Feljton: Neka ostane zapisano
Dubrovnik, hrvatski biser, jedan od najljepših gradova na svijetu, često se pojavljuje u vijestima dok slušamo izvještaje o turističkim uspjesima, kulturnim priredbama ili bogatoj povijesti. Ipak, najrjeđe o njemu slušamo u kontekstu događaja iz naše nedavne prošlosti. Mnogi heroji devedesetih godina prošlog stoljeća, u svojim ranim dvadesetim ili tridesetim godinama, ostavili su svoje kosti pod zidinama slavnog grada kako bi on ostao hrvatski, kako bi ostao slobodan. Ovo je priča Stipe Poljaka, sudionika borbi za obranu ovoga grada, kao podsjetnik da su ti heroji Dubrovnika zaslužni da ljepota ovoga grada i danas nosi hrvatsko ime:
Sjećanja koja (ne) blijede
Uopće se ne sjećam kakvo je vrijeme bilo, samo da je bilo hladno. Nemam pojma je li bilo oblačno ili vedro, kiša ili sunce; pokušavam se sjetiti, ali ne ide, i tako evo već 22 godine od tih dana. Uhvati me nešto pa me ne pušta već s prvim znacima listopada, pojačava se s obljetnicom pada Vukovara, a uzavrije evo ovako par dana prije 6. 12. Tada kao da tražim sebe i, kad sam tu na istom onom mjestu iz ’91., vrati mi se neki mir i lakše je, bar na trenutak.
Idem i ove godine u Sustjepan, hodat ću uz onaj zid groblja i tražiti ono što mi je ostalo tu, tražit ću sjenku onog mladića, tek punoljetnog, pa da se više pomirim sam sa sobom. Osluškivat ću odjekuju li još uvijek jecaji moji i mojih suboraca, čuju li se hici agresora; bacit ću pogled i prema staroj štreki. Još uvijek se instinktivno saginjem uz onu stazu prema groblju, poželim da je pretrčim kao onda…
Dolazak na jug i put prema Gradu
Bila je jesen te ’91. Prije toga smo prošli i to vruće ljeto od pada Kijeva, pokušaja obrane Vrlike i zaustavljanja neprijatelja ispred samog Sinja, položaja Čepikuća – prvog terena na jugu gdje moja bojna odlazi sa stotinjak momaka 16. 11. ’91. Predajemo smjenu 114. brigadi i dolaskom u Sinj saznajemo da se traže dragovoljci za pomoć opkoljenom Dubrovniku. Javilo se nas 32 iz 2. bojne 4. gbr. i 7 pripadnika HOS-a. Iz Sinja smo krenuli 19. 11. ’91.
Dolaskom u Ston pomažemo domaćim braniteljima odbiti neprijatelja (iza benzinske postaje); Bešlića pogađa metak (prostrijel kože vrata bez težeg oštećenja). Nakon dva dana u Stonu, noću 22. – 23. 11. ’91., brodicama se prebacujemo na Šipan. Prepješačili smo ga na drugu stranu u neku uvalu; mrkla kišovita noć bila je jedini način za ući bez žrtava u opkoljeni grad. Mokri i pretovareni bombama, municijom i protuoklopnim oružjem čekali smo oko pola sata dolazak brzih glisera iz grada.
Ulazak u Dubrovnik i raspored obrane
Ukrcali smo se podijeljeni u dvije grupe, a ja sam bio u prvom gliseru. Prekrižio sam se i poljubio krunicu. Volio bih upoznati te momke koji su vozili glisere – istinski heroji. Mi u prvom gliseru prošli smo bez pogotka neprijatelja za vrijeme puta prema gradu, dok su suborci u drugom gliseru iza nas jedva prošli. Dolaskom u luku Gruž stupamo u vezu sa zapovjedništvom obrane grada.
Zatražili smo da nam se dodijeli najteži položaj obrane i još iste noći (23. 11.) polovica voda (16 vojnika) odlazi u Sustjepan – najistureniji položaj obrane grada. To prigradsko naselje na zapadnom ulazu u Dubrovnik bilo je u okruženju s tri strane i samo se noću kroz “mine” moglo ući u Sustjepan. Druga polovica ostaje u hotelu President na Babinom Kuku, dok 7 bojovnika HOS-a ostaje u pričuvi (poslije su bili ispomoć na Nuncijati).
Prvi dani u Sustjepanu
Ja, Pop, Did i Ive upućeni smo tri dana poslije na traženje zapovjednika. Nosili smo jedan raketni bacač, naprtnjaču s tromblonima i kutiju municije za mitraljez koju je Zelenika ostavio kod Ive. Na ulazu u tunel prema Sustjepanu dočekao nas je mršavi momak mojih godina u civilnoj robi s PAP-ovkom u ruci (Putica, poslije sam saznao ime; noću je donosio hranu, kruh i municiju braniteljima Sustjepana) i još jedan stariji lik s bradicom koji je stalno upozoravao gdje su mine i govorio da ne pričamo, a sam se nije zaustavljao.
