FSSPX: Rana u tijelu Crkve

Od Drugoga vatikanskog koncila do novih ekskomunikacija – kronologija sukoba, neuspjelih pokušaja pomirenja i poziv na molitvu

O događajima koji su ponovno otvorili jednu od najdubljih rana suvremene Katoličke Crkve teško je govoriti bez emocija. Jedni u Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. (Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pii X – FSSPX) vide branitelje katoličke Predaje, dok drugi u njegovim postupcima vide otvoreni neposluh papi i stvaranje paralelne crkvene strukture.

Između tih suprotstavljenih pogleda nalaze se desetljeća složenih događaja, teoloških sporova, kanonskih odluka, neuspjelih pregovora i uzajamnoga nepovjerenja. Među njima se nalaze i brojni svećenici, redovnici, obitelji i obični vjernici koji iskreno žele živjeti katoličku vjeru i ostati članovima Katoličke Crkve.

Nakon novih biskupskih posvećenja u Écôneu 1. srpnja 2026. i dekreta Dikasterija za nauk vjere, pitanje više nije ograničeno samo na nekoliko biskupa. Službena objašnjenja Svete Stolice izravno govore i o kanonskom položaju klera FSSPX-a te o mogućoj odgovornosti laika koji bi formalno pristali uz raskol.

Upravo zbog toga ova tema ne smije postati povod za likovanje, vrijeđanje ili olako proglašavanje svećenika i vjernika FSSPX-a neprijateljima Crkve. Potrebno je najprije razumjeti kako je do svega došlo, što su neosporne činjenice, a što je predmet različitih tumačenja Rima i FSSPX-a.

Prvi vatikanski koncil nije bio uzrok otpora nadbiskupa Lefebvrea

Prvi vatikanski koncil otvoren je 8. prosinca 1869. za pontifikata pape Pija IX. Njegov je rad faktički prekinut 1870. nakon zauzimanja Rima i nestanka Papinske Države.

Koncilski su oci ipak uspjeli donijeti dvije dogmatske konstitucije.

Prva, Dei Filius, proglašena 24. travnja 1870., bavila se katoličkim vjerom, Božjom objavom, spoznatljivošću Boga te odnosom vjere i razuma. Odbacila je racionalizam, materijalizam i panteizam, ali i shvaćanje prema kojoj vjera nema nikakva racionalna uporišta.

Druga, Pastor aeternus, proglašena 18. srpnja 1870., definirala je prvenstvo rimskoga prvosvećenika i papinsku nezabludivost pod točno određenim uvjetima. Papa nije proglašen nezabludivim u svakoj izjavi, razgovoru, pastoralnoj odluci ili političkoj prosudbi. Nezabludivost se odnosi na slučaj kad papa, djelujući kao vrhovni pastir i učitelj svih kršćana, konačno definira nauk o vjeri ili moralu koji mora prihvatiti cijela Crkva tj. kad govori ex cathedra.

Nadbiskup Marcel Lefebvre nije odbacio Prvi vatikanski koncil. Prihvaćao je papinski primat i dogmu o papinskoj nezabludivosti. Upravo je zato kasniji razvoj događaja postao još bolniji. Nadbiskup Lefebvre je 1988., a njegovi nasljednici u vodstvu Bratstva 2026., u ime očuvanja katoličke Predaje proveli biskupska posvećenja bez papinskoga mandata.

Središnje pitanje nije bilo priznaje li FSSPX papu samo riječima, nego može li se u ime obrane katoličke Predaje djelovati protiv njegove izričite volje u pitanju biskupskih posvećenja.

Drugi vatikanski koncil

Drugi vatikanski koncil otvorio je papa Ivan XXIII. 11. listopada 1962., a zaključio papa Pavao VI. 8. prosinca 1965. godine.

Koncilski oci donijeli su šesnaest dokumenata: četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Među njima su dokumenti o liturgiji, Crkvi, Božjoj objavi, odnosu Crkve prema suvremenom svijetu, ekumenizmu, vjerskoj slobodi i nekršćanskim religijama.

Nadbiskup Marcel Lefebvre sudjelovao je na Koncilu kao nadbiskup i bivši apostolski delegat u francuskoj Africi. Nije odbacio svaki koncilski dokument niti je od početka tvrdio da je čitav Koncil nevaljan. Bio je član konzervativno usmjerene skupine koncilskih otaca Coetus Internationalis Patrum, koja je pokušavala sačuvati tradicionalne formulacije katoličkog nauka.

Njegovi najteži prigovori postupno su se fokusirali na pitanja vjerske slobode, ekumenizma, odnosa prema nekršćanskim religijama, biskupske kolegijalnosti, odnosa Crkve prema suvremenom svijetu i poslijekoncilske liturgijske reforme.

Vjerska sloboda

Deklaracija Dignitatis humanae uči da ljudska osoba ima pravo na slobodu od prisile u vjerskim pitanjima. Nitko ne smije biti prisiljen djelovati protiv svoje savjesti niti se, unutar pravednih granica javnoga poretka, smije odvraćati da postupa u skladu s njom.

