Da je Trump, u samo nekoliko tjedana prodrmao svijet svima je jasno. Mnogi se u svijetu pa tako i Hrvatskoj vesele, mnogi su tužni, ogorčeni, zabrinuti i tako uvijek, zapravo biva u bilo čemu ili bio gdje kad se događaju promijene.
Dobro je prodrmati stvari, ustajale obrasce ponašanja i izroniti iz močvare svega i svačega pa i ideologija izvan svake pameti. Dobro je protresti, prije svega vlastito dvorište i vlastite institucije, organizacije i svakakva čudesa koja su služila kao platforme za financiranje političke i kulturne agende u inozemstvu, financiranja raznih ideologija poput USAID-a koji je promicao pobačaj, klimatski ekstremizam, rodni radikalizam i sve to u milijunima dolara.
Dobro je protresti učmalu EU prepunu birokrata koji ne mogu naći zajednički jezik oko važnih pitanja, koja je iznenađena povratkom Trumpa i bez koliko toliko pripremljenih scenarija koji bi mogli odgovoriti na Trumpove poteze. Važno je razumijevati da je Trump ogroman izazov za europsku sigurnost i gospodarstvo.
Ako govorimo o gospodarstvu i ako će Trumpova administracija prema EU biti agresivnija to će biti i veći rizik da se podjela unutar EU-a proširi i da države članice budu u većem iskušenju traženja neke vrste prilagodbe s Kinom, iako su je ta mogućnost mala jer će se EU na sve moguće načine pokušati zaštiti od kineskog izvoza koji je preusmjeren na europsko tržište zbog oštrog povećanja američkih carina na Kinu.
Činjenica je da su u prošlosti krize dovele do zajedništva u EU, međutim, u vrijeme sve veće polarizacije, političke neizvjesnosti u velikim državama članicama, poput Njemačke i Francuske i potencijalnog raspada poslijeratnog savezništva s Washingtonom, postavlja se pitanje hoće li kriza biti dovoljna da iznudi politički konsenzus unutar EU-a i gurne blok prema zajedničkom cilju?
Iako se EU odupire američkoj administraciji žestokom retorikom, što je bilo vidljivo i na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, za to će ipak trebati puno odvažnija vizija i vodstvo, što potvrđuje i zadnji potez Trumpova izaslanika u kojem Europa neće imati mjesto za pregovaračkim stolom oko okončanja rata u Ukrajini. Čovjek bi se i mogao u nekim dijelovima složiti s Vanceovim optužbama upućenim Europi, ali prije takvih izjava treba prvo počistiti vlastito dvorište i onda dijeliti lekcije, poput lekcije o pobačajima.
I sama sloboda govora u Europi mogla bi se dovesti u pitanje, imajući u vidu cenzuriranja, zabrane, zatvaranja novinara, no ni desnica u Europi na koju se Trump naslonio ne bi toliko jačala da ta sloboda govora nije postojala.
Drugim riječima Europa koja je za Ukrajinu dala više od SAD-a, odlazila i u američke ratove, prihvaćala sve ideologije koje su dolazile isključivo iz Amerike dobila je krajnje drzak odgovor. To, što to nije dolazilo od Trumpove administracije u kontekstu ove priče nema apsolutno nikakvu ulogu, ali pokazuje kako se Trump samo naglo prebaci kao da ne živi u Americi i kao da to nije odgovornost njegove zemlje.
I samo iznenađenje Europe je iznenađujuće jer kad je prvi put dobila poruku od Trumpa da je bila vrlo, vrlo loša prema Americi trebao je to biti ozbiljan alarm, iako se radilo o trgovinskim odnosima. S druge strane i Trumpova nepredvidljivost i faktori iznenađenja trebali su se zbiljno uzeti u obzir. Dakle, sastanete se prije sastanka i kažete- što bi na tom sastanku mogli očekivati i iznesete sve moguće i nemoguće opcije i na taj način se pripremate.
S druge strane EU u svojim redovima ima krajnje desnu stranku „Domoljubi za Europu” i treću u EU parlamentu koji su pristaše Trumpove politike, što su nedugo i pokazali na svom skupu u Španjolskoj, pozdravljajući povratak D. Trumpa, a Viktor Obran je pred 2000 ljudi vikao: „Još jučer smo bili heretici, danas smo mainstream.“ Naravno, ovo nije nužno loše, naprotiv ako se vodimo njihovim sloganom „Učinimo Europu ponovno velikom”, ali pitanje je kako će to postići, a da se već postojeća podijeljenost unutar EU ne produbi, imajući i u vidu i ovaj zadnji Vanceov potez.
Mogli bi se redci ispisati što je dobro, ali i redci onoga što nije dobro u politici i samom Donaldu Trumpu, njegovom političkom karakteru koji, u osnovi nije puno drugačiji od globalnih moćnih igrača, ali je vidljiviji, nepredvidljiviji i ekscentričniji i sa, čini se ozbiljnom nakanom uspostave novog svjetskog poretka.
Trumpova ekscentričnost više nije samo provokativnost, ćudljivost već je to sada strateški potez SAD-a. Njegova nepredvidljivost tražit će stalno preispitivanje što stoji iza čega, i što je najvažnije brzo prilagođavanje stvarnosti na terenu. Njegovo hvalisanje, bahatost i njegova materijalna logika ionako su postali današnji imperativ, ali sad još intenzivnije, što je suprotno skromnosti i što može dovesti jednog dana do pada.
