Kanadska progresivna vlast iza sebe je ostavila još jednu žrtvu. Osamdesettrogodišnja baka Brigitte Stegemann umirila se u Gospodinu 10. srpnja ove godine, pri čemu je njezin ovosvjetovni život doveden do svoga konca skandaloznim takozvanim programom “medicinski potpomognutog umiranja”.
Brigitte je naime bila teško bolesna, u četvrtom stadiju raka. No ona je bila i vjernica, stoga je izvjesno znala da iz vjerske perspektive materijalni život nije sve, već je on u velikoj mjeri samo priprema za ono što slijedi.
Mi kao vjernici i kršćani na tim temeljima znamo da se smisao može pronaći i u velikim patnjama, štoviše, naša priča kaže da je sam Bog izabrao najveću i najnepravedniju patnju kako bi kroz nju obznanio put spasenja.
Znamo, nadalje, da je suicid, pa tako i modernistički oblik tehnomedicinskog suicida eufemistički zvanog eutanazijom, težak grijeh odbacivanja dara života. Smrt nije područje kojim se može ovladati, niti bismo njime trebali težiti ovladati, jer pitanja života i smrti u doslovnom smislu nisu pod našom ingerencijom.
Kada život postaje žrtva birokracije
Slučaj Brigitte Stegemann novi je jeziv primjer onoga prema čemu vodi sklizak teren poigravanja ljudskim životom od strane javnozdravstvenog aparata. Brigitte nije bila u potpunosti svjesna tijekom posljednjih mjeseci svoga života.
Pravnu skrb o njoj iz medicinske perspektive nadgledala je njezina unuka, koja je bolnici kao posljednjem boravištu svoje bake višestruko razjasnila da eutanazija ne dolazi u obzir radi vjerskih uvjerenja pacijentice.
Tijekom srpnja, međutim, unuka je otišla na desetodnevni ljetni odmor. U tom vremenskom periodu liječnici i zdravstveno osoblje odlučili su ponovno ponuditi Brigitte opciju eutanazije.
Iako je prema svjedočenjima ostalih članova obitelji bilo bjelodano da Brigitte nije bila kognitivno prisutna, pa je tako pogrešno navodila i osnovne informacije o svome životu poput broja svoje braće i sestara, liječnici su procijenili da je sposobna sama donijeti odluku o eutanaziji.
Nejasno je iz dostupnih informacija je li itko osim zdravstvenog osoblja čuo iz pacijentičinih usta potvrdu da se želi podvrgnuti toj grešnoj proceduri – tom, u punom smislu riječi, ubijanju ljudskoga bića. Ono što se zna jest da osoblje tvrdi da je pristanak dan. To što je Brigitte kasnije navodno rekla svojoj obitelji da ju je strah te da će ju “uskoro ubiti”, tehnolozdravstvenom stroju bilo je nevažno.
Pristanak je dan, papiri su raspisani, proces je započet. Procesu, papirima i birokratskim procedurama, znamo, u ovo tehnokratsko doba ništa ne može stati na put, pa tako ni slaba, krhka i neefikasna ljudska bića.
Kada pristanak postaje fikcija
Desetog srpnja Brigitte je ubijena, pri čemu ni tada, kako izvori tvrde, ni u jednom trenutku nije dala svoj eksplicitni pristanak za to što joj se čini.
“Kamo ide naše društvo?” uvijek se valja upitati nakon ovakvih slučajeva, pa koliko god sve svakodnevniji oni postajali. Mnogima koji prate moj javni rad i dalje nije u potpunosti sjela moja teza da današnja totalitarna supranacionalna tehnokracija nije nekakva buduća distopija, već nešto što se događa upravo sada pred našim očima.
I dalje ljudima zvuče apstraktno napisi o transhumanizmu, posthumanizmu, raščovječenju i raščarenju, no svi oni u suštini ukazuju upravo na golu činjenicu da u ovome trenutku tehnokratski režim sustavno, svakodnevno, odnosi svoje žrtve.
Totalitarizmi 20. stoljeća bili su sustavi velikih ličnosti i eksplicitne agresivnosti. Novi totalitarizam našeg doba temeljen je na zagušljivoj pseudotoleranciji i ubilačkoj tobožnjoj ljubavi.
Ljudi se ne ubijaju nužno zato što su se suprotstavili premisama prevladavajućeg duha vremena, već naprosto zato što su postali višak; od korisnih proizvođača i potrošača društveno-hedonističkih dobara postali su, zalazeći u poznije godine, obesmišljene jedinke koje naše društvo naprosto nema gdje smjestiti – ne samo u fizičkom smislu, već i u teorijskom.
Totalitarizam našeg doba: Raščovječenje u ime tolerancije
Naše doba nema jezičnih i misaonih kategorija kojima bi se moglo nositi sa stanjem starije osobe kakva je bila Brigitte Stegemann. Nemamo, drugim riječima, put spasenja koji nadilazi materijalnu sferu niti imamo pojam o dostojanstvu ljudske osobe koje nije kontingentno ili ovisno o datim okolnostima. Stoga je pacijenticu najsvrsishodnije anulirati.
Gospođa Brigitte Stegemann bila je (i jest) Božje dijete. Tome je djetetu oduzet njegov život, pri čemu je differentia specifica ubojitog stroja našeg doba u tome što je teško pronaći osobu odgovornu za njezino ubojstvo.
Gospođu Stegemann naime ubile su procedure, papiri, birokracija – i, naravno, svojevoljno slijepi pojedinci koji su pristali na svoje raščovječeno subordiniranje tehnici – kao djelići šire ubilačke, ali laboratorijski uredne, proceduralno učinkovite i nadljudske hobotnice koja sve jače steže stisak oko vrata naše civilizacije.
Søren Kierkegaard svojevremeno je pisao o tome kako veliki broj ljudi, podčinjen određenim štetnim uvjerenjima, često kao da prizove zloduha koji potom nadilazi njihove pojedine želje, djeluje sukladno vlastitim destruktivnim načelima te na sebe preuzima moć odlučivanja iz ruku omasovljenog kolektiva.
Zloduh našeg doba zloduh je raščovječene tehnokracije. Misli li još tko da ove teme nisu važne ili da se radi o nekakvom neopravdanom zastrašivanju, neka promisli još jednom. Vrijeme za buđenje je i više nego prošlo.
Gospođi Brigitte Stegemann želimo miran susret sa svjetlošću obasjanim licem našega Spasitelja. Isto želimo i 16,499 ostalih prošlogodišnjih žrtava kanadske ubilačko-eutanazijske tolerantnosti.
#Sapere Aude
Originalni tekst: Quo vadis, modernitas? Kako je tehnokratski stroj “eutanazije” odnio još jednu žrtvu
Više od istog autora:
Dan pobjede i nužnost novih pobjeda
Trebaju li svećenici koristiti umjetnu inteligenciju za pisanje propovijedi?