Dokument ne tvrdi da su sve religije jednako istinite, nego govori o građanskom pravu osobe da ne bude prisiljena u području vjere.

Nadbiskup Lefebvre je smatrao da se takvo shvaćanje teško može uskladiti s učenjem pape Grgura XVI., Pija IX., Lava XIII. i drugih prethodnika, koji su osuđivali religijski indiferentizam i tvrdnju da država nema nikakvu dužnost prema istinitoj vjeri.

Službeni odgovor Vatikana bio je da Koncil nije prihvatio indiferentizam, nego je preciznije razradio pravo osobe na slobodu od vanjske prisile. Ipak, pitanje odnosa između novije formulacije vjerske slobode i starijega učenja o dužnostima katoličke države ostalo je jedan od najvećih prijepora između Vatikana i FSSPX-a.

Ekumenizam i nekršćanske religije

Dekret Unitatis redintegratio pozvao je na dijalog, suradnju i molitvu za jedinstvo s odijeljenim kršćanima. Istaknuo je da izvan vidljivih granica Katoličke Crkve postoje stvarni elementi posvećenja i istine.

Deklaracija Nostra aetate govorila je o odnosu Crkve prema židovstvu, islamu, hinduizmu, budizmu i drugim religijama. Priznala je da se u njima mogu pronaći elementi istine i dobra, ali je istodobno ispovijedala Krista kao jedini put, istinu i život.

Nadbiskup Lefebvre je strahovao da će takav pristup u praksi prijeći granicu između poštovanja osobe i relativiziranja istine. Posebno ga je uznemirio međureligijski susret u Asizu 1986., koji je sazvao papa Ivan Pavao II. Smatrao je da zajednička prisutnost predstavnika različitih religija može ostaviti dojam da su sve religije ravnopravni putovi spasenja. Vatikan je tvrdio da dijalog nije odricanje od Krista niti priznanje jednakosti svih religija, nego način svjedočenja i traženja mira bez prisile.

Crkva, kolegijalnost i suvremeni svijet

Dogmatska konstitucija Lumen gentium govorila je o Crkvi kao Kristovu otajstvenom tijelu, Božjem narodu i hijerarhijski uređenoj zajednici. Posebno je naglasila kolegijalnu odgovornost biskupa zajedno s papom.

Nadbiskup Lefebvre se bojao da će se kolegijalnost pretvoriti u slabljenje osobne vlasti pape i pojedinih dijecezanskih biskupa te se pretvoriti u upravljanje Crkvom preko biskupskih konferencija i administrativnih tijela.

Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes smatrao je pretjerano optimističnim prema suvremenom svijetu. Po njegovu mišljenju, dokument je nedovoljno naglašavao istočni grijeh, potrebu obraćenja, Kristovo kraljevanje i opasnosti modernoga liberalizma. Drugi su u tom dokumentu vidjeli pokušaj da se nepromjenjiva vjera navijesti čovjeku novog vremena razumljivim jezikom.

Liturgijska reforma nije samo pitanje latinskoga jezika

Jedan od najčešćih nesporazuma jest tvrdnja da je Drugi vatikanski koncil ukinuo latinski jezik i tradicionalnu misu.

Koncilska konstitucija Sacrosanctum Concilium nije ukinula uporabu latinskog jezika koji je i danas službeni jezik Crkve. Propisala je da se uporaba latinskoga jezika u latinskim obredima očuva, uz mogućnost šire uporabe vernakularnog tj. narodnog jezika. Također je pozvala na obnovu dijelova pojedinih liturgija i aktivno sudjelovanje vjernika.

Tradicionalni Rimski misal Ivana XXIII. iz 1962. koristio se tijekom samoga Koncila. Novi misal nije izglasao Koncil, nego ga je nakon Koncila proglasio papa Pavao VI. apostolskom konstitucijom Missale Romanum 3. travnja 1969. Novi red (Novus Ordo) Mise počeo se uvoditi krajem 1969., a tipsko izdanje misala objavljeno je 1970.

Čak ni novi misal nije nužno misa na narodnom jeziku. Njegov je službeni izvorni tekst latinski i može se služiti na latinskom. Spor se zato ne može svesti na latinski jezik protiv hrvatskoga, francuskoga ili engleskoga jezika. Riječ je o razlikama između tradicionalnoga misala i reformiranog obreda Pavla VI.

Nadbiskup Lefebvre je smatrao da je novi obred, osobito u načinu na koji je često slavljen, oslabljuje vidljivo izražavanje Mise kao pomirbene žrtve, uloge svećenika, tišine, sakralnosti i usmjerenosti prema Bogu. Vatikan je odgovarao da novi misal nije zanijekao žrtveni karakter Mise, stvarnu Kristovu prisutnost ni sakramentalno svećeništvo.

