Na Malu Gospu, 8. rujna 1991. godine, u malom selu Kusonje pokraj Pakraca odigrao se jedan od najstrašnijih zločina Domovinskog rata. Tog kobnog dana dvadeset hrvatskih branitelja, pripadnika „A“ satnije 105. bjelovarske brigade, palo je u unaprijed pripremljenu zasjedu srpskih paravojnih postrojbi. Nakon 24-satne iscrpljujuće borbe bez izgleda za spas, branitelji su ostali bez streljiva i nade u proboj. Predali su se vjerujući da će im život biti pošteđen. Umjesto toga, dočekala ih je nezamisliva tortura i smrt – zarobljeni su, vezani žicom, mučeni i masakrirani.
Kako je počela tragedija
Satnija iz Bjelovara stigla je nekoliko dana ranije kako bi ojačala obranu Pakraca, tadašnjeg ključnog uporišta na zapadnoj Slavoniji. Do zapovjedništva je došla informacija da su srpske snage u selu Kusonje privremeno oslabljene i da bi se moglo izvesti iznenadni udar. Bez znanja zapovjednika brigade donesena je odluka o akciji. Nažalost, pokazalo se da je bila riječ o namjernoj obmani – branitelji su upali u zasjedu oblikovanu poput potkove iz koje nije bilo izlaza.
Većina se sklonila u kuću na broju 55, gdje su se držali više od 24 sata. Ta je kuća za mnoge od njih postala posljednje utočište, simbol bezizlazne borbe i očajničkog otpora.
Pokušaji spašavanja
Suborci iz satnije pokušali su se probiti do opkoljenih. Petnaestorica ih je krenula kombijem i džipom, no snažna paljba neprijatelja natjerala ih je na povlačenje. U pomoć su zatim stigle policijske postrojbe iz Pakraca, a potom i specijalci iz Bjelovara. Iako su se približili kući, nisu uspjeli izvući zarobljene. Njihov zapovjednik Miroslav Černak odbio je napustiti suborce poručivši čuvenu rečenicu: „Ili svi ili nitko!“
Činilo se da će sve promijeniti dolazak specijalaca iz Lučkog, no oni su bili zauzeti na drugom području. Tijekom noći hrvatske su snage pokušale probiti opsadu masovnim minobacačkim napadom, no ni to nije pomoglo. Branitelji u kući bili su potpuno iscrpljeni.
Predaja i masakr
Kad je nestalo streljiva, odlučili su se predati. Za mnoge je to značilo samo odgađanje neizbježnog kraja. Sedmorica branitelja – Miroslav Černak, Ante Tandara, Vladimir Krivačić, Nedjeljko Pekić, Petar Grubeša, Marijo Posarić i Zlatko Pavlović – tada su još bili živi. Drugi su već bili ubijeni tijekom borbi. Zarobljenici su vezani, brutalno premlaćivani i ponižavani prije nego što su hladnokrvno smaknuti.
Njihova tijela kamionom su odvezena u obližnji Rakov Potok i bačena u masovnu grobnicu – prvu takvu u Domovinskom ratu. Tek pet mjeseci kasnije ekshumirani su i dostojno sahranjeni.
Dvostruka tragedija Kusonja
Stravična priča tu ne završava. Dvije godine kasnije, 1993., hrvatski branitelji i obitelji poginulih okupili su se u Kusonjama kako bi odali počast stradalima. No neprijatelj je i tada pokazao bešćutnost – na mjestu stradanja bile su podmetnute mine. Eksplozija je usmrtila još trojicu branitelja, a 13 ih je ranjeno. Time je krvava priča Kusonja dobila svoje drugo, jednako bolno poglavlje.
Sjećanje i opomena
Na mjestu tragedije danas stoji spomen-park i kapelica Male Gospe, podignuta u čast poginulih. U Rakovu Potoku nalazi se spomen-obilježje kod masovne grobnice. Svake se godine 8. rujna ondje okupljaju obitelji, suborci i građani kako bi položili vijence i zapalili svijeće.
Kusonje su postale simbol stradanja, ali i hrabrosti hrvatskih branitelja. Priča o njima podsjetnik je na cijenu slobode i na obvezu da se nevine žrtve nikada ne zaborave.
Danas, 34 godine nakon krvavog 8. rujna 1991., sjećanje na Kusonje živi kao rana, ali i kao zavjet – da se istina nikada ne zataška i da se tragedija hrvatskog naroda više nikada ne ponovi.
Godišnjica protjerivanja 20.000 stanovnika Baranje nesrpske nacionalnosti
Hrvatski doktori u ratu: Operirali bez struje, sterilizirali alkoholom i spasili stotine života
Razmjena u Nemetinu – Dan ponovnog rođenja za 662 zatočenika srbijanskih logora
