Očenaš je sržna kršćanska molitva. Primili smo ga u dvije inačice, u Evanđelju po Mateju (6, 9–13) i po Luki (11, 2–5), koji ga smještaju u različita okruženja. Kao i kod drugih usporednih tekstova, moglo bi se pomisliti kako je podatke primljene u tim izvješćima Isus iznosio u više prigoda. Ne bi bilo čudno, jer su to učenje prve kršćanske zajednice prihvatile u svojem držanju i postupanju.
U prvom Evanđelju Očenaš prati druga bitna ponašanja navedena u izlaganju Novoga Zakona, koji je novi Mojsije sažeo u Govoru na gori, novom Sinaju.
Lukina inačica odgovara na zahtjev učenika – možda bivšega učenika Ivana Krstitelja – koji je vidio Isusa kako se moli.
U prvom slučaju, izgovaranje Očenaša je zapovijed: „Vi, dakle, ovako molite“ (hū́tōs ū͂n proseúkhesthe hymeĩs) (Matej 6, 9).
U drugom je slučaju molba učenika koji je vidio Isusa gdje moli: „Nauči nas moliti“ (dídaxon hēmãs proseúkhesthai) (Luka 11, 1).
Predaja je preuzela matejevsku inačicu.
U onome što slijedi ne želim ponuditi egzegetsko tumačenje sa znanstvenom strogošću, nego razmatranje temeljeno na pamćenju.
Otče naš
„Oče naš“, Abinu na hebrejskom. U Starom Zavjetu Gospodin se prepoznaje kao Otac svoga naroda, ali taj nadimak nije dio rječnika židovske molitve, ne uklapa se u židovske molitvenike. No, u kršćanskoj objavi, on proistječe iz činjenice Utjelovljenja: Sin, druga Osoba Trojstva, s punim pravom oslovljava „Otcem“ Onoga koji jest.
Izvornost Očenaša sastoji se u toj činjenici, jer uključuje ispovijest vjere: središnju istinu kršćanstva. Preuzimamo Ga oslovljavati „Otče“ jer smo u Sinu postali djeca Božja. Tu riječ izgovaramo s Njim.
On, dar ljubavi, Očeva agápē, čini da se zovemo i jesmo djeca Božja (Prva Ivanova 3, 1). Rast u kršćanskom životu uključuje napredak u prisnosti pouzdanja i ljubavi s Otcem Gospodina našega Isusa Krista, od kojega možemo tražiti sve: On je onaj koji zaodijeva ljiljane poljske i hrani ptice nebeske; ne će li vas još više (Matej 6, 30).
Primijetimo množinu u Abinu: Otče naš, a ne Otče moj. To jednostavno ukazuje na kršćansko bratstvo, izraženo prije svega u bogoslužju, koje je uvijek zborno, zajedničko. Čak i kada svećenik slavi sȃm, cijela je Crkva s njim.
Još jedan opažaj: izgovarati „Otče naš“ jest smjelost. U času izricanja u Misi, ono se izričito dopušta: Usuđujemo se govoriti.
Koji jesi na nebesima
Oče naš, koji jesi na nebesima. O kojim se nebesima govori? Što su „nebesa“? U stvarnosti, Nebo je Bog; to je naš odlučujući susret s Njim.
Ponavljanje radi sprječavanja nesporazuma daleko je od toga da bude nepotrebno ponavljanje.
Pozvani smo na nebeski život, na postojanje u Bogu.
Prošnje
Nakon početnoga zaziva slijedi sedam prošnja. Broj sedam u biblijskoj simbolici izražava cjelovitost; ovdje je to potpunost i savršenstvo prošnje.
Cijelo otajstvo prošnje izražava se na taj način. Tri se prošnje odnose na Boga i Njegovu slavu, a preostale četiri očituju čovječje potrebe.
Sveti se ime Tvoje
Sveti se znači: neka se prepoznaje, priznaje kao sveto.
Ime Božje (JHWH) sveprisutno je u Svetom Pismu. U Isusovoj molitvi to Ime jest ime Otca.
Ime je Osoba; u kršćanskoj objavi to je Božja troosobnost, trojedna narav Trojstva. „Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot!“ (Izaija 6, 3; usp. Otkrivenje 4, 8).
Dođi Kraljevstvo Tvoje!
Kraljevstvo, njegov dolazak, njegovo ispunjenje, zauzima središte proročkoga navještaja. To je stvarnost na koju je uključno upućivalo pozivanje praotaca, od Abrahama.
Kraljevstvo je Zemlja – hebrejski erec – ali ono nadilazi to, uključuje gojim, sveopćost narodā koje je Izrael pozvan okupiti u Kraljevstvu.
Isusova poruka usredotočuje se na navještaj Kraljevstva, njegovu blizinu, njegov dolazak i njegovo ispunjenje.
Taj je vid lijepo izražen u molitvi Dobroga razbojnika: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje“ (Luka 23, 42), uspostaviti svoje Kraljevstvo!
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji
Cijela povijest spasenja jest ostvarivanje Božje volje. Izrael je trebao živjeti u skladu s voljom Gospodina, Boga svoga, tvorca Saveza.