Činjenica je da su se nakon Koncila dogodile brojne liturgijske zloporabe, improvizacije i banalizacije. Međutim, postojanje zloporaba samo po sebi ne dokazuje da je novi misal nevaljan ili nekatolički. Jednako tako, činjenica da je novi misal pravno valjan ne znači da svaka kritika njegove provedbe mora biti odbačena kao neprijateljstvo prema Crkvi.

FSSPX je 1970. osnovan kao pia unio

Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. nije izvorno nastalo kao raskolnička zajednica.

Dana 1. studenoga 1970. biskup Lausanne, Ženeve i Fribourga François Charrière kanonski je podigao Bratstvo kao pia unio (pobožnu udrugu) prema tada važećem Zakoniku kanonskoga prava. Bratstvo je time dobilo početno crkveno odobrenje, iako još nije imalo status ustanove papinskoga prava..

Njegova je svrha bila odgoj i formacija svećenika prema tradicionalnoj katoličkoj duhovnosti, skolastičkoj teologiji i starijem rimskom obredu.

Središte formacije postalo je sjemenište u Écôneu.

Kako su se razilaženja između nadbiskupa Lefebvrea i crkvenih vlasti povećavale, provedena je apostolska vizitacija sjemeništa. Godine 1975. crkveno je priznanje Bratstva povučeno.

Stav Svete Stolice bio je da je ukidanje pravno valjano i da FSSPX nakon toga više nema kanonsko postojanje priznato u Crkvi.

Stav FSSPX-a bio je da postupak ukidanja nije proveden u skladu s tadašnjim kanonskim pravom te da se protiv Bratstva postupalo nepravilno i bez odgovarajuće mogućnosti žalbe.

Godine 1976. nadbiskup Lefebvre je, unatoč zabrani, zaredio nove svećenike te je suspendiran a divinis, što znači da mu je bilo zabranjeno vršenje svećeničke službe.

Sveta Stolica je smatrala da je suspenzija posljedica svjesnoga neposluha zakonitim crkvenim odlukama.

Nadbiskup Lefebvre i FSSPX tvrdili su da su nastavili djelovati zbog izvanredne krize u Crkvi i potrebe očuvanja tradicionalne svećeničke formacije.

Tako se postupno stvorila stvarnost u kojoj je Bratstvo tvrdilo da pripada Katoličkoj Crkvi, ali je djelovalo bez redovitoga kanonskog statusa i protiv odluka nadležnih crkvenih vlasti.

Ključno pitanje: stanje nužde

Nadbiskup Lefebvre je smatrao da su vjera, svećeništvo i tradicionalna liturgija ozbiljno ugroženi te da ima dužnost osigurati njihovo preživljavanje. Pozivao se na načelo da je spasenje duša najviši zakon Crkve.

FSSPX tvrdi da kanonsko pravo poznaje okolnosti nužde u kojima osobe, djelujući radi zaštite višega dobra, ne moraju podlijegati predviđenoj kazni.

Sveta Stolica odgovara da stanje nužde koje bi opravdalo neposluh nije postojalo, osobito zato što je Vatikan nudio kanonska rješenja. Također smatra da pojedini biskup ili crkvena zajednica ne mogu sami sebi prisvojiti konačnu vlast da odrede postoji li nužda koja im dopušta djelovanje protiv izričite papinske odluke.

Tu se nalazi srce sukoba.

Jedna strana tvrdi da poslušnost nikada ne može obvezivati ​​na sudjelovanje u onome što smatra štetnim za vjeru.

Druga strana tvrdi da se obrana Predaje ne može odvojiti od vidljivoga zajedništva, kanonskoga poretka i poslušnosti Petrovu nasljedniku.

Pregovori 1988. i sporazum koji se raspao

Tijekom osamdesetih godina nadbiskup Lefebvre bio je sve stariji i zabrinut da će umrijeti bez biskupa koji bi mogao rediti svećenike i nastaviti djelo Bratstva.

Pregovore FSSPX-a i Svete Stolice je sa strane Vatikana vodio kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Dana 5. svibnja 1988. nadbiskup Lefebvre je potpisao protokol koji je predviđao kanonsko uređenje Bratstva i mogućnost da papa imenuje jednoga biskupa povezanog s FSSPX-om.

Već sljedećeg dana nadbiskup Lefebvre je izrazio ozbiljne sumnje. Bojao se da će Vatikan odgađati imenovanje biskupa sve dok on ne umre te da će nakon njegove smrti Bratstvo ostati bez zaštite i postupno izgubiti vlastiti identitet.

Sveta Stolica smatrala je da je ponudila stvarno i velikodušno kanonsko rješenje te da nadbiskup Lefebvre mora pokazati povjerenje i poslušnost.

Nadbiskup Lefebvre je smatrao da bez čvrstoga datuma i sigurnosti oko imenovanja biskupa budućnost Bratstva nije zajamčena.

Do dogovora o datumu, broju i izboru biskupa nažalost nije došlo.

