Treći ponedjeljak u siječnju već se gotovo dvadeset godina obilježava i kao Blue Monday ili najdepresivniji dan u godini. Britanski psiholog, koji je za ovaj pojam osmislio i matematičku formulu, kaže da ove godine taj čemer i tuga pada baš u ponedjeljak, 15. siječnja.
Ne mislim da mu je izračun točan ili da se uopće može matematički iskazati, ali shvaćam njegovu ideju. Počinju se osjećati posljedice prilično ispražnjenih bankovnih računa nakon doba blagdanskog hedonizma (iako kod mene je to cjelogodišnji slučaj). Za lošije siječanjsko raspoloženje svakako je zaslužan položaj majčice Zemlje u odnosu prema centru svoje revolucije, kad je sunčeve svjetlosti najmanje, a vani pljušti ko blesavo.
Raskitili smo božićne đinđe po kućama i trgovačkim centrima, Mariah Carey ne trešti sa svakog zvučnika, a ljudi taman počinju shvaćati da se ni ovog puta neće pridržavati svojih novogodišnjih odluka. Statistički, oko 20 posto ljudi tijekom siječnja doživi neki oblik neraspoloženja ili letargije.
Kako stari ljudi mudro kažu, klin se klinom izbija, nema boljeg termina od posjetiti baš na taj dan u lokalnoj knjižnici zakazanu promociju nove knjige Aleksandra Stankovića „Depra“. Em je poznata faca s malih ekrana, em mi je susjed, em je red da pisac podrži pisca.
Na prvu, Stanković mi izgleda manji no na malom ekranu. Govori staloženo, očima komunicira s publikom, izvrće svoju nutrinu na van i baca pred nas svoja iskustva sa deprom. Ne glumi da je liječnik, a ponajmanje psiholog, ne doima se kao čudotvorac, zagovornik self-help literature ili majstor koji ima sve odgovore, nego kao običan susjed iz kvarta.
Nabraja svoje simptome, opisuje svoje depresivne epizode, osvrće se na pokušaje skidanja i ponovnog stavljanja na antidepresive, stigmu koja prati one kojima se kemija u mozgu malo poremetila, a sa svakom novom rečenicom iz publike mu se dobacuje duboki uzdah koji znači otprilike „Ajme, i meni je (ili je bilo) tako.“
Uzdišem i ja. Pronalazim se, kao i većina publike, u njegovim rečenicama. Na malom uzorku zaključujem da smo depresivna nacija. Ili barem živim u depresivnom selu. Stanković ne daje ni savjete ni preporuke. Nema čarobni štapić ni formulu, plan koji treba slijediti niti univerzalni put ka ozdravljenju ili barem ugodnom suživotu sa svojim mozgom i njegovim kemijskim začkoljicama. Ne tvrdi da će odlazak u teretanu, grljenje stabala ili tri očenaša i dvije tabletice prije doručka dovesti stvari u red. Samo javno izgovara da je slab. I da je u redu (ili barem česta pojava) da nismo u redu i da je slabih barem polovica ili više od toga u onima koji nas okružuju.
Ako slomiš nogu, bez i malo dvoumljenja odeš u Traumu i nosiš gips s više ili manje ponosa. Ako si šećeraš bez osjećaja krivnje se doziraš inzulinom. Ako si visokotlakaš, redovito uz čašu vode progutaš i tableticu koja ti tlak drži pod kontrolom. I to javno i bez osude okoline. Stanković samo naglašava ono što bi trebalo biti jasno samo po sebi, ako te zafrkava tvoj vlastiti mozak, odeš i potražiš pomoć. Digneš uputnicu kod svog liječnika opće prakse i odeš kod specijalista.
Kao javna ličnost smatra da će dobaciti do onih koji još nisu potražili pomoć, a treba im. Ja sam manje javna i manje slavna od njega, ali širim tu priču dalje. OK je ne biti OK i potražiti pomoć kad te vlastiti mozak ne sluša i brije po svom.
Ako može Aco bit s tim u redu, onda može i Mirjana, Zdenka ili Hrvoje. Ili ti. Ili ti koji poznaješ Mirjanu, Zdenka i Hrvoja. Ili ja.
