Jesmo li zaboravili egzodus Baranjaca 1991.?
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod drvenog križa na Biljskoj cesti, u subotu je obilježena 34. godišnjica jednog od najtragičnijih događaja Domovinskog rata – protjerivanja oko 20.000 stanovnika Baranje nesrpske nacionalnosti. Taj masovni egzodus započeo je u srpnju, a kulminirao 23. kolovoza 1991., kada je Baranja pala pod okupaciju snaga JNA i paravojnih četničkih postrojbi.
Nakon što su 3. srpnja 1991. u Baranju ušle oklopno-mehanizirane postrojbe novosadskog korpusa JNA, uz potporu rezervista i paravojnih formacija iz Srbije, započela je sustavna kampanja zastrašivanja i progona nesrpskog stanovništva. Oklopne kolone s pedesetak tenkova i transporterima nisu ostavljale prostora za organizirani otpor, a istovremeno su počeli zločini i pritisci nad civilima.
U svega nekoliko tjedana protjerano je gotovo cjelokupno hrvatsko i mađarsko stanovništvo iz Baranje, a procjenjuje se da je tijekom višegodišnje okupacije ubijeno više od 200 civila. Obitelji su bile prisiljene napustiti domove u strahu za vlastite živote, ostavljajući iza sebe sve što su generacije stvarale. Najviše ih se sklonilo u Osijek i okolna mjesta, dio u Međimurje, a velik broj utočište je potražio u susjednoj Mađarskoj.
Komemoraciju je organizirala Zajednica povratnika Osječko-baranjske županije, a njen predsjednik Branko Pek upozorio je da iz godine u godinu dolazi sve manje ljudi. Upravo zato ovogodišnja obljetnica nosila je simboličan naziv – „Jesmo li zaboravili“.
„Na ovim okupljanjima vidimo sve manje sudionika i svjedoka tog vremena. Čini se kao da egzodus Baranjaca polako tone u zaborav, dok se na drugim mjestima komemoracije obilježavaju redovito i s puno većim intenzitetom“, kazao je Pek, podsjećajući na važnost čuvanja sjećanja i dostojanstva žrtava.
Marko Kvesić, tadašnji povjerenik Vlade RH za Baranju, prisjetio se dramatičnih dana ljeta i jeseni 1991. „Ono što danas obilježavamo jest srbočetnička okupacija Baranje i prisilno protjerivanje desetaka tisuća naših ljudi iz njihovih domova. Bio je to jedan od prvih i najvećih egzodusa hrvatskog naroda tijekom rata. Naše Povjereništvo nastojalo je u to vrijeme osigurati funkcioniranje institucija i organizirati život prognanika. Već 1993. godine uspjeli smo održati lokalne izbore u progonstvu, a naš je krajnji cilj uvijek bio povratak – miran povratak naših ljudi u njihove domove.“
Naglasio je da je upravo mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 1998. bila konačna pobjeda, jer je omogućila povratak bez novih žrtava. „Na kraju smo bili zadovoljni jer smo se vratili kući, i to bez dodatnog krvoprolića“, zaključio je Kvesić.
Po prvi put na komemoraciji je sudjelovao i gradonačelnik Belog Manastira, Igor Pavelić, koji je istaknuo važnost sjećanja. „Prisjećamo se jednog od najvećih egzodusa tijekom Domovinskog rata. Na ovom mjestu dogodili su se posljednji znaci otpora hrvatske vojske i redarstva iz Baranje, i zato smo danas ovdje da odamo počast svim poginulim braniteljima i civilima. Oko 200 ljudi ubijeno je tijekom okupacije, i zbog njih je naša dužnost održavati sjećanje živim.“
Egzodus Baranjaca 1991. godine ostaje jedno od najpotresnijih svjedočanstava stradanja civilnog stanovništva u Domovinskom ratu. Iako se Baranja mirno vratila u sastav Republike Hrvatske, rane i traume još uvijek žive u sjećanju preživjelih. Svaka obljetnica prilika je da se podsjetimo na cijenu slobode i na obvezu prema žrtvama koje nikada ne smiju biti zaboravljene.
Razmjena u Nemetinu – Dan ponovnog rođenja za 662 zatočenika srbijanskih logora
učitelj Vilima Karlovića osuđen na 13 godina zatvora u odsutnosti
VIDEO Obilježen Dan sjećanja na žrtve srpskog logora Glina u Domovinskom ratu