Dana 30. lipnja 1988. nadbiskup Lefebvre je, uz pomoć brazilskoga biskupa Antônija de Castra Mayera, bez papinskog mandata posvetio četvoricu biskupa: Bernarda Fellaya, Bernarda Tissiera de Malleraisa, Richarda Williamsona i Alfonsa de Galarretu.

Za nadbiskupa Lefebvrea to je bila „operacija preživljavanja”, a ne osnivanje nove Crkve.

Za Vatikan je to bio čin teškoga neposluha koji je zadirao u samu strukturu Crkve i papinsku vlast nad imenovanjem i posvećenjem biskupa.

Ekskomunikacije 1988.

Kongregacija za biskupe objavila je 1. srpnja 1988. da su nadbiskup Lefebvre, biskup de Castro Mayer i četvorica novoposvećenih biskupa ekskomunicirani.

Papa Ivan Pavao II. izdao je 2. srpnja motu proprio Ecclesia Dei adflicta. Posvećenja je nazvao raskolničkim činom i pozvao osobe povezane s pokretom nadbiskupa Lefebvrea da ostanu sjedinjene s Petrovim nasljednikom.

Po mišljenju Svete Stolice, posvećenje biskupa bez papinskoga mandata bilo je objektivno raskolnički čin.

Po mišljenju nadbiskupa Lefebvrea i FSSPX-a, posvećenja nisu bila pokušaj osnivanja druge Crkve niti odbacivanje pape, nego nužno osiguranje biskupa koji će moći nastaviti tradicionalna ređenja i krizme.

Važno je naglasiti da 1988. nisu svi vjernici koji su pohodili kapele FSSPX-a bili automatski proglašeni ekskomuniciranima. Izravna deklaracija odnosila se na biskupe koji su izvršili i primili nedopuštena posvećenja.

Kod ostalih osoba trebalo je razlikovati formalnu privrženost raskolu od dolaska na tradicionalnu misu zbog liturgijskih, obiteljskih ili duhovnih razloga.

Benedikt XVI. i pokušaj liječenja rane

Izborom kardinala Ratzingera za papu 2005. otvoreno je novo razdoblje odnosa prema bratstvu.

Benedikt XVI. objavio je 7. srpnja 2007. motu proprio Summorum Pontificum, kojim je znatno proširio mogućnost slavljenja mise prema Misalu iz 1962. Nazvao ga je izvanrednim oblikom rimskoga obreda i naglasio da stariji misal nikada nije bio pravno ukinut.

Taj dokument nije donesen samo zbog FSSPX-a, ali je uklonio jednu od velikih prepreka približavanju.

Dana 21. siječnja 2009. Kongregacija za biskupe, prema vlasti Benedikta XVI., ukinula je ekskomunikaciju četvorice još živih biskupa posvećenih 1988.: Bernardu Fellayu, Bernardu Tissieru de Malleraisu, Richardu Williamsonu i Alfonsu de Galarreti.

Papa Benedikt XVI. je zatim objasnio da je ukidanje ekskomunikacije bio disciplinski čin, ali da FSSPX i dalje nema redovit kanonski status zbog neriješenih doktrinarnih pitanja. Nije, dakle, došlo do potpune normalizacije.

Uslijedili su doktrinarni razgovori o Drugom vatikanskom koncilu, vjerskoj slobodi, ekumenizmu, novom misalu i značenju crkvene Predaje.

Vatikan je od FSSPX-a očekivao prihvaćanje autoriteta Drugoga vatikanskog koncila i legitimnosti liturgijske reforme.

Bratstvo je tražilo pravo da pojedine koncilske formulacije i poslijekoncilske reforme javno kritizira kao nespojive s ranijim učiteljstvom Crkve.

Pregovori su se približili sporazumu, ali konačni dogovor nije postignut.

Papa Franjo: pastoralne olakšice bez punoga priznanja

Papa Franjo nije kanonski priznao FSSPX, ali je donio nekoliko važnih pastoralnih odluka.

Tijekom Jubileja milosrđa dao je svećenicima FSSPX-a vlast valjano odrješivati ​​grijehe. Nakon završetka Jubileja tu je vlast produžio, kako vjernici ne bi ostali u nesigurnosti glede valjanosti ispovijedi.

Godine 2017. omogućeno je mjesnim biskupima da urede kanonski valjano sklapanje ženidbi vjernika povezanih s FSSPX-om. U određenim okolnostima dijecezanski svećenik mogao je primiti ženidbenu privolu, a misa se zatim slavila u kapeli Bratstva. Ondje gdje to nije bilo izvedivo, biskup je mogao delegirati svećenika FSSPX-a.

Time je papa Franjo pokazao brigu da obični vjernici ne snose posljedice neriješenoga institucionalnog sukoba.

Godine 2019. ukinuo je Papinsku komisiju Ecclesia Dei i njezine poslove prenio Kongregaciji za nauk vjere. U obrazloženju je navedeno da su preostala pitanja s FSSPX-om prije svega doktrinarne naravi.

