HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KRUNE SVIH SVETIH! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Utorak je, dan napose posvećen svetomu Anti komu se mnogi vjernici utječu. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe, nije više onako vruće ni danju kao prethodnih dana, a ovdje hodočasnika sve više i više. Svih boja, svih nacija.
Hvala Gospodinu za tolike milosti koje se izlijevaju ovdje na vjernike na zagovor Majke Marije. Ona je ‘Utočište grješnika, Utjeha žalosnih, Pomoćnica kršćana” – kako je oslovljavamo u svojim Litanijama u njezinu čast.
Stavimo sve u Gospodinove ruke, sebe i sve svoje, napose djecu koja idu u školu. I molimo da ostanemo čisti i bez grijeha. Pavao poručuje svojima u Korintu: Stojte čvrsto u vjeri! Ili pak: Stojte čvrsto u Gospodinu! Neka on bude ona života stožer, ono uporište oko kojega se može graditi naša životna kuća. Na stijeni.
Matejevo obraćenje – miserando atque eligendo
Slavili smo jučer svetoga Mateja – apostola i evanđelista. Bio je u službi okupacijske sile i po tome odbačen i prezren u svome narodu. Ali trebalo je samo jedno da mu se život naglavačke okrene. Odnosno da pođe pravim putem. Isus je prolazio pored njegove ‘butige’, pogledao ga, vidio i rekao samo dvije riječi: SLIJEDI ME!
Nije bilo nikakva duga razgovora, nije bilo ispitivanja Matejeve prošlosti, nije bilo zahtjeva da se najprije pokaje za grijehe, lihvu, to što je bio gulikoža, da dokaže sebe dostojnim. Isus ga vidi, zove ga i Matej ustaje. I sve zavisi od toga kako ga Isus vidi.
Sveti Beda Časni, čiju prekrasnu propovijed Crkva nudi za ovaj blagdan, govori nam da je Isus vidio Mateja „očima milosrđa i izabrao ga“. Latinski ‘miserando atque eligendo’. Te je riječi uzeo pok. papa Franjo kao svoje biskupsko i papinsko geslo. “milovao se Gospodin i izabrao ga!” Te riječi govore u biti ne samo o Matejevu pozivu već i svakom kršćanskom poziva.
Prije nego što je Matej postao apostol, prije nego što je postao evanđelistom je bio jednostavno čovjek koji je sjedio na carinarnici, a njega je Isus vidio. I Isus ga nije vidio kao što su ga drugi gledali i promatrali. Za suvremenike, Matej je bio poreznik, i to je bilo dovoljno da ga svijet osudi i prezire.
Kristov pogled dublje od naših grijeha
Poreznici su bili povezani s rimskom okupacijskom vlašću. Ljudi su ih smatrali suradnicima i često ih sumnjičili za nepoštenje i iznudu. Ugledno vjersko društvo znalo je gdje Matej pripada. Pripadao je među grješnike. Ali Krist gleda drukčije.
Gdje su drugi vidjeli službu i ulogu, Isus je vidio osobu. Gdje su drugi vidjeli javnog grješnika, Isus je vidio jednoga tko je sposoban postati svetac. Gdje su drugi vidjeli kompromitiranu prošlost, Isus je vidio budućeg apostola. Gdje su drugi vidjeli nekoga koga treba izbjegavati, Isus je vidio nekoga koga treba pozvati. Ovo je silno Božje milosrđe. Bog nas vidi dublje od naših grijeha.
On zna sve što smo učinili, sve zbog čega žalimo, sve što skrivamo i sve čeg se bojimo da bi drugi mogli eventualno o nama otkriti. Pa ipak, njegovo poznavanje nas nikada nije odvojeno od njegove ljubavi prema nama. Kristov pogled ne niječe istinu o Matejevu životu. Milosrđe nikada nije pretvaranje da je grijeh nebitan. Naprotiv, Krist vidi cijelu istinu i ipak kaže: “Slijedi me.” Te riječi otvaraju novu budućnost i veliku nadu.
Svatko ima svoju poreznu kućicu iz koje treba ustati
Možda ponekad zamišljamo da nas Bog nas može upotrijebiti te da svetost počinje tek kada konačno dovedemo sebe u red. Mislimo da Bogu trebamo tek kada jednom pobijedimo svoje slabosti, riješimo svoje nutarnje podvojenosti, zacijelimo svoje rane i postanemo dovoljno ugledni. Ali Evanđelje smjera na nešto sasvim drugačije. Isus poziva Mateja dok Matej još sjedi u svojoj blagajni. Matejev odgovor je jednako dojmljiv: „Ustao je i pošao za Isusom.“
U tom ustanku bilo je nečeg gotovo sakramentalnog. Matej se diže s mjesta koje ga je definiralo. Ustaje, tj. uskrsava na novi život! Carinska kućica predstavlja njegov život, sigurnost, ugled, a možda čak i njegovo robovanje. On se diže iz nje jer je drugi život odjednom postao moguć. Svaki kršćanski život sadrži nešto od ovog ustati i poći za Isusom. Svatko od nas ima svoje porezne kućice iz kojih se moramo dići.
To možda nisu mjesta očita grijeha. Ponekad su to jednostavno mjesta gdje smo se osjećali ugodno, obrambeno ili uplašeno. Možemo sjediti iza porezne kućice pune ogorčenosti, ambicije, razočaranja, ponosa, posjeda, statusa, straha ili sjećanja kojih se ne možemo riješiti.
Možemo se toliko naviknuti na određenu verziju sebe da počnemo vjerovati da se ništa ne može promijeniti. Mateju nije dana mapa ni itinerarij njegove apostolske budućnosti. Dobio je Osobu koju treba slijediti. Kršćansko učeništvo je u osnovi ovo: dovoljno se povjeriti Kristu da ustanemo kada nas pozove. Jesmo li spremni?
