HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA I PROSLAVLJENA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Nedjelja je – Dan Gospodnji – naša kršćanska obveza poći u crkvu, na svetu Misu, slušati Riječ i primiti Gospodina – stvarnoga. Realnoga.
Zahvalimo za ovo jutro koje je malo svježije, jučer je bilo malo kiše, hvala Gospodinu. Ali svejedno, hodočasnika uvijek sa svih strana svijeta. Gospodin okuplja sve na Majčin poziv. I zahvalimo Mariji što nas sve majčinski okuplja oko svoga Sina i što nam – na naše – “vina nemamo”, odgovara – Učinite sve što vam rekne Sin moj. On ima riječi života, vodu života, vino okrjepe.
On nam daje sve za život i zato nema razloga kukati i nabrajati. Svaki novi dan, svako novo jutro nudi prilike za prihvaćanje Kristove osobe i njegova jarma. Svaki zastoj potiče na strpljenje. Svaka neugodnost postaje prilika za velikodušnost. Svaki težak razgovor postaje prilika za vježbanje blagosti. Svaka kušnja postaje poziv na oslanjanje na Duha. Svetost je isprepletena od bezbrojnih malih djela ljubavi koja se nude iz dana u dan.
Kad se skupljamo na svetoj Misi, Krist još jednom ispunjava svoje obećanje da će dati odmora umornima. Dolazimo noseći svoje terete. Neki su vidljivi; mnogi ostaju skriveni. Donosimo svoje radosti, strahove, razočaranja, nade i neuspjehe. Na oltaru Krist sve to ujedinjuje svojom savršenom žrtvom.
On nam daje ne samo ohrabrenje već i samoga sebe. Njegovo Tijelo postaje naša hrana. Njegova Krv postaje naše piće. Njegov Duh jača našu slabost. Zatim, hranjeni njegovom prisutnošću, poslani smo natrag u svijet, nositi Gospodina u svagdan. Tereti možda neće odmah nestati. Bolest se može nastaviti. Teški odnosi mogu ostati izazovni. Odgovornosti mogu i dalje zahtijevati ustrajnost i strpljivost.
Pa ipak, nosimo ih drugačije jer ih više ne nosimo sami. Blagi i ponizni Gospodin ide pred nama. Dobri Pastir hoda uz nas. Duh Sveti prebiva u nama. Suosjećajni Otac bdije nad nama. To je izvor kršćanske nade i utjehe. Dok napuštamo misno slavlje, možda bi svatko od nas trebao još jednom čuti jednostavne Isusove riječi, upućene našim srcima: „Dođite k meni.”
Prispodoba o sijaču – priprema tla srca
A danas slušamo riječ o sijaču i sjemenu. Ovo je jedna od najljepših i najdužih Isusovih prispodoba, ali zahtijeva jedno od najkraćih objašnjenja, jer je sam Isus vrlo jasno tumači. Sjeme simbolizira Evanđelje,
Dobru vijest, Božju Riječ, koja je sam Krist. Tlo su ljudska srca? Zašto neki vjeruju, a neki ne vjeruju? Velik dio razloga je taj što je neko tlo bogato, a neko siromašno; neko je dobro pripremljeno, a neko nije.
Važno je zapaziti koliko je važna predradnja, pripremanje tla! Ako je kultura ili pojedinac iskren, otvorena uma i traži istinu, i ako srca istinski žude za dobrotom i nisu sebična, pohotna, ponosna i pohlepna, tada će se sjeme ukorijeniti u tim srcima i rasti, ponekad slabašno, a ponekad snažno. Ali sjeme Evanđelja ne pušta korijenje i ne raste u životu ili kulturi gdje je tlo poput puta ugažena i tvrda te gdje je previše ptica (zlih duhova koji kradu sjeme!), ili u plitkom tlu gdje se živi od površinskih emocija, a ne od dubljeg razumijevanja, ili u tlu s previše protivna trnja, koje ga guši i ne daje mu vremena za tišinu i molitvu.
Dakle, naš prvi zadatak je pripremiti tlo. Evangelizacija je poput poljoprivrede. Ili slikanja. Najvažnija i najdugotrajnija stvar je priprema duše, tla. To vrijedi kolektivno i kulturno, kao i pojedinačno. Narod, kao i osoba koji vole i vjeruju u istinu, dobrotu i ljepotu, čak i ako ne vjeruju u Krista, povjerovat će u Krista. To se dogodilo poganskoj civilizaciji.
Diktatura relativizma i sjeme napuštanja vjere
Narod koji podrugljivo napada pojmove objektivne istine, moralne dobrote i stvarne ljepote, izgubit će čak i biljke koje su rasle u njegovoj prošlosti. Takozvani stručnjaci u našoj kulturi više ne vjeruju u objektivnu istinu, dobrotu ili ljepotu.
To je jedan od glavnih razloga zašto danas u Europi ljudi masovno napuštaju Crkvu i vjeru. Velik papa Benedikt govorio je o diktaturi relativizma prije izbora za Papu. A to će reći, nema istine koja bi sve obvezivala. Imate dolje predivnu sliku od van Gogha – Sijač! On bezbrižno sije! Primit će se barem u nekome.
Slavili smo jučer svetoga Benedikta, suzaštitnika Europe, oca zapadnoga monaštva, utemeljitelja benediktinaca i svih onih ogranaka koji vuku korijen od njega – trapisti, cisterciti, benediktinci, benediktinke itd.
