Trebalo je tek pet radnih dana pa da europski „moćnici” shvate koliko su nemoćni. Zapravo, shvaćali su oni to i puno prije, ali su se nadali da europska javnost još neko vrijeme to neće shvatiti. No onda je jedan telefonski razgovor Trumpa i Putina razotkrio svu europsku nemoć.
Iako je Trump tijekom predizborne kampanje obećavao da će zaustaviti rat u Ukrajini mnogi su ga omalovažavali, čak i ismijavali. Pritom Trump nikad nije izrekao da će u tome sudjelovati itko drugi osim njega i Putina.
Stoga su bez osnova sva ove lavine ogorčenih izjava iz Bruxellesa, Berlina, Pariza i Londona. Kao ne može Trump ispregovarati mir u Ukrajini bez njih. Eto ispalo je da ipak može. Nije da će sve proći bez Europljana. Neki će biti pozvani da prisustvuju potpisivanju mirovnog sporazuma.
Iako je u početku podržavao Trumpovu inicijativu predsjednik Zelenski se predomislio. Bolje rečeno „predomislili su ga” pritisci iz Europe. Pa je počeo postavljati uvjete kako i Ukrajina mora biti uključena u pregovore. Odgovorio mu je američki potpredsjednik Vance da će se to sigurno dogoditi, ali je pitanje u kojem obimu.
Problem je što je Kijev u jako lošoj poziciji. Nakon tri godine rata i više od 500 milijardi dolara vojne pomoći ukrajinska vojska i dalje gubi. Da ukrajinski vojnici manje bježe a više ginu i pozicija Kijeva u pregovorima bi bila znatno jača. Jer tko će ginuti za Ukrajinu ako ne Ukrajinci? Nije tajna da je cijela jedna armija od nekoliko stotina tisuća Ukrajinaca uspjela izbjeći novačenje i mobilizaciju. Tome se trebaju pridodati i deseci tisuća Ukrajinaca koji su mobilizirani, a koji su dezertirali. Mnogi od njih i prije nego što su upućeni na bojište.
Zelenski se nadao da će mu Kurska avantura donijeti barem malo uloga za pregovore, ali od toga neće biti ništa. Pa će na kraju prihvatiti ne samo uvjete koje će Trump ispregovarati s Putinom već ih i skupo platiti rijetkim mineralima. Vjerojatno i naftom i plinom iz škriljevca s polja koja se protežu zapadnom Ukrajinom.
Nekoliko je razloga zašto su Europljani podigli toliku galamu oko Ukrajine. Prvi je što je Trump ispuni obećanje i krenuo izravno pregovarati s Putinom. U maniri poslovnog čovjeka bez puno kompliciranja i racionalno. Rusija dobiva rat iako joj ozbiljno ponestaje resursa za nastavak. Stoga zahtjevi Moskve imaju prednost pred ukrajinskim. Uostalom, ukrajinski zahtjev može biti samo jedan – očuvanje Ukrajine kao neovisne države.
Ono što je prenerazilo europske vlastodršce je činjenica da Trump provodi obećanja iz predizborne kampanje. A jedno od tih je bilo da europske članice NATO-a moraju povećati izdvajanja za obranu na pet posto BDP-a (jedva su postigle dva posto). U protivnom Trump će povući američke snage iz Europe i praktički iz NATO-a. Primjer Ukrajine dokazao je da je Trump to spreman učiniti. Europski vlastodršci ne žele da se u javnosti previše raspravlja o tome. Jer bi ih pritisak zabrinute javnosti mogao prisiliti da ispune Trumpov zahtjev. Što bi pak značilo bolne rezove drugdje, ponajviše socijali.
Jedino što zaustavlja ruske tenkove da uđu u Estoniju, Latviju i Litvu je njihovo članstvo u NATO-u. Tj. spremnost Amerike da ih brani. Finska je ušla u NATO vjerujući da će si tako dugoročno osigurati obranu od Rusije. Ni Poljskoj nije lako. Doduše, od svih europskih armija jedino je poljska vojska donekle spremna za rat. Međutim, Varšava je vjerovala da će kupnjom američkog naoružanja dugoročno osigurati američku zaštitu. Sve je to sada vrlo upitno.
Trump je svjestan da niti jedna država u mirnodopsko vrijeme, naročito ne demokratska, ne može povećati izdvajanja za obranu s dva na pet posto u jednoj godini. No mogu se obvezati da će to učiniti do kraja Trumpovog mandata. Te da će u proračunima za 2026. godinu izdvajanja povećati na tri ili još bolje 3,5 posto. U protivnom 2025. bi mogla biti zadnja godina američkih snaga u Europi.
Novi američki ministar obrane Pete Hegseth bio je kristalno jasan – SAD-e će ostati privržen NATO-u samo ako sve ostale članice značajno povećaju izdvajanja. Ono što Hegseth nije rekao, ali se podrazumijeva, je povećanje narudžbi za američko oružje. Hegseth je obećao da će Pentagon potaknuti američku industriju na značajno povećanje kapaciteta kao lista čekanja više ne bi bila pet ili više godina nego ne duža od tri. U takva masivna ulaganja industrija će ući samo ako će biti sigurna da će dobiti jednako masivne narudžbe.
Uz svu ovu buku oko Ukrajine neopaženo je prošao jedna Trumpova odluka koja je puno važnija od svega ostalog. Trump je 13. veljače potpisao izvršnu uredbu kojom se uvode recipročne carine za cijevi svijet, bez izuzetaka. Doduše, uredba ne može odmah stupiti na snagu jer ministarstvo financija i ministarstvo trgovine moraju izračunati nove carine za svaku pojedinačnu državu.
Zbog toga je Trump naredio Howardu Lutnicku i Jamiesonu Greeru, njegovim izabranicima za ministra trgovine i američkog trgovinskog predstavnika, da formiraju timove za izračunavanje novih carina za američke trgovinske partnere. Da bi procijenili iznose moraju uzeti u obzir carinske stope drugih država, subvencije industriji, poreze na dodanu vrijednost — koji su uobičajeni u Europskoj uniji — propise i podcijenjenost valuta. Tijekom potpisivanja izvršne uredbe Lutnick je obećao da će svi izračuni biti gotovi najkasnije do 1. travnja.
Ako Lutnickov i Greeruov tim uspije u tome 1. travnja će biti datum kraja globalizacije, čedo predsjednika William Clinton. Za mjesec i pol dana ukrajinsko pitanje činit će se potpuno nebitno jer će ga, između ostalog, istisnuti pitanje preživljavanja europske (zapravo njemačke) auto industrije. I mnogo, mnogo toga drugog.
Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao buncanje nekog ekscentrika
Europski tigar od papira s lakiranim noktima nasuprot ruskog medvjeda
