Nesumnjivo smo počeli svjedočiti novom poretku svijeta i dosadašnji svijet koji poznajemo možemo zaboraviti. Nimalo ugodan osjećaj, no svaka promjena koja se događa u našem životu nije ugodna i izaziva osjećaje nesigurnosti i straha koji će se, kako sada stvari stoje samo povećavati, s razlikom što će sada svako mišljenje, a to se već događa biti podložno preoblikovanju i brzom prilagođavanju realnostima na terenu. Trump je, naprosto nametnuo ovakav pristup.
Iako se dogodio svojevrsni paradoks pa retorikom i potezima Trumpa počinje rasti popularnost ljevice u Europi, odnosno počinje se stvarati ozbiljna polarizacija, teško je još donositi bilo kakve ocjene i zaključke. Je li ovakvo divljanje Trumpa dobro ili loše, možemo li to uopće zvati divljanjem, imajući u vidu da ne znamo pozadinu svega i da se suočio s ozbiljnim posljedicama politike Joe Bidena koji je posijao svega i svačega, ostavit ćemo ipak vremenu kao najboljem pokazatelju. Do tada, do neke jasnoće možemo jedino postavljati pitanja i pisati moguće scenarije za političku pozornicu.
Međutim, ono što je nedvojbeno u ovom trenutku su velike prijetnje društvima koje nisu od jučer i koje se mogu ostvariti i radikalno promijeniti naše živote. Geopolitički rašomon koji se događa zbog borbe za strateške sirovine i koji problematizira procjenjivost istinitosti na temelju pojavnoga do apsurdnih pojednostavljivanja nastavit će se se i, onaj tko sirovine kontrolira moći će nametnuti što hoće.
Upravo, globalno pozicioniranje SAD-a, Rusije i Kine ukazuje na krhkost i neodrživost trenutačnog globalnog energetskog sustava i samu ranjivost energetskog tržišta. Koliko god mi zauzimali strane nitko nije nevin u ovoj priči jer se nastavlja s uništavanjem kapaciteta biosfere i kad je već tako, umjesto da se uvećava blagostanje ljudi, ono se za sada samo smanjuje ili radi nenormalne razlike između bogatih i siromašnih.
S druge strane, veliko prestrojavanje globalne ekonomije otvara pitanje – je li to dobro za geopolitičku stabilnost. Od Montesquieua, politički ekonomisti su tvrdili da je manje vjerojatno da će zemlje koje međusobno trguju ući u rat. Trumpov unilateralan pristup, odnosno svojevrsni prijezir prema subjektima međunarodnog prava u osnovi je i doveo do pokretanja trgovinskog rata, aktiviranjem tarifa i carina do uzvraćanja udarca istim mjerama, što potvrđuje da bi se napetosti mogle samo povećavati.
Ako navedenom dodamo rusku invaziju na Ukrajinu otvara se i pitanje – započinje li proces deglobalizacije u kojem se događa i svojevrsni paradoks jer SAD su te koje su nakon II svjetskog rata ponudile ključnim saveznicima pristup vlastitom i jedinom tada funkcionalnom industrijaliziranom tržištu, s režimom slobodne trgovine morima. Drugi paradoks je što su SAD pozvale Kineze u globalizirani svijet, s pristupom sirovinama i svjetskim tržištima.
Nije slučajno da europski čelnici počinju izražavati nelagodu zbog američkog pristupa Kini, što, kako je istaknuo francuski predsjednik Emmanuel Macron, donosi rizik od podjele svijeta na konkurentske blokove jer pravi udarac globalizaciji mogao bi se dogoditi ako se trgovina između naprednih gospodarstava i Kine padne.
Hoćemo li se vraćati na „staro”, hoće li se zemlje čvrsto vezati uz SAD, hoće li moguća deglobalizacija izazvati katastrofu, ostaje za vidjeti, ali je činjenica da se većina zemalja ne može sama prehraniti niti snabdijevati gorivom.
Uz iskorištavanje sirovina koje se troše nemilice jer su vitalne za industrije budućnosti, problem je i globalna financijska kriza koja se u zadnjih petnaest godina nije uspjela riješiti i koja je povećavala teret rashoda kako bi društva funkcionirala- povratak velike inflacije, sve više razine javnog i privatnog duga, uz sve veće kamate s opasnošću da najzaduženije nacije, gradovi, tvrtke i kućanstva postanu insolventni.