Godine 2021. motu proprio Traditionis custodes ograničio je slavljenje mise prema Misalu iz 1962. godine unutar redovitih crkvenih struktura. Iako se dokument nije izravno odnosio na Bratstvo sv. Pija X. (FSSPX), povećao je zabrinutost mnogih vjernika koji njeguju tradicionalni obred da bi njegovo prakticiranje ponovno moglo postati iznimka ovisna o diskrecijskom dopuštenju svakog pojedinog biskupa.

Put prema novim biskupskim posvećenjima

Do 2026. od četvorice biskupa posvećenih 1988. ostali su živi Bernard Fellay i Alfonso de Galarreta.

FSSPX je tvrdio da su im potrebni novi biskupi za ređenja, krizme i druge biskupske službe u njihovim zajednicama diljem svijeta.

Bratstvo je 2. veljače 2026. najavilo namjeru da 1. srpnja iste godine posveti nove biskupe.

Generalni poglavar FSSPX-a don Davide Pagliarani razgovarao je u Vatikanu s kardinalom Víctorom Manuelom Fernándezom, prefektom Dikasterija za nauk vjere.

Po izjavama Svete Stolice, Bratstvu je ponuđen nastavak posebnog teološkoga dijaloga, ali ga je FSSPX odbio jer nije prihvaćao uvjet prema kojemu legitimnost nekih zaključaka Drugoga vatikanskog koncila i liturgijske reforme ne mogu biti dovedene u pitanje.

Po izjavama FSSPX-a, predloženi razgovori nisu mogli dovesti do stvarnoga rješenja jer se nije dopuštala mogućnost ozbiljnoga preispitivanja spornih koncilskih tekstova i liturgijske reforme. Bratstvo je tvrdilo da Vatikan od njih unaprijed traži prihvaćanje upravo onih pitanja koja su predmet spora.

Kardinal Fernández upozorio je da bi posvećenja bez papinskoga mandata predstavljala raskolnički čin i povlačila kanonske posljedice. Papa Lav XIV. više je puta pozvao vodstvo Bratstva da odustane od odluke, ali nije odgovorio na zamolbu FSSPX-a za audijenciju.

FSSPX je odgovorio da ne namjerava stvoriti paralelnu hijerarhiju, da novi biskupi neće imati vlastite teritorijalne biskupije te da je riječ o nužnoj mjeri za nastavak njegova apostolata.

U pismu papi Lavu XIV. od 30. lipnja Pagliarani je zahvalio na papinoj očinskoj brizi, ali Bratstvo nije odustalo od posvećenja.

Posvećenja 1. srpnja 2026.

U Écôneu su 1. srpnja 2026. bez papinskoga mandata posvećena četvorica novih biskupa:
Pascal Schreiber, Michael Goldade, Michel Poinsinet de Sivry i Marc Hanappier.

Glavni posvetitelj bio je biskup Alfonso de Galarreta, a suposvetitelj biskup Bernard Fellay. Imena novih biskupa prethodno je službeno objavila Generalna kuća FSSPX-a.

Po tumačenju Svete Stolice, posvećenja su izvršena bez pontifikalnoga mandata, protiv izričite volje pape i nakon ponovljenih upozorenja. Zbog toga ih je Dikasterij za nauk vjere proglasio raskolničkim činom.

Po tumačenju FSSPX-a, čin posvećenja je proveden zbog izvanrednih okolnosti i stanja nužde u Crkvi. Bratstvo je izrazilo žaljenje što posvećenja nisu dobila papinsko odobrenje, ali je tvrdilo da su postala nužna radi očuvanja njegova apostolata i služenja dušama.

Izravna ekskomunikacija šestorice biskupa

Potrebno je jasno odvojiti nekoliko različitih kanonskih razina.

Prvu skupinu čine šestorica biskupa neposredno uključena u posvećenja:

• Alfonso de Galarreta;
• Bernard Fellay;
• Pascal Schreiber;
• Michael Goldade;
• Michel Poinsinet de Sivry;
• Marc Hanappier.
  
  

Dikasterij za nauk vjere utvrdio je da su dvojica posvetitelja i četvorica novoposvećenih biskupa samim činom upali u ekskomunikaciju latae sententiae, odnosno u kaznu koja automatski nastupa počinjenjem propisanoga kažnjivog djela.

Njihova ekskomunikacija nije samo pretpostavljena niti prepuštena pojedinačnoj procjeni, nego je javno utvrđena i deklarirana službenim dekretom Svete Stolice.

Dekret je potpisao kardinal Víctor Manuel Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, zajedno s nadležnim tajnicima Dikasterija.

Položaj svećenika i ostaloga klera FSSPX-a

Drugu skupinu čine svećenici i drugi klerici koji pripadaju FSSPX-u.

Objašnjavajuća bilješka Svete Stolice njihov položaj ne temelji se na tome da su osobno sudjelovali u biskupskim posvećenjima kao posvetitelji ili ređenici. Njihov se položaj povezuje s pripadnošću strukture koju je Sveta Stolica nakon novih posvećenja ocijenila raskolničkim.

