Samo nas dani, a možda i sati, dijele od objavljivana odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa o početku američkih napada na iranske pogone za obogaćivanje urana. Trump zapravo nema izbora. Jedini način da se to ne dogodi je malo vjerojatna kapitulacija Irana. Ili sve prepustiti Izraelcima.
Da se sprema nešto značajno bilo je jasno kad je tijekom vikenda tridesetak američkih letećih cisterni krenulo iz SAD-a put Europe. Uskoro su za njima krenuli F-15, F-16, F-22 i F-35. U neposrednoj blizini Irana nalazi se udarna skupina nosača zrakoplova USS Carl Vinson, a druga nosača USS Nimitz brzo se približava preko Indijskog oceana.
Za sada sve to gomilanje američkih udarnih snaga isključivo služi kao pritisak na Teheran. Doduše, kad su iranski generali, barem oni koji su još živi, shvatili da su izgubili nadzor nad vlastitim zračnim prostorom, obavijestili su iranske vlastodršce da je rat praktički izgubljen. Vrlo brzo uslijedila je diplomatska ofenziva Teherana. Prvo su zvali Dohu, a potom i Rijad. Zahtjevi su bili isti – nagovoriti Washington da pritisne Jeruzalem kako bi zračni udari prestali. Za uzvrat Teheran je ponudio povratak pregovorima sa Sjedinjenim Državama o nuklearnom programu.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu istog je dana odbacio tu mogućnost. Netanyahu je bio jasan – jedina opcija da se zračni udari zaustave je kapitulacija Irana. I potpuno odustajanje od nuklearnog programa.
Netanyahuova odlučnost nije značila puno dok nije objavljen stav predsjednika Trumpa. Koji je na društvenoj mreži napisao „unconditional surrender” i time potpuno podržao zahtjeve premijera Netanyahua. Povrh toga predsjednik Trump je napisao da je iransko posjedovanje nuklearnog oružja neprihvatljivo za Sjedinjene Države. A onda pozvao stanovnike Teherana da napuste grad. Vrhunac pritiska (za sada) bila je objava da Washington točno zna gdje se iranski takozvani vrhovni vođa skriva. Predsjednik Trump je pridodao da je Hamnei laka meta, ali da ga za sada ne namjerava neutralizirati.
Iako se na prvu čini da predsjednik Trump ima više mogućnosti djelovanja zapravo nema. Ako Teheran ne kapitulira jedina prava opcija je poslati američke zračne snage da unište sve iranske kapacitete za razvoj i proizvodnju nuklearnog oružja. U protivnom će to učiniti Izrael. A izraelski način bit će puno, puno razorniji od američkog. I vojno i politički.
Istina je da izraelske zračne snage ne posjeduju klasično oružje kojim mogu uništiti iranska nuklearna postrojenja koja su ukopana stotinama metara u planinama. Međutim, tajna je u riječi klasično.
Amerikanci mogu kombinacijom strateških bombardera B-2 Spirit i penetracijskih bombi GBU-57B pokušati uništiti iranske podzemne komplekse. Izraelsko ratno zrakoplovstvo nema borbeni avion koji može ponijeti više od šest metara dugu i više od 13 600 kilograma tešku bombu. Teoretski mogao bi transportni avion C-130 Hercules. Izraelskom ratnom zrakoplovstvu takve kombinacije nisu strane, no one zahtijevaju mjesece uvježbavanja. Uz rizik da ne uspiju. Tim prije kad postoji drugo, puno bolje rješenje.
Iranski nuklearni program pokrenut je još pedesetih godina prošlog stoljeća za vladavine šaha Reze Pahlavija. Privremeno je prekinut nakon iranske revolucije 1979. godine, da bi nekoliko godina poslije bio ponovno pokrenut. Program je ubrzan početkom ovog stoljeća uz tehničku pomoć Pakistana i Sjeverne Koreje. Postojanje podzemnih pogona s centrifugama otkriveno je 2009. godine.
Za iransku javnost cilj je bio proizvesti nuklearno oružje koje će uništiti Izrael. Stvaran cilj bio je proizvesti nuklearno oružje koje će Iran učiniti nedodirljivim pa će iranske mule kojima je najvažniji cilj proširiti islamsku revoluciju predvođenu Šijitima na Sunitske kraljevine i emirate. Stalnim prijetnjama Izraelu mule su se nadale privući arapske mase na svoju stranu.
S obzirom na dužinu trajanja iranskog nuklearnog programa jednostavno je nemoguće da Izrael nije razvio oružje kojim će ga zaustaviti. Posebice za uništenje podzemnih postrojenja.
Izraelski nuklearni program pokrenut je neposredno nakon osnutka Izraela. Od početka je bio najstrože čuvana tajna. Točan datum prvog testiranja izraelske nuklearne bojne glave nije poznat, već samo godina – 1960. Danas se procjenjuje da Izrael ima između 90 i 400 nuklearnih bojnih glava. Dio njih su taktičke u obliku topničkih granata kalibra 175 i 203 mm.
Mogućnost razvoja i proizvodnje taktičkih nuklearnih bojnih glava veličine granate od 175 i 203 mm stvara mogućnost razvoja specijaliziranog oružja isključivo namijenjenog razaranju podzemnih objekata. Američka taktična nuklearna bojna glava W79, smještena u granatu kalibra 203 mm, imala je najveću snagu od 1,1 kiloton. Ta je granata razvijena na tehnologijama koje su bile dostupne sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sigurno je da izraelski nuklearni stručnjaci mogu proizvesti nekoliko puta jaču nuklearnu bojnu glavu iste ili slične veličine.