Papa Pio XII. izdao je 1947. encikliku o tome velikom svetcu. Vrijedi donijeti jedan izvadak iz te snažne enciklike u kojoj je opisao lik i djelo te učinke Benediktova obraćenja i njegovih redovnika u Europi, svijetu, Crkvi. Enciklika ima naslov Fulgens radiatur – Svjetlošću zrači
Enciklika Fulgens radiatur – blagotvoran utjecaj benediktinaca
Svi koji nisu zaslijepljeni predrasudama, nego ispituju događaje u svjetlu povijesti i pravedno ih prosuđuju, moraju prepoznati kakav je blagotvoran utjecaj imala moć i snaga Benediktinskog reda u tom ranom razdoblju Crkve i koliko je velikih dobrobiti donijela sljedećim naraštajima. Jer osim činjenice, kao što smo rekli, da su sinovi Benedikta bili gotovo sami u tom mračnom dobu dubokog neznanja i previranja u očuvanju blaga književnosti i znanosti, u njihovu najvjernijem prevođenju i komentiranju, bili su i među pionirima u prakticiranju i promicanju umjetnosti, znanosti i poučavanja.
Katolička Crkva u prva tri stoljeća svoga života bila je na divan način potvrđena i umnožena svetom krvlju mučenika; zatim je u sljedećim stoljećima cjelovitost njezina nauka sačuvana netaknutom od heretika i zabluda mudrim i aktivnim radom svetih Otaca.
Na sličan način može se tvrditi da su Benediktinski red i njegovi cvjetajući samostani podignuti ne bez božanskog vodstva i pomoći, kako bi, dok se Rimsko Carstvo rušilo i teturalo, a barbarska plemena, potaknuta ratobornim bijesom, napadala sa svih strana, kršćanska civilizacija mogla nadoknaditi svoje gubitke i, nakon što civilizira narode istinom i ljubavlju Evanđelja, vješto i neumorno ih vodila do bratskog sklada, plodnog rada i krjeposnog života, vođena riječima našeg Otkupitelja i Njegovom milošću.
Benediktinci – nenaoružane čete kršćanskog mira
Kao što su u prošlim vremenima rimske legije, koje su pokušavale pokoriti sve narode carskoj matici, Rimu, marširale cestama koje su izgradili konzuli, tako sada Papa šalje bezbrojne čete redovnika čije oružje “nije tjelesno, nego snažno u Bogu” da prošire miroljubivo kraljevstvo Isusa Krista do kraja svijeta, ne mačem, nasiljem ili ubijanjem, već križem i plugom, istinom i ljubavlju.
Foto: Wikimedia commons
Gdje god su prolazile ove nenaoružane čete sastavljene od glasnika kršćanske vjere, radnika, ratara, poljoprivrednika i učitelja ljudskih i božanskih znanosti, šume i neobrađena zemljišta prepuštale su se plugu; nicala su središta obrtnika i likovnih umjetnosti; iz grubog i divljeg života ljudi su se prilagođavali građanskom društvu i kulturi. Za njih su učenje i snaga Evanđelja bili svjetlo koje ih je uvijek vodilo.
Brojni apostoli, izgarajući božanskom ljubavlju, prelazili su nepoznata i nemirna područja Europe koja su velikodušno zalijevali znojem i krvlju; smirujući stanovništvo, palili su među njima baklju katoličke istine i svetosti.
Može se stoga tvrditi da je, iako je Rim mnogim pobjedama proširio moć svog carstva na kopnu i moru, ipak “njegovo ratoborno osvajanje pokorilo manje ljudi nego što ih je kršćanski mir osvojio”. Jer osim Britanije, Galije, Frizije, Danske, Njemačke i Skandinavije, ne mali broj slavenskih naroda također se raduje ovim redovnicima kao svojim apostolima i smatra ih svojom slavom i slavnim pionirima i začetnicima svoje civilizacije.
Koliko je crkvenih dostojanstvenika došlo iz njihova reda koji su mudro upravljali biskupijama, osnivali nove i svojim radom doprinijeli njihovu napretku? Koliko je slavnih učitelja i profesora osnovalo poznata mjesta učenja i lijepih umjetnosti, prosvijetlilo umove mnogih koji su potonuli u zabludu i povećalo bogatstvo profanog i vjerskog znanja u svakom području.
Konačno, koliko je svetaca zasjalo kao članovi benediktinskog reda, koji nisu štedjeli truda u postizanju evanđeoskog savršenstva i primjerom svoje krjeposti, propovijedanjem, zaista čudesnim znacima učinjenim Božjom snagom, posvetili su svu svoju energiju širenju kraljevstva Isusa Krista. Vrlo mnogi od njih bili su ukrašeni biskupskim dostojanstvom ili papinskom službom.
Imena tih apostola, prelata, svetaca i papa upisana su zlatnim slovima u ljetopise Crkve; Bilo bi zamorno ovdje ih imenovati; osim toga, blistaju u tako sjajnom svjetlu i zauzimaju tako istaknuto mjesto u povijesti da su svima lako prepoznatljivi. Benedikt u šestom i Franjo u 13. stoljeću sjajne su zvijezde na nebu Katoličke Crkve. Zahvalimo Providnosti na daru tih veličina.
Razočaran gradskim životom, povukao se u špilju – i promijenio Europu
Protestanti slave simbol, katolici živoga Isusa – evo zašto je Crkva u pravu