Ta je volja vrhovnička, otajstvena (ne hirovita).
Božja volja očitovana Izraelu jest Njegova ljubav; kao što Bog ljubi svoj narod, tako i on mora ljubiti.
Kruh naš svagdanji daj nam danas
Dar kruha najizvrsniji je dar, kako u Bibliji tako i u našem običnom govoru. Zarađivanje kruha svrha je ljudskoga rada i uključuje znoj lica. Biti u stanju to činiti izraz je slobode, neovisnosti. Moliti Boga za to, dakle, označava prepoznavanje naše ovisnosti o Gospodinu.
U Starom Zavjetu aludira na mȁnu, čudesnu hranu koja je zamijenila lonce s mesom koji su se mogli jesti u Egiptu. Između jednoga i drugoga jest prosvjed naroda i njegovo nepovjerenje. Mȁna je kruh koji je sišao s neba, koji Gospodin daje kao znak svoga Saveza. U Očenašu se naziva epiū́sion, nadpostojni, najbitniji (Matej 6, 11).
Evanđelja izvješćuju o dva umnožavanja kruha koja je Isus učinio: u jednom je jelo pet tisuća ljudi, ne računajući žene i djecu, a ostalo je dvanaest košara ulomaka, ostataka pet kruhova u Isusovim rukama (Matej 14, 19–21). U drugom slučaju četiri tisuće ljudi jelo je od sedam kruhova (brojani su samo muškarci), a preostalo je sedam košara ulomaka (Matej 15, 36–38). Te geste predstavljaju Isusa, koji je u svojoj Osobi, po svojoj presvetoj ljudskosti, Kruh života koji je s neba sišao i On je dar Saveza s Bogom (Ivan 6, 48–51).
Kruh je tijelo koje Isus daje za život svijeta. Kruh koji molimo u molitvi je epiū́sion: kruh zajedničke trpeze i euharistijskoga stola.
Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim
To je temeljna evanđeoska vrjednota, koju Gospodin oslikava u raznim prigodama: ako ne oprostimo, ne će nam biti oprošteno. Ovisi o drugom: ne suditi da se ne bude osuđen.
U Evanđelju se pojavljuje i strašno gledište: slučaj čovjeka kojemu je oprošten golem dug, a koji tlači drugoga zbog duga od nekoliko novčića (Matej 18, 23–35).
Oproštenje je udvostručeni dar u kojem se očituju Božja pravednost i milosrdnost, koje je čovječanstvo pozvano velikodušno nasljedovati.
„Kako i mi“ podrazumijeva slobodu prihvaćanja i davanja. Isus je došao spasiti – oprostiti – grješnicima i uzor je: „Otče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Luka 23, 34).
Ta prošnja uključuje ispriku; oproštenje je od-krivljenje, ne pripisivanje krivnje onomu tko nam čini zlo.
Mučenici (svjedoci do prolijevanja krvi) u potpunosti su nasljedovali Mučenika (Svjedoka) u punom smislu te riječi. Načelo se odnosi na učenika i na cijelu Crkvu.
Ne uvedi nas u napast
Sada na španjolskom mole: „Ne dopusti da podlegnemo u napast“, ali izvorni sadržaj prošnje kaže: „Ne uvedi nas u napast“ (peirasmón). U Starom Zavjetu zabilježeno je da Gospodin iskušava svoj narod kako bi vidio hoće li ostati vjeran.
Drama povijesti spasenja sadržana je u ovom otajstvu i vraća nas u Raj, gdje Bog zabranjuje Adamu jesti s drveta usred vrta. Izvorna krivnja – istočni grijeh – jest popuštanje đavoljim spletkama i Ženinoj neozbiljnosti.
Pri Izlasku iz Egipta i tijekom duga putovanja kroz pustinju, Izrael je iskušavan i više puta ne uspijeva odoljeti; tako se događa čovjeku, uvijek. Otuda važnost prošnje.
Prevesti mē eisenenkēs ēmas kao „ne dopusti da podlegnemo“ zapravo je tumačenje koje u dramu uključuje ljudsku slobodu i time je izobličuje, oduzima otajstvenost.
Nego izbavi nas od zla
Izvorni izraz apò tū͂ ponērū͂ može se čitati kao „od zla“ ili „od Zloga“. U prvom slučaju, odnosi se na svako zlo, duše i tijela. Molitva odražava svijest o zlu svojstvenom ljudskoj krhkosti. Ako se izraz čita kao „od Zloga“, odnosno zloduha, to odgovara evanđeoskoj predaji i iskustvu koje se odražava u kršćanskoj povijesti.
Pobjeda nad zloduhom znak je mesijanske moći Isusa, koji je istjerao zloduhe i jasno pokazao da iza grijeha stoji đavolska moć.
Amen
Amen je potvrda istinitosti, a ne izraz puste želje; izvorni hebrejski izraz postao je sveopći. Ne može se zamijeniti pretpostavljenom težnjom, kao kada se kaže „tako budi“.
Na kraju svake molitve amenom se potvrđuje njezina točnost.
