Nakon duže medijske šutnje i izbivanja iz ovog prostora, čovjek se nekako nada da će ga na povratak pisanju ponukati neka vedrija tema, neki bljesak nade, društveni oporavak ili obnovljeni smisao. No, naša svakodnevica i javni prostor neumoljivo nas vraćaju u gorku stvarnost. Posljednjih dana svjedočimo neviđenom valu patetičnih elegija, medijskih izljeva žalosti i opće regionalne opčinjenosti likom i djelom Vedrane Rudan. Gledajući taj dobro uigrani medijski teatar, nemoguće je oteti se osjećaju duboke mučnine i poraza, ne toliko zbog same pokojnice i njezina opusa, koliko zbog onoga što te reakcije razotkrivaju o nama, našem društvu i vremenu u kojem živimo.
Ovolika količina ushićenja, hvalospjeva i suza u javnom prostoru nije ništa drugo nego jasna dijagnoza terminalne faze jednog kancerogenog i naivnog društva. U zemlji koja se usputno i deklarativno voli pozivati na svoju kršćansku baštinu i tradicionalne korijene, medijske i intelektualne elite bez ikakve zadrške oplakuju figuru koja je desetljećima djelovala kao doslovna instalacija vulgarnosti, duhovnog nemira i sustavnog razaranja.
Vulgarnost kao zamjena za slobodu
Vedrana Rudan u svom javnom djelovanju nije bila tek “oštra na jeziku” niti “hrabra i bezkompromisna satiričarka”, kako joj danas tepaju dežurni kroničari i urednici gladni klikova. Ona je bila simbol radikalnog otpora prema svemu što je sveto, čisto, obiteljsko i prirodno. Kroz agresivni, vulgarni i radikalno feministički pristup, direktno je utjecala na psihu generacija žena, uvjeravajući ih da su psovka, prkos, cinizam i prezir prema vlastitom pozivu jedini pravi put do takozvane emancipacije i slobode.
Subverzija koju je promovirala nije nudila nikakvu novu vrijednost niti je gradila mostove; ona je rušila temelje. Iz kršćanske i duhovne perspektive, u tome je teško ne prepoznati dublji, mračniji rukopis. Sve ono što je usmjereno protiv Boga, protiv zdrave obitelji i protiv autentičnog, dostojanstvenog poslanja žene na ovome svijetu, dolazi iz istog izvora zamagljivanja istine. Njezin rad nije donosio mir niti iscjeljenje, donosio je gorčinu, razdor i otrovan stav prema svemu što nadilazi puki materijalizam i egoizam.
Regionalni teatar apsurda i lažne suze
Posebno je indikativno, i ujedno politički i moralno bljutavo, promatrati kako regionalna scena, na čelu s političkim figurama poput Aleksandra Vučića i njemu sličnih, taj teatar apsurda dovodi do potpunog usijanja. Ta patetična, gotovo gadljiva jadikovka koja preplavljuje medijski prostor s obje strane granice istovremeno je licemjerna i duboko prozirna. Pokazuje koliko su estradne i političke elite usklađene u slavljenju onoga što provocira, šokira i dijeli, dok u potpunosti ignoriraju stvarne, duhovne potrebe vlastitog naroda.
Porazno je gledati kako društvo dopušta da mu definiciju “veličine” i “kulture” diktiraju oni koji su čitav život posvetiti ruganju identitetu tog istog naroda. Kada dođemo do točke u kojoj se kao heroina i vizionarka slavi osoba koja je živjela od svjesne provokacije i vulgarnosti, to više nije pitanje političke korektnosti ili slobode govora, to je dokaz potpune duhovne sljepoće i kapitulacije moralnih vrijednosti.
Medijski šum i nepogrešivi signal
Živimo u dobu u kojem mediji stvaraju lažne idole i u kojem se glasić provokacije često izjednačava s mudrošću. No, unatoč svim naslovnicama, društvenim mrežama, protokolarnim izjavama sućuti i jeftinom senzacionalizmu, zemaljski teatar uvijek ima svoj konačni čin. Sve se televizijske kamere na kraju ugase, medijski lajkovi izblijede, a svjetovne pohvale postanu potpuno bezvrijedne onog trenutka kada duša napusti ovozemaljske okvire i pređe u vječnost.
Pred Božjim sudištem nema medijskih spinova, nema PR agencija, nema političkih zaštitnika niti ideoloških krugova koji mogu opravdati izrečeno i učinjeno. Tamo je signal nepogrešiv, a wifi izvanredan, istina je apsolutna, ogoljena do srži i svjetlosnim godinama udaljena od zemaljske patetike. Pred Stvoriteljem ostaje samo ono što smo zaista bili, što smo sijali u srca drugih ljudi i jesmo li u svom životu služili Graditelju ili Rušitelju.
Kao kršćani, pozvani smo prepoznati zlo i imenovati ga pravim imenom, ali i ne dopustiti da nam gnjev otrgne mir iz srca. Odlazak jedne ovako polarizirajuće figure opomena nam je da čuvamo svoje obitelji od duhovnog otrova, da ostanemo budni u vremenu opće konfuzije i da, unatoč svemu, pokojnoj duši poželimo samo jedno: neka joj se Bog, u svojoj beskrajnoj pravednosti i milosrđu, smiluje.