Prema toj službenoj ocjeni, klerici FSSPX-a djeluju izvan punoga crkvenog zajedništva i podložni su kanonskim posljedicama raskola. Sveta Stolica također navodi da su sakramenti koje dijele nedopušteni, dok se ispovijedi i ženidbe u novonastalom stanju smatraju nevaljanima.

To ne znači da su svi svećenici FSSPX-a bili neposredni počinitelji nedopuštenih biskupskih posvećenja. Njihov se položaj mora razlikovati od izravno deklarirane ekskomunikacije šestorice biskupa.

FSSPX odbacuje ocjenu da njegovi svećenici pripadaju odvojenoj Crkvi. Bratstvo tvrdi da njegovi svećenici ostaju katolički svećenici, da priznaju rimskoga prvosvećenika i da djeluju zbog stanja nužde, a ne u cilju uspostave zasebne crkvene zajednice.

Položaj laika nije moguće kolektivno utvrditi

Treću skupinu čine laici koji dolaze na mise i druge aktivnosti FSSPX-a.

Ovdje je potrebna najveća pastoralna i kanonska opreznost.

Nije točno reći da je svaka osoba koja je ikada pohodila misu FSSPX-a automatski ekskomunicirana. Nije točno niti tvrditi da su svi ti ljudi preko noći jednostavno prestali biti katolicima.

Kod laika se mora pojedinačno utvrditi postoji li formalno, svjesno i slobodno pristajanje uz raskol.

To podrazumijeva više od privrženosti latinskom jeziku, tradicionalnoj liturgiji, gregorijanskom pjevanju, tišini, starijem kalendaru ili tradicionalnoj katehezi.

Potrebno je razmotriti prihvaća li određena osoba svjesno stav kojim se odbacuje stvarna podložnost rimskom prvosvećeniku ili zajedništvo s članovima Crkve koji su mu podložni.

Službene upute Svete Stolice izričito razlikuju ljude koji formalno prihvaćaju položaj FSSPX-a od onih koji su u njegove kapele dolazili iz liturgijskih, obiteljskih ili duhovnih razloga, bez svjesne odluke da odbace papinsku vlast ili napuste Katoličku Crkvu. Odgovornost laika zato se ne može automatski pretpostaviti, nego se mora procjenjivati ​​od slučaja do slučaja.

U toj procjeni važne su:

• stvarna poučenost osobe;
• njezino razumijevanje nastaloga raskola;
• sloboda odlučivanja;
• njezina izričita ili prešutna namjera;
• prihvaćanje ili odbacivanje papinske vlasti;
• eventualne okolnosti straha, zablude ili neznanja.
  
  

Ekskomunikacija ne briše krštenje. Kršteni čovjek ostaje obilježen neizbrisivim sakramentalnim biljegom. Međutim, osoba za koju se utvrdi da je svjesno i slobodno formalno pristala uz raskol više se ne nalazi u punom crkvenom i sakramentalnom zajedništvu.

Zato se ne smiju donositi masovne presude o ljudima koje osobno ne poznajemo i čiju savjest ne možemo prosuđivati.

FSSPX-ov odgovor papi Lavu XIV.

Generalni poglavar FSSPX-a Davide Pagliarani obratio se papi Lavu XIV. nakon objave dekreta.

U pismu je ponovio da Bratstvo priznaje papu, da redovito moli za njega i da ne želi uspostaviti drugu Crkvu. Istodobno je osporavao opravdanost sankcija i tvrdio da su posvećenja bila nužna radi očuvanja katoličke Predaje i spasenja duša.

Tu se ponovno pojavila proturječnost prisutna još od 1988.

FSSPX tvrdi da priznaje papu i želi služiti Katoličkoj Crkvi.

Sveta Stolica odgovara da se priznanje papinske vlasti mora pokazati i stvarnom poslušnošću, osobito kada papa izričito zabrani čin od presudne važnosti za jedinstvo biskupskoga zbora.

Bratstvo, s druge strane, tvrdi da poslušnost ima granice kada bi, prema njihovom sudu, ugrozila vjeru i nastavak tradicionalnoga svećeništva.

Zato je preciznije reći da FSSPX izričito odbacuje namjeru osnivanja druge Crkve, dok Sveta Stolica smatra da su njegovi objektivni postupci, neovisno o deklariranoj namjeri, proizveli kanonski raskol.

Gdje su propali pokušaji pomirenja

Nije moguća cijela odgovornost svesti na jednu osobu ili jedan datum.

Na putu pomirenja stajalo je duboko nepovjerenje FSSPX-a prema vatikanskim obećanjima. Bratstvo se bojalo da će nakon kanonskoga priznanja biti postupno prisiljeno odreći se vlastitih kritika Drugoga koncila i prihvatiti liturgijski i doktrinarni smjer kojeg smatra štetnim.

Vatikan je, s druge strane, sumnjao je li FSSPX stvarno spreman prihvatiti papinsku vlast kada se ne slaže s njezinim odlukama.