Međutim, sirova snaga nije dosta već je treba korisno iskoristiti.
Uz pomoć nečeg što se na engleskom zove „atomic demolition munitions” (ATM). Pritom se snaga nuklearne eksplozije usmjerava u određenom smjeru kako bi se povećalo razaranje. Sovjetski Savez je šezdesetih godina prošlog stoljeća testirao ATM-ove kao sredstva za rudarenje unutar programa Nuklearne eksplozije u službi nacionalnog gospodarstva (Ядерные взрывы для народного хозяйства). Unutar Programa 7 obavljeno je čak 115 nuklearnih eksplozija, u rasponu snage od 2,5 do 140 kilotona.
Stoga su ATM-ovi idealno rješenje za totalno uništenje iranskih podzemnih kapaciteta za obogaćivanje urana.Naravno, ATM treba dopremiti do cilja.
ATM nije odveć velik. Američki Mk 54 imao je masu od 23,1 kilogram, dužinu 399,2 i promjer 275,9 milimetara. Da su izraelski nuklearni znanstvenici napravili i trostruko veći ATM ne bi ga bilo problem smjestiti u vođeni projektil.
Problem je što projektil ne može biti običan. Izraelska vojska ima krstareće projektile Popeye Turbo naoružane nuklearnim bojnim glavama. Međutim, za punu učinkovitost ATM-a potreban je projektil koji će se duboko zabiti u zemlju. Kao što to čini američka bomba GBU 57.
GBU 57 probojnost od šezdesetak metara postiže kombinacijom velike mase (13,6 tona) i brzine pada. Kako izraelsko ratno zrakoplovstvo nema borbeni avion koji može ponijeti tako masivnu bombu to rješenje otpada. Uostalom, veličina i masa ATM-a ne zahtijeva tako veliki „spremnik”.
Masa izraelskog projektila naoružanog ATM-om, nazovimo ga prigodno „Berek hael”, ograničena je nosivošću podtrupnog nosača borbenog aviona F-15I Ra’am. Koja je 2500 kilograma. To je puno premalo udarne energije da bi projektil tako male mase penetrirao barem 50 metara kroz stijene. Rješenje je u fizici, u formuli Alberta Einsteina koja kaže da je energija jednaka masi puta brzina na kvadrat (E = m x c2). Što u ovom slučaju znači da će i svako imalo povećanje brzine dvostruko povećati kinetičku energiju udara, a time i probojnost.
To se najlakše postiže ugradnjom raketnog motora koji u vrlo kratkom vremenu može ubrzati „Berek hael” do visokih nadzvučnih brzina. Naravno, pritom treba voditi računa da ATM „preživi” snagu udara.
Sam projektil mora biti napravljen od najčvršćeg dostupnog čelika. Tako su projektanti vođene bombe GBU-28 izvorno uporabili cijevi haubica kalibra 203 mm koju su odrezali na dužinu od pet metara. To je bilo dovoljno da bomba mase 2300 kg probije 15 metara zemlje i zabije se u betonski zid tunela. Posao bi dovršilo eksplozivno punjenje mase 295 kilograma tritonala.
Osim najčvršćeg čelika i raketnog pogona izraelski projektil mora imati i sustav navođenja koji se može preuzeti s nekih od već postojećih izraelskih vođenih projektila zrak-zemlja.
Time je napravljen vođeni projektil zrak-zemlja koji u samo jednom napadu može razoriti bilo koji iranski podzemni pogon za obogaćivanje urana i proizvodnju nuklearnih bojnih glava.
Kad bi izraelski „Berek hael” projektil kinetičkom energijom probio pedesetak metara razorna snaga nuklearne bojne glave bila bi više nego dostatna da razori postrojenja ukopana na sto ili više metara pod zemljom. Naročito ako je nuklearna bojna glava namjenski projektirana za to. Zbog toga izraelsko ratno zrakoplovstvo do sada nije napalo podzemni kompleks Fordow. S glavnim dijelom smještenim 90 i više metara pod zemljom, dodatno zaštićenim metrima armiranog betona, napad na Fordow klasičnim penetratorskim bombama samo je gubitak vremena i sredstava. No jedan „Berek hael” projektil i sve će biti gotovo.
Međutim, postoji i politička dimenzija. Od kraja II. svjetskog rata nije uporabljeno nuklearno oružje. Najbliže tome bio je upravo Izrael 1973. godine (Jomkipurski rat) kad su sirijske oklopne snage nezadrživo napredovale preko Golanske visoravni a egipatska vojska uspjela prijeći preko Sueskog kanala. Suočen s mogućim nuklearnim ratom tadašnji američki predsjednik Richard Nixon odobrio je hitnu vojnu pomoć Izraelu, prije svega u streljivu. Zahvaljujući tome Izrael se uspio obraniti.
Predsjednik Donald Trump zna da je izraelski premijer Netanyahu više nego odlučan uporabiti i taktičko nuklearno oružje da bi zaustavio iranski nuklearni program. s obzirom na to da je i sam rekao kako iransko posjedovanje nuklearnog oružja nije prihvatljiva opcija predsjednik Trump može birati između izraelske nuklearne opcije ili udara američkih bombardera B-2 penetracijskim bombama GBU-57B. Treće opcije nema.
Izraelski udari na Iran: Početak kraja ili uvod u regionalni rat?
Europa bez obrane: Zašto PZO sustavi ne mogu zaustaviti ruske projektile?
Povijesni sastanak bez svađe: Hoće li Hrvatska preživjeti Trumpa, NATO i vlastite političke krize?
