Ključno je ovih dana na umu imati činjenicu da između plavih, crvenih i zelenih nema supstancijalne razlike. Otkrivanje velikih afera, naime, uvijek ima potencijal uzdrmati status quo društveno-političkog krajobraza, stoga će se naizgled suprotstavljeni krakovi istoga domaćeg režima uvijek truditi nivelirati moguće valove tako da one stvari koje je dana afera otkrila obuhvate ustaljenim političkim misaonim kategorijama.
Tako se i afera Lika težila svesti na još jedno prepucavanje plavih i zelenih, jer bi pravo prodiranje u samu srž te afere naštetilo objema stranama; plavima jer su involvirani u ono što je učinjeno Lici, a zelenima jer znaju da i sami imaju razne „Like” u svom dvorištu.
Stoga, umjesto da dozvole istinsku, autentičnu reakciju naroda, oni, ojačani medijskom mašinerijom, unisono rade na politizaciji teme koja ne može donijeti nikakvu istinsku promjenu, već eventualno samo privremeno pretočiti većinsku medijsko-javnu podršku od jednih prema drugima. Sukladno zakonu spojenih posuda, takvo pretakanje dugoročno ne znači ništa; štoviše, izvjesno je da će u skorijoj budućnosti i zeleni biti suočeni s nekom svojom aferom kako bi se dio dobivene podrške povratio plavima.
foto HINA/ Edvard ŠUŠAK
Globalisti pod nacionalnim zastavama
Slijedom toga, znakovit dio subotnjega prosvjeda protiv kriminala u Lici bio je taj da su zeleni (i s njima ukotvljeni olinjali crveni, koji se svakim danom sve više približavaju svom političkom kraju) i sami stali ispod hrvatskih barjaka. Isti ljudi koje je bilo nezamislivo vidjeti ispod bilo kakvoga nacionalnoga obilježja u ono vrijeme kada su stasali u raznim nevladinim organizacijama te izvana financiranim globalističkim inkubatorima sada mijenjaju pravila igre i sami posuđuju dio estetike sebi suprotstavljene, nacionalno nastrojene strane.
Čitatelji Sapere Audetekstova u tome će znati prepoznati upravo ono obilježje koje na ovim stranicama često nazivam postideološkom prirodom suvremenoga doba, u kojoj su čak i ideologije postale, umjesto najvažnije stvari kakvima su bile tijekom dvadesetoga stoljeća, svojevrsno fleksibilno oruđe kojim se može na razne načine baratati s krajnjim ciljem dolaska blizu pozicije moći.
Drugim riječima, ideologije su u današnjem dobu podčinjene goloj težnji moći. To se jasno iskazuje i u činjenici da jedna očigledno radikalna, progresivna i protunacionalna politička tvorevina, kao što su naši zeleni, uspijeva svoju radikalnost ostaviti po strani te se zaogrnuti nacionalnim obilježjem u onom trenutku u kojemu prepoznaju da bi to moglo biti svrsishodno za preuzimanje kormila iz ruku plavih.
No nisu samo zeleni ti koji sve vještije skrivaju svoju hiperideologiziranost. Plavi su se odavno suobličili s globalističko-progresivnim dogmama našega doba jer im je to bilo potrebno da ostanu relevantni ne samo na hrvatskoj sceni već i na široj europskoj. Stoga su usvojili Istanbulsku konvenciju, u kojoj se krije sjeme mnogih nastranosti s kojima smo danas suočeni, a koje bi HDZ-u staroga kova bilo toliko strano da bi im vjerojatno uopće bilo teško razjasniti kakvu to začudnu, hiperseksualiziranu, transhumanističku priču promoviraju njihovi nasljednici.
Crveni kao suvišni relikt
Plavi i zeleni pretaču se iz jednih prema drugima, suobličavaju se i pokušavaju ugrabiti kormilo za sebe, dok je iz perspektive građana donekle svejedno tko od njih kormilo drži jer se radi o supstancijalno srodnim političkim entitetima. Jedni možda više direktno kradu iz džepova građana, no drugi su puno rigidniji u svojim radikalno progresivnim zamislima.
Valja se prisjetiti i toga da je olinjala pseudosocijalistička partija – tzv. crveni – koja je nekada činila drugo krilo domaćega duopola, de facto poslana u političku arhivu time što su plavi svojom ideološkom fleksibilnošću preuzeli podosta njihovih „umjerenijih” stajališta, dok su zeleni zagrabili one radikalnije lijeve teme, pretvarajući crvene tako u suvišni relikt kojemu su dani odbrojani.
Søren Kierkegaard svojevremeno je prepoznao razlikovnu karakteristiku modernosti u takozvanom izravnavanju, odnosno u toj jednoj specifičnoj težnji svođenja kompleksnog totaliteta ljudskoga habitusa na isključivo jednu dimenziju. Iako se u moderno doba mnogi deklarativno razilaze oko načela i vrijednosnih stavova, sve njihove misli, stajališta i djela operiraju unutar onog okvira koji je sama modernost uspostavila kao dozvoljeni prostor mislivoga.
Dvije posude iz iste kuhinje
Tako će plavi možda biti oprezniji s eksplicitnom podrškom progresivnom eksperimentiranju s ljudskom seksualnošću, ali ga neće sprječavati; štoviše, i sami će potajice financirati dobar njegov dio. Zeleni će pak oplakivati bivše nakaradne diktatorske države, no istovremeno će po potrebi ogrnuti svoja postnacionalna leđa hrvatskim barjacima. Jedni i drugi time sebe (i ove druge) stavljaju u istu dimenziju mislivoga: u dio prihvatljivoga i od glavnostrujaške mašine odobrenoga statusa quo.
Afera Lika u tom smislu nije toliko oteta od strane „lijevih” koliko od uhodane pseudolijeve i pseudodesne glavnostrujaške mašine; od plavog i zeleno-crvenog lica i naličja, s ciljem da se istinski poremećaj unutar statusa quo ne uspije dogoditi; da građani čak i o temi masovnog trovanja hrvatskih ljudi i djece razgovaraju kroz prizmu zagušljive svakodnevne politike.
I plavi i zeleni i više su nego politički živi i vibrantni. Dok ih se ne shvati kao dvije posude iz iste postnacionalne, postideološke i posthumanističke kuhinje, ostat ćemo svjedoci zamornog pretakanja vode iz jedne posude u drugu.
Originalan tekst: Afera Lika i zakon spojenih plavo-zelenih posuda
Više od istog autora:
Kanadska ubilačka tolerantnost: prošle godine 16499 ”obesmišljenih jedinki” manje
