U zadnje su me vrijeme zahvatile neke boljetice. Od punokrvne dobrodržeće žene u skoro pa najboljim godinama, u kratko sam se vrijeme pretvorila u konstantno kukajuću mlađu staricu, koja svako toliko zacvili da ju negdje nešto boli.
Dosad sam boljke uglavnom rješavala aspirinom, travaricom i popodnevnim spavancem (ne sve u isto vrijeme), no moje se tijelo u zadnje vrijeme nešto pobunilo i svojom sam nevoljom posjetila i hitnu pomoć i bolnicu.
Najprije izvješće sa Hitne pomoći. Kako se djeca nisu u panici mogla sjetiti broja (112, zovi doktora), snašle su se pa nazvale tatu. On je zazivao Hitnu, no predložili su mu da me doveze sam, jer ima i gorih slučajeva od mene. Ajd’, rekoh – idemo…
Poluonesviještena primijetila sam da me prema bolnici vozi autoputom. Obavijestila sam ga da je bolnica skroz u drugom smjeru, a on je rekao da ima sve pod kontrolom, pa sam se obezsvijestila natrag.
Pri drugom dolasku svijesti, primijetila sam da me vozi pored rodilišta, rekoh, ne ta bolnica, ona druga. I dalje je tvrdio da ima sve pod kontrolom, pa sam se prepustila.
Hitno su me pregledali nakon 2 sata!
Iz daljine od 2 metra su me pitali jel krvarim, imam li sve udove, jesam li pijana ili možda nadroksana, zamolili da im sa senzora na ramenu očitam koliki mi je šećer. I to je bilo to.
Onda su nas ostavili da čekamo dalje.
Bivši muž nije se mogao sjetiti kako se prezivam i bio je u totalnoj panici, pa je zavapio pred nekim doktorom da me ipak pregledaju i pokušaju spasiti, ne zbog mene, nego zbog činjenice da sam majka njegovih malodobnih kćeri.
Zamolio je to s nekoliko decibela previše, pa nam se ukazao zaštitar, prilično krupan i nabildan momak lijepih plavih očiju, pretpostavljam i naoružan, pa se muž stišao, a ja sam predložila bijeg sa hitne, što smo i sproveli.
Par dana kasnije posjetila sam bolnički odjel. Odmah na početku svima onima koji mogu preporučam da se liječe doma, a da u bolnicu odu samo ako zagusti.
Ja sam se podvrgla testu gladovanja. Namjerno. Mislim, oni su mi ga namijenili.
Ako netko misli da je faca, nek se zamisli da 72 sata ne uzima hranu, pijucka vodicu malo po malo, a rade mu rupice na venama svaka 3 sata.
Za lošije matematičare, izvadili su mi u to vrijeme krv 24 puta.
Kako je taman počela ljetna praksa za medicinske tehničare, tako sam se prepustila u ruke mlađahnom Jakovu koji je do tada krv vadio samo vježbajući na piceku, pa sam mu je bila prvi službeni živi pacijent.
Usput ga pohvaljujem i predlažem peticu iz prakse, jer je bio izuzetno fine motorike i obavio je to kao profić.
U bolnici sam sanjala da tunkam keksiće u kavu, da jedem hamburger i pijem coca colu.
Test gladovanja sam položila s čistom peticom, izdržala sam do kraja (ima ih cijela hrpa kukavica koji se onesvijeste i test se mora prekinuti), a na izlasku iz bolnice simpatični me taksist odmah odveo u restoran brze i nezdrave hrane u kojem se zaposlenici i do dana današnjeg čude kako sam u vrlo kratko vrijeme uspjela u sebe strpati toliku količinu hrane, što i kršnim muškarcima s bauštele ili taman pristiglih s radova u šumi teško uspijeva.
Uglavnom, opet sam na svojim nogama i nadam se da se u bolnicu sljedeći put vraćam tek kad budem dočekivala unuče. Hvala, dosta je bilo za sad.
Blog Renate Sitte: Dragoj meni, samoj sebi
Još s bloga ‘Dragoj meni, samoj sebi’:
Pretjerivanje ili zašto tračevi moraju biti masni, nogometaši Svjetski prvaci, a trepavice XXL
Iskustvo dame u zrelim godinama: Veličina ipak (ni)je bitna!
