Na ovu temu potaknulo me je gostovanje jedne glumice u emisiji Nedjeljom u 2. Govorila je o majčinstvu, iscrpljenosti i tome kako društvo nedovoljno razumije majke, međutim, fokus nije na njenoj priči, već na načinu na koji se danas percipira i govori o majčinstvu. Tome u prilog ide i emitirana reakcija žene iz Karlovca u Dnevniku Nova TV, na poruke ministra Šipića, koja kaže da ne želi više djece, jer je rađati i odgajati djecu jako iscrpljujuće i zahtjevno.
Nekada se majčinstvo jednostavno živjelo. Bilo je teško, ali prirodno, i dio života, a ne globalni društveni problem ili pitanje ljudskih, posebno ženskih prava. Majčinstvo je potvrđivalo ženu. Majke nisu morale dokazivati svoju vrijednost, niti držati TED talk o tome kako su herojski podigle vlastito dijete i preživjele bez nagrada, nisu morale opravdavati svoje izbore. Bilo je prirodno i društveno neupitno biti žena majka. Bilo je izazova, umora, no on je bio tiha, nevidljiva snaga, a ne predmet javnog preispitivanja.
Djeca su rasla u okvirima koji nisu tražili performans, nego svakodnevnu predanost, rutinu i ljubav koja se ne oglašava. Obitelj je funkcionirala kroz sitni, tihi heroizam: rani ustanci, dugi dani, skromne radosti i tuga koja se preživljavala u tišini doma, što je u modernom diskursu totalno neinspirativno i dosadno i naravno politički nekorektno- pojam od kojeg se društvo obezglavi. Snaga je bila u sposobnosti da se izdrži, da se svakodnevno voli, da se odgaja i oblikuje život bez pompe, ali s dubokim osjećajem odgovornosti i stvarnog utjecaja na ono što se gradi- djeca, obitelj, dom, zajednica.
Danas, ta tiha snaga djeluje gotovo subverzivno.
Majčinstvo više nije intimna refleksija, nego javni poligon za ideologije, norme i društvene podjele. Koristi se kao alat društvene manipulacije i svaka riječ, svaki izbor, podložni su javnom preispitivanju i javnom sudu. Jer, u suvremenom diskursu majčinstvo bez javnog aplauza gotovo nije vrijedno postojanja.
Danas majčinstvo sve više postaje projekt, performans, javni dokaz sposobnosti i “slobode”. Dominira ton opravdavanja – majčinstvo kao teret, ograničavajuća obveza, nešto što se neprestano mora objašnjavati, dokazivati i brendirati.
Međutim, problem nije samo majčinstvo. Suvremeni narativi redefiniraju roditeljstvo u cjelini, a sve u okviru i s ciljem nastojanja redefinicije obitelji i čovjeka u cjelini.
Pitanje “zašto imati djecu” pretvorilo se u ideološki izazov. Obitelji koje žive skromno, tiho i autentično, koje odgajaju bez fanfara, i pokazuju ljubav bez potrebe za eksponiranje postale su anomalija i prijetnja “modernom društvu”. Takvi ljudi su nepoželjni u svijetu performansa i klikova, njihova radost, sreća, tjeskoba i umor ne donose nikakav sadržaj algoritmima.
Tko promiče ovaj narativ?
Mediji i društvene mreže koji traže dramatičnost, provokaciju i klikove. Algoritmi nagrađuju performans i samopromociju. Promovira se kult “slobodne” žene, stalnog umjetnog optimizma i javne afirmacije. Politika formalno podržava emancipaciju, a zapravo šuti o posljedicama realnog uništenja emancipacije.
Površnost je glorificirana do te mjere da tiha, svakodnevna disciplina postaje gotovo revolucionarni čin otpora. Tišina i unutarnja disciplina, nestaju. Majčinstvo i roditeljstvo postaju javni projekt, poligon za potvrdu statusa i za ideološku pravovjernost do poslušnosti. Tiha odgovornost, svakodnevni davanje i introspektivnost sustavno se marginaliziraju. Javna vidljivost postala je oruđe društvenog inženjeringa, dok stvarni život nestaje u sjeni.
Ovaj globalni trend dolazi iz ljevičarskog diskursa koji zagovara rodnu ravnopravnost i afirmaciju individualne slobode i koji se i u Hrvatskoj sveo na statusni simbol modernosti.
Kad se ti nametnuti narativi pokušaju samo preispitati, tada nastaje otpor i agresija, što pokazuje koliko je današnje društvo nesklono tišini, introspekciji i slojevitom razumijevanju života. Jer čovjek ne živi samo na jednoj razini i tek kad sagleda sve te razine, otvara mu se drugačija percepcija, nove spoznaje i dublje razumijevanje vlastite uloge u životu.
Ovo nije stvar subjektivnog dojma. Ovo je ideološki mehanizam koji redefinira samu slobodu. Suvremeni narativ roditeljstva nudi samo prividnu slobodu i oslobađa od obveza, odgovornosti i stvarnog života. Ta prividna sloboda je lisica u kokošinjcu – lijepa, privlačna, ali smrtonosna. Vodi u ropstvo algoritama, medijskih očekivanja i ideoloških diktata.
Generacije se uče da vrijedi samo ono što je vidljivo, potvrđeno i javno odobreno, dok autentičnost i odgovornost gube vrijednost. Majke i roditelji postaju izvođači vlastitog života, a djeca pasivni gledatelji te predstave.
I to nije emancipacija. To je tiranija lažne, izokrenute slobode. Nema eksplicitnog gospodara, ali je sloboda stalno pod budnim okom društvenih normi, medijskog diskursa i ideoloških očekivanja. Slobodan si birati, ali tvoji izbori nisu dovoljno vidljivi, društveno odobreni i atraktivni, i tvoja sloboda tada se pretvara uz kaznu.
Svaka autentična odluka izaziva neodobravanje, svaki tihi trud prolazi nezapaženo. To nije sloboda. To je sofisticirana, prikrivena tiranija, gdje te svakodnevno oblikuju očekivanja drugih, dok ti misliš da biraš sam. Istinska snaga leži u tišini, u predanosti i unutarnjoj disciplini koja ne traži potvrdu. Snaga koju ideologija ignorira, marginalizira i pokušava ukloniti jer je neprikladna za javni narativ i društveni inženjering.
Kritika ove ideologije nije filozofska vježba, već je nužna da vratimo roditeljstvu i majčinstvu njihovu stvarnu unutarnju vrijednost – odgovornu i neovisnu o medijskoj percepciji i ideološkim trendovima.
U konačnici, prava sloboda majke, roditelja i čovjeka ne leži u performansu, nego u sposobnosti da živi vlastitim vrijednostima, preuzima odgovornost i u tišini oblikuje život koji je doista njegov. Tek na tom istinskom civilizacijskom polazištu društva opstaju, razvijaju se i stvaraju epohalne vrijednosti.
Sve drugo je laž.
Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao buncanje nekog ekscentrika