Charles de Foucauld – put od nevjere do čežnje za Bogom
Naveo bih ovdje jedan dojmljiv primjer iz novije povijesti, naime, primjer Charlesa de Foucaulda, koga je milost u jednom trenutku njegova života snažno pogodila. O tome sam pisao i možete naći na ‘miportalu’ poveznice o tome svetcu koga je papa Franjo proglasio svetim 2022. Rodio se uglednoj i bogatoj obitelji koja seže sve do 11. stoljeća. Roditelji su mu rano preminuli, o njemu se brinuo djed i neke tetke.
Nakon burne mladosti, našao se Charles de Foucauld u Sjevernoj Africi na vojnoj misiji. Tamo se, fasciniran tihom predanošću i molitvom muslimanskih vjernika, dogodilo nešto neočekivano. Pojavila su se pitanja. Nakon što je u mladosti potpuno izgubio katoličku vjeru i živio nemoralnim životom kao mladi francuski časnik u Sjevernoj Africi, vratio se u Pariz svjestan svoje unutarnje praznine kao nevjernik. Probudila se čežnja. I ta ga je čežnja na kraju dovela u Pariz, u crkvu Svetoga Augustina i do tihe molitve koja će postati prekretnica u njegovu životu.
Susret s ocem Huvelinom pred ispovjedaonicom
Početno obraćenje u životu Charlesa de Foucaulda imalo je i dugu pripremu i kritičan trenutak raspleta. Neizvjesnost i neodlučnost trajali su neko vrijeme. Prema vlastitom opisu, „u mojoj duši bio je nemir, tjeskoba, želja za istinom i uvijek sam se molio: ‘Bože moj, ako postojiš, daj mi da te upoznam.’“
Stojeći u stražnjem dijelu crkve, Charles de Foucauld je uporno zazivao: “Bože moj, ako postojiš, daj mi da te upoznam.” Ponavljao je molitvu i zaziv poput litanija. Sekunde su postale minute. Minute su postale sati. I još uvijek je stajao, lebdeći u tišini, uhvaćen između sumnje i želje – sve dok nije ugledao oca Henrija Huvelina, briljantnog i duboko duhovnog svećenika, kako izlazi iz ispovjedaonice.
Radoznali mladić prišao mu je i rekao: „Zdravo, oče. Ja sam Charles de Foucauld. Želio bih da mi govorite o Bogu. Želio bih saznati nešto o Njemu“. „Na koljena, klekni i ispovjedi se“, odgovorio je svećenik. „Ali nisam zbog toga došao…“, nastavio je. „Ispovjedi se. Na koljena!“ Kleknuo je. Srce gori! U ognju je!
Ispovijed koja je preobrazila Charlesov život
Bio je to jednostavan poziv – na koljena! – ali je probio Charlesovu branu. Kleknuo je. Plakao je. Ispovjedio je dvanaest godina grijeha. Primivši odrješenje od oca Huvelina, shrvan milošću koju je primio, Charles je osjetio da mu srce gori i da ima goruću želju predati sve Bogu.
Ono što znamo jest da je na koljenima izlijevao svoje brojne grijehe svećeniku. Na kraju te ispovijedi Abbé Huvelin ga je upitao je li išta jeo tijekom dana. Kad je Charles rekao ne, upućen je da primi svetu pričest na sljedećoj misi u katedrali. I taj jedan sat u katedrali Notre Dame preobrazio je sve u njegovu životu „Oče“, povikao je, „što moram učiniti da služim Gospodinu i podijelim ovo svjetlo? Što moram dati? Kamo moram ići?“ A o. Huvelin, uvijek mudar i razborit pratitelj, nježno ga je pribrao: „Uspori, Charles. Ova iznenadna vatra bi mogla proći. Nauči prvo crpiti snagu iz molitve i svakodnevnog života.
Čitaj Evanđelje. Uči od svetaca. Ako te Bog zaista zove, vrijeme neće oslabiti poziv – ono će ga samo potvrditi.“ Gospodin ga je slao od tog trenutka na put izvanrednoga žara za Gospodina, koji završava njegovim mučeništvom u Alžiru 1916. godine.
Milost koja iznenadi svakoga od nas
NA KOLJENA! ISPOVIJEDI SVOJE GRIJEHE. Pao je u Sahari od metka buntovnika, a živio je kao pustinjak dvadesetak godina u Sahari. Danas mnoge zajednice slijede njegov primjer i žive poput njega, kao “mala braća i sestre Charlesa de Foucaulda” diljem svijeta. Krajnje siromašno kao siromašni Isus Krist.
Rade najobičnije poslove, makar su završili medicinu, teologiju itd. Trebao je samo jedan udar milosti, munja je zaparala njegovim srcem i postao je novi čovjek. Upravo kao Matej iz Evanđelja. Toliko se može navesti sličnih događaja i iz Međugorja, ispovjedaonice.
Milost pogodi kad se čovjek i ne nada. I ostaje zatečen pa se pita: A što je ovo? Treba samo otvoriti proroke, kako su oni iskusili poziv, apostole kako su doživjeli Isusov pogled i poziv, Augustina koji je čuo samo jedno: Uzmi, čitaj! Ili Franju: Popravi moju Crkvu! Nitko nije nevažan, nebitan. Svatko ima svoje mjesto, samo treba uporno moliti: Ako te ima, Bože, daj mi da te upoznam!
Svaki dan na Misi, a iz usta ne mogu izbaciti psovku, čemu to?
Suze Djevice Marije u La Saletteu: Proročanska upozorenja o krizi vjere, obitelji i društva
