Neke se stvari jednostavno se ne daju sakriti. Još dok je bila u nižim razredima osnovne škole odlučila je da će to biti kad odraste (ok, dobro, ja sam htjela biti ili to ili partizanska bolničarka). Uvijek je imala uredne bilježnice, fini rukopis i podcrtane naslove.
Kad se zaposlila u školi, s nepunih 22, naglo je uskočila u kostimiće i košuljice s jastučićima na ramenima, da bi izgledala starije i ozbiljnije. S vremenom ju je to skroz napustilo, sad obuje štikle samo na zapovijedane blagdane, a ostatak vremena nosi traperice i tenisice i silom se trudi izgledati mlađe no što jest.
Nosi najmanje dvije torbe. U manjoj nosi flastere, flomastere, tri para malih škarica, tubicu ljepila, selotejp dvostrani, barem 10 crvenih olovaka (u zbornici svako toliko zaviče „Ne diraj mi ovu, ta mi je za Matičnu“). U većoj torbi nosi pola bunta fotokopirnih papira, pripreme, planove, listiće za fotokopiranje, fasciklić s ispričnicama, uplatnicama i dječje crteže od ovog tjedna. Kod kuće ima posebnu kutiju u koju te crteže sprema. Skupa s ogrlicama od makarona.
Kad se, nedajbože, posvađa s mužem, on joj kao prvi protuargument kaže „Nemoj se tako sa mnom razgovarat, nisam ti ja tvoji učenici“, svojoj se vlastitoj djeci obraća sa „Poslat ću te u stručnu službu!“, a ako se nađe u većem društvu ili kafiću u kojem je dosta bučno, svako toliko joj izleti „Šššššššššš!!!!“.
Mahnito sakuplja istrošene rolice toaletnog papira, čepove u bojama i male staklenke. Plastifikator iz Lidla je must have, a početak nove školske godine obilježava i kupnjom nove pernice.
Isto tako, svake 4 godine fasuje upalu pluća. Do četvrtog se popelcala sa svim i svačim i otporna je ko fikus, a kad je se dohvate prvašići i njihovi novi još neviđeni virusi, stradava već krajem rujna.
U komunikaciji s odraslima često se suspreže da upita jesu li oprali ruke nakon wc-a ili da im popravi košulju koja viri iz hlača. Tu i tamo joj izleti „Ajde, ponovi što sam ja rekla!“ ili „No, reci naglas da se i mi drugi smijemo!“. Alergična je na odvezane žnirance. Ako zadnji sat ima TZK i nakon toga planira u trgovinu, tek na blagajni primijeti da ima zviždaljku oko vrata. Ponekad se u tom redu za blagajnu zanese, pa makar je već bila blizu, odjednom se okrene i prošeta uz ljude brojeći ih i pokazujući prstima iznad njihovih glava „Dva, četiri, šest, osam….svi su!“
Čitala sam negdje da je zanimanje učiteljice privlačno muškarcima. Uz bok stjuardesama i medicinskim sestrama. Dragi muškarci, nije sve tako crno. Zamislite samo, radite, jelte, neki posao, a ona vam dobaci, „Ajde ponovi, još jedanput, moraš još puno vježbati!“
