Valerie Perrin: Svježa voda za cvijeće
“Moji prvi susjedi ničega se ne boje. Ni o čemu ne brinu, ne zaljubljuju se, ne grizu nokte, ne vjeruju u slučajnost…
Mrtvi su.
Jedino po čemu se razlikuju je drvo od kojeg su načinjeni njihovi lijesovi: hrastovina, borovina ili mahagonij.
Ime mi je Violette Toussaint. Bila sam čuvarica pruge, sad sam čuvarica groblja.
Uživam u životu, pijuckam ga kao čaj od jasmina s medom. Navečer kad zaključam ogradu groblja i objesim ključ o kuku na vratima kupaonice, ja sam u raju. Ali ne u onom raju u kojem su moji susjedi. Ne u tom”.
Tematika ove knjige je, kao što se može vidjeti iz njezinih uvodnih rečenica, morbidna. Ne morbidna u fantastičnom smislu da stanovnici groblja oko ponoći ustaju iz svojih grobova i žive vampirske živote. Ova knjiga je tragično, svakodnevno životno morbidna, a svejedno se čita jednostavno i pitko i ne ispušta iz ruku dok se ne sazna kraj.
Jednostavna je, jer rečenice klize i nižu se u kratkim poglavljima, a opet napeta jer do samog kraja radnja, ili bolje reći akteri radnje ostaju nepoznati.
Svejedno, ovo nije samo roman o smrti. Roman je to o životu u kojem glavna junakinja postaje prerano svjesna smrti. Nakon velike tragedije suočava se sa životom, koji za nju to više nije, nego više liči iščekivanju smrti.
Knjiga govori o onoj svakodnevici i o onim sudbinama kakve bismo najradije zaboravili i smetnuli s uma da postoje. No, one postoje i nakon tragedija treba nastaviti sa životom, i ne samo to nego i ponovno pronaći njegov smisao.
Dakle, ovo je roman koji govori o traganju za smislom i daje nadu da ga je u životu uvijek moguće pronaći:
“Moj trenutačni život rajski je život. To pomislim svakoga jutra kada otvorim oči.
Bila sam jako nesretna, štoviše, shrvana. Prazna. Nisam postojala. Poput svojih prvih susjeda, ali još gore. Vitalne funkcije nastavljale su svoj posao, ali bez mene. Bez duše koja, navodno, neovisno o tome jeste li mršavi ili debeli, visoki ili niski, mladi ili stari, teži točno dvadeset i jedan gram.
No, kako nikad nisam bila sklona jadikovanju, odlučila sam da to neće potrajati. Jednog dana moraš prestati biti jadan.”
Nadalje, on govori i o životu s neprestanom krivnjom, pa možemo reći da je ovo roman i o ispitu savjesti.
“Dugo sam se pitala što sam zgriješila da zaslužim ovakvo što. Dugo sam se pitala za što me to netko želi kazniti. Preispitivala sam svoje postupke i pogreške. U glavi prevrtjela sve trenutke u kojima je nisam razumjela ili mi je išla na živce, nisam joj vjerovala ili je nisam slušala, nisam bila svjesna da joj je vruće ili hladno, da je boli grlo.
Poljubila sam njezino ime ugravirano na bijelom mramoru. Nisam je zamolila za oprost što nisam došla ranije. Niti joj obećala da ću često dolaziti.”
Ovo je također roman i o brakovima, neuspješnim i manje uspješnim; i o ljubavnicima koji pronađu svoju srodnu dušu, ali svejedno ostaju u tim lošim brakovima, jer to je život. Možda je ovo samo knjiga o ljudima koji nisu imali sreće.
No, možda bi najbolja definicija bila da je ovo roman o obiteljskim odnosima i cjeloživotnim traumama koje oni ponekad prouzrokuju.
Svježa voda za cvijeće je težak roman i nije za svakoga. Svejedno, oni koji ga uspiju pročitati, poželjet će ga čitati ponovno, i još nekoliko puta. Iako roman o smrti, on je nevjerojatno životan.
“Vlastite se smrti boje samo egoisti. Ostali se toga boje zbog onih koji ostaju iza njih.”
