U svijetu u kojem liberalna ideologija gotovo bezuvjetno dominira svim sferama javnog života, od medija, obrazovanja, kulture do politike, sve se jasnije razotkriva jedna tragična stvarnost: sloboda je odavno zamijenjena pokornošću, a pluralizam mišljenja sveden je na rigidnu dogmu.
Izvorni ideal liberalizma, koji je zagovarao tragom helenističke baštine afirmaciju individualnih vrijednosti, ne suprotstavljajući ih Božanskom i paradigmi vjere, nego upravo suprotno, na kome je stasala kultura afirmacije raznolikosti, preusmjeren je u totalitarni narativ i globalnu paradigmu podčinjavanja ljudi desubjektivizacijom većine, te diktaturom različitosti i manjina.
Kada milijuni ljudi osjećaju da im se sustavno uskraćuje pravo glasa, kada im se njihove vrijednosti i brige ismijavaju ili marginaliziraju, nije iznenađenje što traže spas u onome što im se nameće kao jedina alternativa – desnom spektru.
No, ovo nije pobuna radikala, već vapaj ljudi koji zahtijevaju da budu viđeni i saslušani. Kad osjećaju da se njihove brige – o sigurnosti, migracijama, tradiciji, jeziku, odgoju djece – više ne smiju ni postaviti bez etikete “nazadnog”, tada desni populizam prestaje biti stvar automatske odbojnosti – on postaje glas razuma. Ili barem glas otpora.
Oni koji danas čuvaju obitelj kao osnovnu ćeliju društva, vjeru kao duhovni oslonac, naciju kao jedini dom te vrijednosti poput sigurnosti, rada i reda, sustavno su stigmatizirani i etiketirani kao „nazadni“, „netolerantni“ ili „fašisti“. Svaki pokušaj izraza sumnje u rodnu ideologiju odmah se okarakterizira kao transfobija, želja za očuvanjem nacionalnog identiteta proglašava se fašizmom, a naglašavanje biološkog spola doživljava se kao mržnja prema različitostima.
To nije sloboda, to je nova forma totalitarizma, suptilna, meka, ali jednako okrutna. Totalitarizam u kojem se neslaganje ne dopušta, već se kažnjava društvenim izopćenjem, linčom ugleda i medijskim ratom.
Uloga medija u svemu tome je alarmantna. Umjesto da budu platforma za dijalog i pluralizam, mnogi mediji su se pretvorili u instrument ideološke hegemonije – filtriraju vijesti, marginaliziraju konzervativne i kritičke glasove, nameću progresivne narative kao jedine prihvatljive. Kad kritika liberalnih politika postane neprihvatljiva buka, a ne razumljiva zabrinutost, pluralizam prestaje imati smisla.
Nasilje ideološke netrpeljivosti postalo je stvarnost, što ilustrira ubojstvo Charlieja Kirka, konzervativnog aktivista koji je 10. rujna 2025. ubijen dok je govorio na sveučilišnom događaju u Utah Valley Universityju. Taj događaj nije izolirani incident, već simptom duboke podijeljenosti i militarizacije javnog prostora.
Slično, u Hrvatskoj, retorika poput one Marka Bošnjaka, koji je gotovo opravdao nasilje nad neistomišljenicima, jasno pokazuje kako je militantnost i netrpeljivost dijela liberalnog progresivnog spektra postala normalna pojava. Primjeri poput festivala u Benkovcu i Šibeniku dodatno ilustriraju ideološku podjelu, gdje lijeva ideologija nameće svoje narative, često vrijeđajući temeljnu istinu o Domovinskom ratu i zanemarujući povijesne činjenice.
Tu pluralizam pada u vodu. Pluralizam koji se izlizao neautentično, koji dopušta razne glasove dok oni ne ugroze “sjenu istine” koja se ne smije dirati. Jer postoje istine koje nisu predmet rasprave: karakter Domovinskog rata, žrtva koja se podnijela, pravo na samoobranu države – to nije mišljenje, to je temelj.
Temeljni stupovi društva – Domovinski rat, nacionalni identitet, obitelj, jezik i kultura nisu teme za raspravu, nego aksiomi poretka. Filozofski gledano, pluralizam znači suživot različitosti, ali ne bezuvjetno prihvaćanje svih ideja. Kad se te istine osporavaju ili ismijavaju, pluralizam gubi smisao i društvo klizi prema kaosu.
Poštovanje različitosti ne znači relativizaciju istine. Baš kao što u znanosti nema pluralizma prema rezultatima koji su potvrđeni, tako ni u društvu ne može biti slobode za laži i iskrivljavanja koja ruše temelj zajednice.
Posebno je opasno kada liberalizam i dio progresivnog spektra koriste etiketu „ustaša“ kao političko oružje za bezobzirno stigmatiziranje i diskreditaciju. Takvo zloupotrebljavanje riječi, riječi koja je izgubila svu objektivnost produbljuje podjele i sije mržnju. Korištenje ove etikete protiv onih koji žele očuvati nacionalni identitet ili kritički propituju liberalne politike nije samo neodgovorno, već društveno otrovno i suštinski destruktivno za temelje demokracije i zajedništva.
Populizam, često nepravedno optuživan, nije nužno opasnost. On je, naprotiv, nužan korektiv moćnim elitama koje žive u svojoj izoliranoj stvarnosti, daleko od svakodnevnih problema većine. Kad narod kaže „Stop!“, to nije prijetnja demokraciji – to je znak da demokracija još živi, da glas običnog čovjeka ima težinu, makar ga neki nastoje utišati.
I na kraju, u vremenu kada je patriotizam gotovo zločin u očima mainstreama, nameće se jednostavno pitanje: može li čovjek voljeti svoje, a da ne mrzi tuđe? Odgovor je jasan: može, mora i treba. To je suština zdravog društva. Pravi patriotizam ne traži neprijatelje, nego štiti ono što drži zajednicu na okupu. Ako se odreknemo toga, ako pristajemo na podjelu i militantnu netrpeljivost, društvo nas vodi u ponor sukoba koji neće biti samo verbalni.
A država?
Država šuti. Prepušta prostor govoru mržnje, zloupotrebi povijesnih tema i ideološkom nasilju. Umjesto da bude čuvar društvenog mira i zaštitnik, ona pasivno promatra kako se nacionalni identitet razgrađuje, kako se neistomišljenike etiketira, a povijesne istine izvrću radi političkih ciljeva.
Ako država ne zauzme čvrst stav protiv ove destrukcije – ako ne zaštiti vlastiti narod od ideološke represije i poniženja – tada nitko neće biti siguran. Jer bez istine, slobode i dostojanstva ljudi koji čine zajednicu, gubi se ono što demokraciju čini živom. A kada to nestane, ono što ostaje nije slobodno društvo, nego njegova opasna karikatura.
Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao buncanje nekog ekscentrika
Thompsonova glazba predstavlja odgovor antihrvatskim politikama
