Ivana Šojat: Ničiji sinovi
U mjesecu hrvatske knjige željela bih predstaviti autoricu koja me oduševljava svojim stilom pisanja i izborom tema – Ivanu Šojat.
Rođena 1971. godine u Osijeku gdje završava gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike. Osam godina je živjela u Belgiji, te tamo diplomirala francuski jezik. Prevodi s francuskog i engleskog jezika.
Objavila je do sada i zbirku priča, i eseja i poezije, no najviše me fasciniraju njezini romani u kojima se bavi temama iz svakodnevnog života s kojima se je vrlo lako identificirati.
Za svoj roman “Unterstadt” dobila je nagrade “Vladimir Nazor”, “Ksaver Šandor Gjalski”, “Fran Galović” i “Josip I Ivan Kozarac”.
Ja ću ipak pisati o njezinom romanu Ničiji sinovi, objavljenom 2012.godine u kojem obrađuje motiv braka u kojem se ljubav brzo pretvara u svakodnevicu, zatim u podnošenje, a na kraju i u mržnju.
Onako ukratko, rekla bih da je to roman o zločestom dečku i dobroj curi koja misli da ga može popraviti, a pritom izgubi sebe; ali na hrvatski način.
Marko je u djetinjstvu ostao bez oca. Na to se nadovezuje trauma iz Domovinskog rata u kojem je sudjelovao kao dragovoljac i zbog kojeg ga traume smrti, ubijanja i suočavanja s pogibelji bliskih prijatelja prate ostatak života. Pravni fakultet nije uspio završiti, ali tijekom studija započinje u Zagrebu vezu sa Sanjom, također iz Osijeka.
Sanja je djetinjstvo provela ugađajući roditeljima u njihovoj želji da imaju uzornu kći. Veza s nestabilnim, uvijek alkoholu i pobuni sklonom Marku koju brzo okruni trudnoća, svojevrstan je bunt protiv uzornosti koju su joj roditelji nametnuli.
“Što ćeš, žene vole huligane i razbojnike – rekla je godinama poslije Anita. Sjetila sam se Zorana, kako mu se poslije nisam htjela javiti na telefon. Kako sam se pretvarala da ga ne poznajem. A bio je tako dobar, plah kao Bambi. Nešto zločesto u meni valjda je priželjkivalo napasnika koji će me zaskočiti, drsko odvesti u neki mračni prolaz, obuzdati me, pretvoriti u nemoćnu lovinu. Valjda sam priželjkivala sve ono što muškarci i žene rade u filmovima i ljubavnim, petparačkim romanima koje sam gutala u svojoj sobi I na plaži. A Zoran nije znao što bi s rukama. Nije me ni pokušao poljubiti onako francuski.”
Brak dvoje ljudi koji napuštaju fakultet, imaju dijete, ali nemaju posao, pretvara se u puko preživljavanje u kojem nema nimalo mjesta za romantiku. Bijeg od svakodnevnih briga Marko pronalazi u alkoholu i opijanju u društvu prijatelja Matije. Čak niti činjenica da Matiju ostavlja supruga i pritom odvodi njihovo dijete nije dovoljna da Marko promisli kako bi i njegov brak mogao doživjeti krah.
“Upoznala sam ga pijanog. Znala sam to. Uostalom, hvalio se činjenicom da sam ga pokupila ispod šanka, kao krpu. I meni je isprva bilo smiješno gledati ga kako se betonira: red piva, red konjaka. Ili ruma. Rakije. Bilo čega. Mislila sam da je lud. Od ljubavi. Mislila sam da ću ga izliječiti od ludila.
U svakoj ženi čuči blesava medicinska sestra – rekla mi je Anita još prije pet ili šest godina”.
Priču o vezi dvoje mladih ljudi i njihovim obiteljima autorica plete polako i nježnu, umetnuvši u nju puno promišljanja o životu, a čitatelj se mora u nekom trenutku zapitati do kuda seže muška samoživost i ženska izdržljivost. Također potiče na razmišljanje kakvo nam to nasljeđe roditelji svojim odgojem ostavljaju za cijeli život i je li ga se moguće osloboditi. Element utjecaja okoline, život u malom mjestu u kojem je svačije mišljenje, osim tvog vlastitog važno igraju također veliku ulogu.
“Svejedno sam ostala s njim. Iz ljubavi. Godinama sam ga uporno voljela. Čekala da se vrati, smiri, shvati, pronađe sebe u sebi. A onda mi je preostao Petar. Ostala sam zbog Petra.
Čitav su me život učili da djetetu trebaju i otac i majka. Bez obzira na sve.
Iznenada mi je sinulo: roditelji se zbog djece zakopaju u gorčinu pa ih onda uče činiti isto, držati se neutemeljenih principa kao pijan plota, srljati u prokletstvo tuge”.
Ničiji sinovi je roman o svemu što nam je itekako dobro poznato, ali se to uglavnom ne usudimo izreći ili sebi priznati. Ovakvi romani često, upravo zbog navedene činjenice, nisu previše ugodni za čitanje. Prepoznavanje zna biti toliko da izaziva nelagodu. Ali mislim da je upravo u tome puna vrijednost ovog djela, potiče na priznanje. Pa makar samom sebi.
Nadia Comaneci i Securitate – ovo nije još jedna biografija o slavnoj gimnastičarki
Moji prvi susjedi ničega se ne boje, ne zaljubljuju se, ne grizu nokte jer – mrtvi su!
‘Bogat poput kralja’ – žestoka kritika Maroka i marokanskog društva devedesetih
