo nakon tvoje i moje smrti.“
O Bonhoefferovom optimizmu i nadi o boljoj zemaljskoj budućnosti koja se, kako je već rečeno za sada čini poprilično izvjesnom, i koja ne traži za sada neki istinski rad za tu istu bolju budućnost. Ovo bi bio čisti pesimizam koji kažu da je za pametne ljude, no nisam sigurna jer takvi se ne usude biti razočarani. O nadi? I ona je prečesto iluzorna.
Možda, ipak ponešto o tekstovima koji nisu danas poželjni. O izgovorenom i napisanom koje je sve više izgnano jer vrijeđa neke, iako razloga za uvredu nema. O riječima koje ideološki nisu danas dobro obojene, iako baš i nije jasno koje su to boje prihvatljive, i što to uopće znači. Baš kao što nestašni „Petar Pan“ i „Mačke iz visokog društva“ nisu poželjni crtići.
Puni su rasizma jer tu je mačka „žutog lica“ koja svira klavir štapićima za jelo, a Petar Pan referira se na američke Indijance kao na „crvenokošce“. Traže se ideološki, kulturno i politički korektni crtići, djela, misli. Traži se u osnovi jedno veliko ništa, bez boje okusa i mirisa, i bilježnica u kojoj ćeš upisati jedno veliko NIŠTA, baš kao što je Luj XVI napisao, vraćajući se iz lova.
Ako kažeš – a u pučku mater, što meni ili bilo kome treba trpljenje svih ovih ideoloških kretanja u kojima čekaš da i tvoja vlastita susjeda naglo postane pametna pa tuži susjeda jer joj je rekao da je lijepa, a ona ne želi biti lijepa već samo pametna, a on je sad vrijeđa i vrši seksualno nasilje nad njom, ti postaješ nepoželjan i nepodoban.
Onda u pokušaju političke korektnosti krene lomljenje riječi, ukidanje – ovo je previše, ovo izbaci, a ne, ovo neće dobro sjeti onom trećem, dok na kraju u potpunosti ne unakaziš vlastite misli i stavove, cijeli svoj misaoni proces koji se odvija u riječima i prije nego izgovoriš ili staviš na papir.
Dok ovo pišem sjetila sam se jedne davne scene s ljetovanja obojene humorom i smijehom i koja, zapravo tako lijepo odgovara situaciji – vidiš, a onda te uvjere da ti se zapravo navukla mrena i pomutila ti vid do kraja. 🙂
Uglavnom, jedno jutro uleti Mare u sobu da posteljinu promijeni kad tamo njen Ive nadvijen nad plavokosom Inge.
Mare podivlja.
– Nu nje, mogla si se malo i opirat ..Ive, Ive…
Ive onako malo zateknut odleti za Mare.
– Jube to ti se učinilo, nikog nije bilo
– Vrag ti sriću odnija pa imam oči!
– Mare, moja bit će da su ti se umorile od tolika posla
– A, budale!!
– Mare znaš da ja to ne bi nikad… Sve da je i tako Mare moja, a nije, misli na turizam, danas ti je Mare važna ponuda.
I tak, sve je dobro prošlo. Ive je uveden u svijet svjetskog seksa, a Mare je i dalje voljela svog Ivu. Inge se više i ne sjeća, mora da je Ive u pravu – pričinilo joj se.
Um je odbacio vidljivo i činjenično, rugajući se i dokazujući nepomirljivost između onoga kako bi trebalo biti i kako je.
Sve u svemu postaje gotovo nemoguć zadatak iznijeti svoje mišljenje i prići nekom problemu. Kao da dirate u svetinju otvarajući pitanja određenih pojava određenog vremena. Postaje gotovo nemoguće stvari, pojave, ono što primjećuješ kao nametnuto nazvati pravim imenom.
Kada nazoveš stvari pravim imenom, moraš se početi pravdati, ne znajući ni kome ni zašto, ali eto pravdaš se ili zagušiš vlastitu misao da se nekome ne zamjeriš. Tko je taj netko? Kao da nismo na zemlji, ne hodamo tlom, ne opažamo, ne razmišljamo. Nismo ptice koje mogu odletjeti u nebo i maknuti se od ljudi i svega što se događa.
Više puta sam napisala i ponovit ću – u tako postavljenim stvarima nezahvalno je i dokazivati da takozvani ideali koje društvo proklamira nisu ništa drugo nego novi oblici koji odgovaraju njegovim potrebama i ukusu nastalim u novim uvjetima materijalnog života.
Ti novi oblici koji u osnovi obesnažuju naš um u stanju su se rugati svemu što zadire u njihove ideale i postavke. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa, često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam dok se na drugoj strani relativizam, u kojem se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja.
Ipak, stvari treba nazivati pravim imenom i jasno reći kako stvari stoje.
Otvoreno definirati sebe i svoju viziju, jer umiranje naših misli ne smije se dogoditi. Pravdati se stalno za izrečeno nije mjera dobrog zdravlja i vodi u bolest. Zamagliti stvari u relativizaciju, poigravati se logikom i poručivati suptilno – nemaš pravo na svoje mišljenje je najgori oblik ukidanja slobode govora.
Još kolumni iste autorice:
Kultura (ne)odgovaranja jednaka je nepoštovanju, nepristojnosti i izostanku svijesti o drugima