Njegove teritorijalne i ekonomske ekspanzije, čak nisu pitanje samog Trumpa jer nije se on prvi toga sjetio već vremena u kojem živimo, gdje politički lideri više ni ne skrivaju svoje namjere, kao nekada kada se sve diplomatskim putem odvijalo, međutim ovakav modus operandi mogao bi otvoriti i dodatne apetite po onoj- ako on može, mogu i ja. Nema kod Trumpa ni međunarodnog prava već je sve na prodaju i samo je pitanje koliko si spreman platiti.
Pa tako i prodaja Greenlanda, koji se dugo smatra ključnim za američku sigurnost u Trumpovima očima je posve normalna. No ovdje više nije toliko pitanje sigurnosti koliko iskorištavanja prirodnih resursa Greenlanda koje SAD nema i pitanje uklanjanja Kine iz cijele priče koja dominira globalnom proizvodnjom rijetkih metala i koja je već pokušala ograničiti izvoz minerala i povezanih tehnologija. I dok se led topi, otvara pristup zalihama prirodnih bogatstava, otvaraju se sjeverni morski putevi, Greenland postaje karta za energetsku budućnost.
Kanada u Trumpovim očima treba postati 51. država Amerike jer ako ne postane, valjda će je ekonomski uništiti. Tko zna, možda, tada profunkcionira i trgovinski sporazum između Kanade i EU, koji je stupio na snagu 2017., i koji je najambiciozniji unutar bloka, ali još uvijek je u “privremenoj” primjeni jer deset zemalja EU još nije ratificiralo njegove najdalekosežnije mjere. Panamski kanal, pojas Gaze i da ne ponavljam sve ono što javnost već zna.
Pitanje Trumpovih aspiracija na prirodne resurse Ukrajine je, ipak malo drugačije nego naši mediji izvještavaju. Podsjetimo se – Trump je izjavio kako je uvjet za održavanje potpore Kijevu da SAD ima pristup kritičnim rezervama minerala u Ukrajini i do daljnjeg ostaje pri tome. Međutim, istina je malo drugačija i prva osoba koja je ponudila razmjenu bio je zapravo ukrajinski predsjednik Zelenski. New York Times i ostali strani mediji izvijestili su kako su vlade Zelenskog i Bidena bile blizu potpisivanja sporazuma o eksploataciji ovih nalazišta krajem 2024., ali je ukrajinska strana to zakočila kako bi pričekala nadolazeću Trumpovu administraciju.
Trump je u intervjuu za Fox rekao da želi dobiti kompenzaciju za pruženu pomoć do sada i u budućnosti te je odredio cijenu i pokazao nepredvidljivost: (…) „Želim da naš novac bude osiguran. Mogu se dogovoriti, a možda i ne. Možda jednog dana budu Rusi, a možda i ne budu. Rekao sam im da želim ekvivalent, poput 500 milijardi dolara rijetke zemlje, i oni su u biti pristali na to.”
S druge strane Trumpov prijezir prema multilateralnom poretku, odnosno prema subjektima međunarodnog prava pojačan je njegovim transakcijskim pristupom međunarodnim odnosima, što bi za rezultat moglo imati, upravo ono što ne želi, a to je porast utjecaja suparničkih zemalja na globalnoj sceni i produbljivanje veza između drugih nacija i Kine.
Ono što je bitno reći, da će se u Trumpovoj politici saveznici i neprijatelji najvjerojatnije birati po principu- na čijoj si strani. Čini se, da su sve veće zemlje, ali i one manje već kategorizirane kao saveznici i neprijatelji u različitim stupnjevima.
Činjenica je da Trump daje podršku europskoj desnici i postavlja se pitanje što je s Hrvatskoj u kontekstu Viktora Orbana koji ne pokazuje samo teritorijalne već i gospodarske pretenzije prema Istočnoj Hrvatskoj. Što je s Miloradom Dodikom, odcjepljenjem Republike Srpske i spajanjem sa Srbijom, a u konačnici i sa samim Vučićem? U našem susjedstvu Vučić je već dobio Trumpovo pismo hvale i crticu koja se, onako usput protegla, a to je gospodarska suradnja.
S druge strane, tu je Trumpova sklonost Blagojevichu koji je izdašno preko srpske zajednice financirao njegovu kampanju i kojem je Trump umanjio zatvorsku kaznu, ali i pitanje može li dotični postati neka centrala figura u Srbiji ako se imenuje veleposlanikom i kako će se to sve odraziti na nas.
Posvećuje li Hrvatska dovoljno pažnje onome što se događa između SAD-a i Srbije, odnosno Trumpa i Vučića. Dok vani mediji precizno analiziraju taj odnos, govore o velikom ulaganju SAD-a u Srbiju kako bi, između ostalog Vučića odvojili od Rusije, mi uglavnom šutimo.
Sve u svemu, sve će zemlje imati veliki pritisak i da promijene svoje unutarnje poretke kako bi bile usklađene s Trumpom i SAD-om. Globalna politika i njezine baze moći su u tranziciji. Trumpove ideje za sada ukazuju na uspostavu novog svjetskog poretka. Te ideje ozbiljno su, u kratko vrijeme poremetile svjetski poredak i imaju svoje dobre, ali i one loše strane. Te loše strane nikako se ne smiju shvaćati kao buncanje i apsurd nekog ekscentrika.