Postojale su različite predodžbe o Predaji Crkve. Za Vatikan je Predaja živa stvarnost koja se autentično tumači kroz crkveno učiteljstvo u kontinuitetu kroz vrijeme. Za FSSPX nijedno novije učiteljstvo ne može proturječiti onomu što je Crkva ranije trajno učila.

Sporilo se o tome koje su formulacije Drugoga vatikanskog koncila obvezujuće, koliko ih je dopušteno kritizirati i može li se tražiti njihova korekcija.

Sporilo se o legitimnosti novoga misala, vjerskoj slobodi, ekumenizmu, međureligijskom dijalogu, odnosu Crkve i države te o granicama poslušnosti.

FSSPX se bojao gubitka identiteta. Vatikan se bojao stvaranja trajne paralelne hijerarhije.

Svaki neuspjeli pokušaj razgovora povećavao je nepovjerenje. Svako jednostrano djelovanje smanjivalo je prostor za novi sporazum.

Nije vrijeme za likovanje

Nitko tko ljubi Crkvu ne može se radovati ekskomunikaciji pripadnika FSSPX-a.

Ekskomunikacija nije pobjeda jedne crkvene struje nad drugom. Ona znači da je crkveno zajedništvo teško ranjeno i da dosadašnji pokušaji rješavanja sukoba nisu uspjeli.

Nije trenutak za poruke vjernicima vezanima uz tradicionalnu liturgiju da su napokon „izbačeni iz Crkve”. Nije ni trenutak za tvrdnju da papa više nije pravi papa zato što je odobrio ili dopustio sankcije.

Takve bi reakcije samo produbile raskol.

Ne treba zanijekati težinu neposluha. Biskupsko posvećenje bez papinskoga mandata nije beznačajan administrativni prijestup. Ono zadire u vidljivo jedinstvo biskupskoga zbora i papinu službu čuvanja jedinstva cijele Crkve.

Ali ne treba zanijekati ni činjenicu da među svećenicima i vjernicima FSSPX-a postoje ljudi koji iskreno ljube Krista, ispovijedaju katoličku vjeru, časte Presveti Sakrament, mole Krunicu, podižu katoličke obitelji i žele ostati vjerni Crkvi.

Njihova bol ne smije biti ismijana.

Sada više nego ikada moramo moliti

Ova rana neće biti izliječena pobjedom jedne strane nad drugom.

Neće se izliječiti povrede, etikete, internetske presude ni slavljenje tuđe kazne. Neće se izliječiti ni poricanje činjenica, neposluha ili stvarnih doktrinarnih prijepora.

Potrebna je istina, ali istina izrečena u ljubavi.

Sada više nego ikada moramo moliti za Katoličku Crkvu, da ostane vjerni Kristu, svojoj Predaji i poslanju koje joj je povjereno.

Moramo moliti za papu Lava XIV., da ga Duh Sveti vodi, čuva i obdari mudrošću, hrabrošću i očinskom blagošću. Papinska služba nije politička funkcija ni stranačka vlast, nego težak teret služenja jedinstvu cijele Crkve. Moramo moliti za biskupe i svećenike, da ne budu vođeni ponosom, strahom, osobnim interesima ni pritiskom vremena, nego ljubavlju prema istini i spasenju duša.

Moramo moliti za Svećeničko bratstvo svetoga Pija X., za njegove poglavare, biskupe, svećenike, redovnike, sjemeništarce i vjernike. Treba moliti da ih Gospodin sačuva od ogorčenosti, samodostatnosti i svakoga koraka koji bi raskol učinio trajnim. Treba moliti i za sve one koji su sada ranjeni, zbunjeni ili u strahu. Mnogi od njih nisu teolozi ni kanonici. Oni su majke, očevi, djeca, starci i mladi ljudi koji su jednostavno željeli tradicionalnu svetu Misu, ispovijed, katolički nauk i mjesto na kojem se mogu u miru moliti.

Njima nisu potrebne osude, nego istina, razboritost i pastoralna blizina.

Ekskomunikacija u katoličkom razumijevanju nije konačna presuda nad čovjekom. Njezina je svrha popravna: pozvati na obraćenje i obnovu punoga zajedništva.

Crkva pripada Kristu

Zato posljednja riječ ove priče ne smije biti raskol. Posljednja riječ mora biti molitva. Molitva da Krist, Glava Crkve, izliječi ono što ljudski napori i snaga nisu uspjeli izliječiti imolitva da se poslušnost ne odvoji od istine, ali ni istina od ljubavi.

Molitva da se Predaja ne pretvori u oružje protiv Crkve, ali ni crkvena vlast sredstvo kojim se gasi opravdana ljubav prema tradicionalnoj svetoj Misi i naslijeđenoj vjeri i molitva da papa u sinovima i kćerima vezanima uz FSSPX vidi ranjene članove stada, a da oni u papi ponovno vide oca kojemu mogu vjerovati.