Krist je Božji amen, ne: da i ne, nego Da kao Božji dar ljudima.
Zaključno
U ovom tumačenju Očenaša suzdržao sam se od raščlambe povijesno-kritičke egzegeze. Bilo mi je važno ponuditi razmatranje koje uzdiže srce do odnosa s Otcem.
O Lukinu Očenašu
Inačica koja se nalazi u trećem Evanđelju ističe pouzdanje s kojim moramo pristupiti ovoj upornoj molbi: Otac nam ne može uskratiti ono što tražimo jer je dobar i ne uznemirava ga naša bezočnost (anaídeia ili improbitas, Luka 11, 8), bestidnost ili nametljivost.
Naša upornost svojstvena je maloj djeci.
U toj inačici postoji samo pet prošnja: posvećenje njegova Imena, dolazak Kraljevstva, kruh svagdanji, otpuštanje naših grijeha i neuvođenje u napast.
DODATAK
Očenaš hrvatski
1 Otče naš, koji jesi na nebesima,
2 sveti se ime Tvoje,
3 dođi kraljevstvo Tvoje,
4 budi volja Tvoja,
5 kako na nebu, tako i na zemlji.
6 Kruh naš svagdanji daj nam danas,
7 i otpusti nam duge naše,
8 kako i mi otpuštamo dužnicima našim,
9 i ne uvedi nas u napast,
10 nego izbavi nas od Zla!
Amen.
Očenaš hebrejski [1]
1 āvīnu šebašāmajim
2 yitkadēš šǝmekā
3 tāvō malkūtekā
4 jēāsēh rǝcōnǝkā
5 kaašer bašāmajim gam bāārec
6 et-lehem hukēnu ten-lānu hajōm
7 usǝlah-lānu et-hōvōtēnu
8 kaašer sālahnu gam-anahnu lǝhajāvēnu
9 wǝal-tǝvīēnu el-masā
10 ki-im hacīlēnu min-hārā
Amen.
Očenaš aramejski [2]
Ovdje poslušajte zvučni zapis
1 abun dǝbašmaja
2 netkadaš šǝmak
3 tite malkutak
4 nehve cevjanak
5 ajkana dǝbašmaja af bǝara
6 hab-lan lahma dǝsunkanan jomana
7 wašbuk-lan haubajin
8 ajkana-dǝaf hǝnan šǝbaknan lǝhajibajin
9 ula-taʼlan lǝnesjuna
10 ela-pacan men biša
Amen.
Očenaš grčki (Matej 6, 9–11)
1 Páter hēmō̃n ho en toĩs ūranoĩs;
2 hagiasthḗtō tò ónomá sū;
3 elthétō hē basileía sū;
4 genēthḗtō tò thélēmá sū,
5 hōs en ūranō̃ͅ kaì epì gē̃s;
6 tòn árton hēmō̃n tòn epiū́sion dòs hēmĩn sḗmeron
7 kaì áphes hēmĩn tà opheilḗmata hēmō̃n,
8 hōs kaì hēmeĩs aphḗkamen toĩs opheilétais hēmō̃n;
9 kaì mḕ eisenénkēͅs hēmãs eis peirasmón,
10 allà rhỹsai hēmãs apò tū͂ ponērū͂.
Amḗn.
Očenaš latinski
1 Páter nóster, qui es in cáelis,
2 sanctificétur nómen túum.
3 Advéniat régnum túum.
4 Fíat volúntas túa,
5 sícut in cáelo et in térra.
6 Pánem nóstrum quotidiánum da nóbis hódie,
7 et dimítte nóbis débita nóstra
8 sícut et nos dimíttimus debitóribus nóstris.
9 Et ne nos indúcas in tentatiónem:
10 sed líbera nos a málo.
Amen.
Koga zanima više
Besplatno preuzmite knjigu „O Gospodinovoj molitvi“ sv. Tome Akvinskoga
Ratko Perić, Isusovi sakramenti u molitvi Oče naš
Marko Matić, Očenaš – molitva Gospodnja
Ilija Čabraja, Očenaš i povjerenje u Boga
Probir literature o Očenašu na hrvatskom jeziku
[1] Podebljano su označeni naglašeni slogovi u riječi. Znak ǝ označava poluglas. Hvala bibličarki i orijentalistici doc. dr. sestri Miljenki Grgić iz Družbe sestara Služavki Maloga Isusa na rekonstrukciji mogućega izgovora.
[2] Isus najvjerojatnije nije izgovorio Očenaš na hebrejskom, nego na govornom aramejskom, a aramejskom je nemoguće odrediti izgovor. U Isusovo vrijeme postojali su razna aramejska narječja, pa se može samo nagađati koje je aramejske riječi Isus upotrijebio (po suglasnicima), ali ne i koji je izgovor tih riječi (samoglasnici se nisu zapisivali). U popularne svrhe u rekonstrukciji molitve Očenaša stručnjaci se uglavnom služe sirskim jer je to aramejski dijalekt o kojem se najviše zna. ‘Aramejski’ izgovor ovdje je prilagođen objavljenom tonskom zapisu.