Tu su i klimatske promjene koje posljedično donose i druge probleme, poput gladi u svijetu koja bi mogla izazvati još veću migraciju ljudi, ali i problem novih globalnih pandemija koji stručnjaci ne isključuju, kao ni neku novu varijantu virusa koji bi mogao opet napasti čovječanstvo. Demokracija koju poznajemo mogla bi biti ozbiljno ugrožena i posljedično se mogu javljati sve veći zahtjevi za zaštitom, autonomijom, izolacijom.
Najveće globalne kompanije mogu postati potpuno neovisne o državama, što će države učiniti sve nemoćnijima. Nema ništa opasnije od globaliziranog tržišta bez odgovarajuće globalne vladavine prava koja može iznjedriti vladavinu apsolutne kratkoročnosti, korupcije…
Svjedočimo i crtanju karata- crta Trump i vidi Kanadu kao 51. državu, crtaju Mađari koji grade luku pored Trsta, crtaju i dalje Srbi, Talijani koji hoće Istru, Dalmaciju, Kvarner i otoke- apetiti rastu. Utrka za nuklearnim naoružanjem ne staje. Ratovi, rat u Ukrajini, opskrba oružjem, otvara mogućnost uključivanja u sukob.
Neujedinjena i godinama uspavana EU tek sada pokušava pronaći sredstva za naoružanje, pokrenuti proizvodnju oružja i streljiva i suočava se s istinom da se više ne može skloniti pod kišobran SAD-a, jer jamstvo zaštite postaje sve više iluzorno. Navedeno otvara i važno pitanje – može li se Europa, uopće transformirati u geopolitičku silu?
Ako krenemo od broja stanovnika, tehnološke i gospodarske snage, neupitno može, međutim budućnost Europe ovisit će, prije svega od prevladavanja međusobnih razlika kako bi, uopće mogli pretvoriti svoju ekonomsku moć u obrambene sposobnosti. Unatoč iskazivanju volje, teško će to ići jer se Europa suočava s velikim preprekama za stvaranje političke strukture koja će joj omogućiti obnašanje vodstva.
Prvo, tu je činjenica da SAD dominira NATO-om od njegova osnutka i teško je zamisliti da bi u reorganizaciji saveza bilo koja europska sila prepustila to mjesto časniku europskog rivala. Primjera radi, bi li Francuska prihvatila njemačkog ili britanskog vrhovnog savezničkog zapovjednika u Europi?
S druge strane stvaranje jedinstvene zapovjedne strukture zahtijevalo bi visoku razinu centraliziranja birokracije i teško je zamisliti europskog vrhovnog zapovjednika koji nadmašuje načelnike stožera Francuske ili Njemačke. Tu se otvaraju i druga pitanja – koliko bi zemalja sudjelovalo i ako sve zemlje ne mogu sudjelovati, koje bi trebale?
Ako krenemo s pozicije veličine i vojne sposobnosti pa kažemo da je to Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, velika je vjerojatnost da će svaka početna organizacijska struktura dovesti do siline prigovora koji bi zvučali kao skladba prepuna disonanci. Ova razina napora koja je pred Europom bit će stalno povezana i s promjenama u politici SAD-a i pitanje je koliko će moći apsorbirati nepredvidljivosti, a posljedično i šok.
Sama EU nije u nimalo zavidnoj poziciji i ako se ne trgne, a i pitanje je može li se trgnuti više. SAD, Rusija pa i Velika Britanija koja se nametnula kao neki lider i most između EU i Amerike teško će tolerirati izglede za njezin uspjeh. Mogli bi svjedočiti kako jake europske kompanije kupuju konkurenti iz drugih zemalja. Vidjeti kako se neeuropske sile slažu u sprječavanju da EU stekne gospodarske, političke i vojne moći, što može dovesti do realne opasnosti da u ovoj turbulentnosti svijeta EU završi utapanjem u globalnom tržištu.
Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao buncanje nekog ekscentrika
Thompsonova glazba predstavlja odgovor antihrvatskim politikama
O tragediji u Prečkom i Hrvatskoj – kad globalna ideologija nametne svoje vrijednosti