I konačno, molitva da se jednoga dana, bez poniženja, osvete i pobjedničkoga likovanja, ponovno ostvari puno i vidljivo zajedništvo.

Jer Crkva nije naša privatna tvorevina. Ona pripada Kristu. A Kristova haljina nije dana ljudima da je razdiru, nego da je čuvaju u istini, vjeri, ljubavi i jedinstvu.

---

Reference 1. – 10.

1. Prvi vatikanski koncil – Dei Filius i Pastor aeternus. Službena zbirka dokumenata Prvoga vatikanskog koncila potvrđuje da su donesene dvije dogmatske konstitucije: Dei Filius 24. travnja 1870. i Pastor aeternus 18. srpnja 1870.
2. Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila. Službena zbirka sadrži četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije Drugoga vatikanskog koncila.
3. Deklaracija Dignitatis humanae. Dokument definira vjersku slobodu prvenstveno kao slobodu od prisile, uz tvrdnju da time ne napušta tradicionalni katolički nauk o dužnostima prema istinitoj vjeri.
4. Dekret Unitatis redintegratio. Službeni koncilski dokument o ekumenizmu potvrđuje da je obnova jedinstva kršćana bila jedna od važnih tema Koncila.
5. Deklaracija Nostra aetate. Službeni dokument o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama.
6. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. Dokument potvrđuje nauk o biskupskom kolegiju, ali ga izričito povezuje s primatom rimskoga prvosvećenika.
7. Liturgijska reforma i Missale Romanum. Papa Pavao VI. proglasio je novi Rimski misal apostolskom konstitucijom Missale Romanum 3. travnja 1969.
8. Osnivanje FSSPX-a kao pia unio. Prema osnivačkim dokumentima FSSPX-a, biskup François Charrière osnovao je Bratstvo 1. studenoga 1970. kao pia unio.
9. Pavao VI. o ukidanju Bratstva i Lefebvreovoj suspenziji. Pavao VI. u pismu Lefebvreu iz 1976. potvrđuje službeni rimski stav da je FSSPX pravno ukinut te govori o suspenziji i nedopuštenim ređenjima.
10. Posvećenja i ekskomunikacije iz 1988. Ivan Pavao II. u dokumentu Ecclesia Dei adflicta posvećenja od 30. lipnja 1988. naziva neposluhom u teškoj stvari i raskolničkom činu.

Reference 11. – 20.

11. Benedikt XVI. i ukidanje ekskomunikacije 2009. Dekretom od 21. siječnja 2009. ukinute su ekskomunikacije Bernardu Fellayu, Bernardu Tissieru de Malleraisu, Richardu Williamsonu i Alfonsu de Galarreti.

12. Kanonski položaj FSSPX-a nakon 2009. Benedikt XVI. jasno je objasnio da ukidanje ekskomunikacije nije značilo dodjeljivanje kanonskog statusa FSSPX-u te da su preostali problemi prije svega doktrinarni.

13. Franjina vlast za ispovijedi. Papa Franjo dokumentom Misericordia et misera produžio je ovlast svećenicima FSSPX-a da valjano i dopušteno dijele sakramentalno odrješenje.

14. Franjina odluka o ženidbama vjernika FSSPX-a. Pismo Komisije Ecclesia Dei iz 2017. uredilo je mogućnost delegiranja svećenika za valjano sklapanje ženidbi vjernika povezanih s FSSPX-om.

15. Ukidanje Papinske komisije Ecclesia Dei. Papa Franjo ukinuo je Komisiju 2019. i njezine poslove prenio Kongregaciji za nauk vjere.

16. Traditionis custodes. Papa Franjo 16. srpnja 2021. donio je motuproprij kojim je ograničena uporaba liturgijskih knjiga prije reforme iz 1970.

17. Imena četvorice novih biskupa. FSSPX je 26. svibnja 2026. objavio imena: Pascal Schreiber, Michael Goldade, Michel Poinsinet de Sivry i Marc Hanappier.

18. Posvećenja i ekskomunikacije iz srpnja 2026. Službena objava navodi da su Alfonso de Galarreta i Bernard Fellay kao posvetitelji te četvorice novoposvećenih biskupa upali u ekskomunikaciju latae sententiae. Dekret je potpisao kardinal Víctor Manuel Fernández i supotpisala su ga dvojica tajnika Dikasterija.

19. Položaj klera i laika FSSPX-a. Objašnjavajuća bilješka navodi da se klerici FSSPX-a smatraju raskolnicima i podložnim kaznima, dok se kod laika traži formalno pristajanje uz raskol prema ranijim kanonskim kriterijima.

20. Pojedinačna odgovornost laika. Upute Dikasterija izričito navode da se odgovornost laika ne može automatski pretpostaviti, nego se mora procjenjivati ​​od slučaja do slučaja. Osobe koje su dolazile samo zbog liturgijskih ili duhovnih razloga ne smatraju se automatski odgovornima za raskol.

Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:

Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)

Dijalog.hr ulazi u novu fazu