Vidio sam svjetlucanje vode i shvatio da hodamo prometnicom uz more. Na drugoj strani bilo je struje i sve je svijetlilo. Onaj s bradicom uputio nas je na razmak od desetak metara da se teže uočimo i, u slučaju aktiviranja mine, da nas manje nastrada. Između kuća kroz neki uski prolaz ušli smo u prostoriju gdje smo upoznali dubrovačke suborce sa zapovjednikom obrane Jakim (Jakša Hodak).
Svakodnevica pod vatrom
Nakon kratkog upoznavanja dubrovački suborac (Cvijeto) odveo nas je do jedne kuće gdje smo se pridružili našim suborcima (kuća od Bitange; ulazili i izlazili smo kroz prozor na straže). Tek što smo spustili oružje, počela je pucnjava; netko je poviknuo da ide napad i da izađemo na „dvojku“. Izašli smo i stali na nekoj terasi, nismo imali pojma gdje je „dvojka“. Nakon desetak minuta do nas je došao Skorup i rekao da samo izazivaju i da je bila lažna uzbuna. Pucnjava i granatiranje bili su svakodnevni.
Trećeg prosinca dolazi naša polovica na smjenu, ali zbog napada na naše položaje tu noć smo ostali svi; tek drugu noć polovica voda izvršila je smjenu i izvukla Radu Bilokapića koji je taj dan (4. 12.) dobio prostrijel noge iz snajpera. Istu noć, s direktnim pogocima, pogođena je kuća na magistrali gdje su bili suborci iz mog voda. Uspjeli su se izvući, ali nam je stradalo dosta oružja (municije i protuoklopnog).
Bitka 6. prosinca 1991.
Ja, Mastelić, Dejo, Pop (pok. Bitunjac), Bobo, pok. Zelenika, pok. Mateljan i Vintola držali smo gornji položaj na groblju pedesetak metara poviše magistrale, u smjenama po dvojica i izmjenjujući se s dubrovačkim braniteljima. Tu noć, 6. 12., oko 4 ujutro, ja i Mastelić zamijenili smo Dinka Tomića i Devčića (danas stopostotni invalid).
U samo jutro krenuo je minobacački napad na tvrđavu, uvertira za pješaštvo. Stajali smo uz zid groblja kad smo primijetili četvoricu, petoricu poviše štreke. Putem radioveze nazvao sam Jakog i izvijestio ga o neprijateljskoj izvidnici, tražeći pojačanje, što je on i učinio. Do 9 sati iza zida groblja bilo nas je 15, i Dubrovčana i Sinjana; četvorica suboraca odlaze iza prvog napada, dva prema štreki za bolji pogled, a dva između zida groblja i prvih kuća u slučaju probijanja linije i uklanjanja neprijatelja iza naših leđa.
Zid groblja i žrtva suboraca
Nas 11 rasporedilo se uz zid: Perkušić, Šabadin i Pehar na rubu zida uspijevali su podići kakav-takav zaklon od stijena, a nas osam ostali smo od sredine zida prema Čajkovićima. Dubrovački suborac ohrabrivao je (pok. Tigar) i rekao da nema povlačenja i, ako treba, da se gine do zadnjeg. Na tvrđavu Srđ prestali su napadi u podne, a nas su gazili do noći.
Ginulo se tijekom cijelog dana uz taj zid; Šaban je prvi smrtno pogođen metar ispred mene, granata ga je doslovno prepolovila. Na njegov vapaj „prijatelji, pomozite“, pokušao sam se dignuti, ali Dejo me spustio i spasio jer je cijela kanonada padala oko nas. Bacali smo bombe što smo mogli dalje od sebe; u stankama lakše ranjeni previjali su teže, a mene je previo Ive Mateljan (taj dan posijedio i izvršio suicid nedugo nakon izvlačenja iz Dubrovnika).
Noć, preživljavanje i sjećanje
Cijeli dan proveli smo služeći im kao topovsko meso, izmiješani u krvi suboraca i pokriveni sustjepanskom prašinom od kamena izrovanog granatama. Imao sam osjećaj da traje beskonačno i da neću živ dočekati noć.
Ležali smo izmiješani, izranjavani i poginuli; prsti su mi bili zabijeni od stezanja u drveni kundak „rumunjke“, poklopac zatvarača se razletio, a kožni remen bio je presječen gelerom, ali je još uvijek bila ispravna. Sa neprijateljske strane groblja došao je Mastelić. Jedno oko bilo mi je iziritirano, ali sam ga ipak u trenutku prepoznao i maknuo prst s okidača. I on je spustio pušku, podigao me sa zemlje i ponio u noć.
U spomen mojim suborcima poginulima uza zid sustjepanskog groblja tog crnog petka 6. 12. 1991. (kasnije prozvan “Dan obrane grada”): Šaban Islamovski, Miroslav Buntić Tigar, Mario Zelenika i Marko Bitunjac Pop. Heroji Dubrovnika, neka vam je laka hrvatska gruda koju ste natopili svojom krvlju.
Povijest ispisana na mostu: Slavonski Brod, 5. svibnja 1991.
