Vlč. Pero Jurčević, župnik Gornjeg i Donjeg Kosinja, objavio je opsežno svjedočanstvo o otporu projektu Hidroenergetskog sustava Kosinj, zbog kojega bi Gornji Kosinj i Mlakva trebali završiti na dnu akumulacijskog jezera. Stručni rad „Projekt HES Kosinj iz perspektive kosinjskoga župnika: otpor potapanju i očuvanje baštine” izašao je u časopisu Ban Dvor, znanstveno-stručnom godišnjaku za društvene i humanističke znanosti koji uređuje povjesničar Ivan Mance, i sam jedan od najupornijih branitelja Kosinjske doline. Jurčević na tridesetak stranica opisuje razdoblje od 2020. do danas, od bagera na groblju do sudskih presuda, susreta s predsjednikom države i spomenika prvom hrvatskom tiskaru, a ne skriva ni koliko ga je sve to osobno stajalo.
Priča je, piše, krenula anonimnim pismom koje je krajem 2020. stiglo tadašnjem gospićko-senjskom biskupu Zdenku Križiću. Autor pisma ni danas nije poznat, ali biskupa je ono što je pročitao toliko pogodilo da je župnika upitao je li istina da ljudi ne žele otići. Odgovor je stigao u obliku peticije s 630 do 700 potpisa mještana Gornjeg i Donjeg Kosinja i Kosinjskog Bakovca, kojima su se pridružili i vlasnici nekretnina koji ondje više ne žive.
Bageri na groblju Mance Draga
Prvi javni prosvjed potaknulo je ono što Jurčević naziva neljudskim postupanjem s posmrtnim ostacima. Općina Perušić je na temelju sporazuma s HEP-om iz studenoga 2020. stavila izvan uporabe groblja Mance Draga i Poljan, a strojevi su na Mance Dragu stigli 12. ili 13. kolovoza 2021., nakon što su jednom mještaninu srušili suhozid kako bi prošli uskim putem. Susjedi su fotografirali kako se zemlja s grobova iskapa bagerom i baca na hrpe. Mještani su u zoru odlazili braniti groblje s osjećajem ljudi koji idu u bitku, a policija je na njihove pozive izlazila pet ili šest puta. Usput se pokazalo da se groblje u katastru i dalje vodi kao vlasništvo župe sv. Antuna Padovanskog, a župnika, koji župu zastupa, za dopuštenje nitko nije pitao.
Većina ostataka danas je u Kosinjskom Bakovcu, u dvjema kosturnicama i novim grobovima. Jurčević ipak tvrdi da je dio kostiju neko vrijeme bio odložen u privatnoj garaži na jednom imanju u Donjem Kosinju i da se ni danas ne zna što je s njima. Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću odbacilo je kaznenu prijavu zbog povrede mira pokojnika jer u postupanju odgovornih osoba nije utvrdilo elemente kaznenog djela. Visoki upravni sud je pak presudom od 30. listopada 2023. poništio dio općinske odluke jer Zakon o grobljima premještanje groblja dopušta tek kad od posljednjeg ukopa prođe najmanje sto godina, a Općina nije ni osporavala da toliko vremena nije prošlo. Iz HEP-a su tada za Lider poručili da presuda ne utječe ni na projekt ni na radove koji su u tijeku. Za sve što se dogodilo, piše župnik, nitko nije odgovarao.
Biskup uz narod
Prvi prosvjed održan je oko Svih svetih 2021. ispod groblja, a nakon govora okupljeni su sa svijećama otišli na prekopane grobove pomoliti se za pokojne. U 2022. uslijedila su dva prosvjeda u Zagrebu, 8. travnja pred Ministarstvom pravosuđa i 28. listopada pred Ministarstvom gospodarstva. Prijelomnim trenutkom Jurčević smatra sjednicu svih svećenika Gospićko-senjske biskupije nakon koje je biskup Križić sastavio dopis što su ga potpisali gotovo svi svećenici. Biskup je u njemu zatražio da se s ljudima postupa humano i da im se osigura primjeren smještaj ili naknada, a sam projekt nije osudio. Kad su ga u Gospiću posjetili ličko-senjski župan i predstavnici HEP-a s ponudom, odbio ju je, a za HRT je objasnio da Crkva ne želi nikakav dogovor mimo naroda i da će, ako narod pristane otići, i ona otići, uz poruku „mi ćemo ići zadnji”.
Nakon biskupova istupa, kaže župnik, o Kosinju su napokon počeli izvještavati i nacionalni mediji, dok ga je portal Lika Club pratio od prvoga dana.
Sučeljavanje u Matici
Hrvatska javnost upoznala je Kosinj i preko mise iz Gornjeg Kosinja koju je HRT prenosio u rujnu 2021., nakon koje je fotograf Šime Strikoman na livadi ispod crkve složio ljude u natpis „Kosinj” latinicom, a poslije i glagoljicom. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar organizirao je 30. rujna 2022. u školi u Gornjem Kosinju znanstveni skup s 36 izlaganja, a ove je godine, povodom 200. obljetnice kosinjskog školstva, Hrvatski institut za povijest ondje okupio stručnjake na drugom skupu.
Posebno živo Jurčević opisuje sučeljavanje u Matici hrvatskoj 22. studenoga 2022., koje je vodio Branimir Bilić, a na kojem su on i Mance sjedili nasuprot Vedranu Juriću, tadašnjem direktoru kapitalnih investicija HEP-a, i Tomislavu Tomiću, glavnom operativcu projekta na terenu. Prema župnikovu dojmu, HEP-ovi ljudi nisu bili dobro pripremljeni, a Jurić je u jednom trenutku uzrujano mahao hrvatskim grbom i govorio da se Kosinjani bore protiv države. Razgovori nastavljeni nakon tribine nisu donijeli nikakav dogovor. Iduće godine HRT je u emisiji Mir i dobro prikazao dvodijelni dokumentarac Slučaj Kosinj, zbog kojega je urednik Niko Kostanić, prema Jurčevićevim saznanjima, imao problema. Drugi dokumentarac, u produkciji Vida TV, župnik hvali uz jednu zamjerku, jer se u završnici bavi ustašama, iako sugovornici u istom filmu govore da su odnosi Hrvata i pravoslavnih mještana Mlakve i Lipova Polja uvijek bili dobri, pa i u Domovinskom ratu.
Susret s predsjednikom
Predsjedniku Zoranu Milanoviću Jurčević se približio 2023. u Plaškom, uz pomoć tamošnjeg župnika, i u minutu ili dvije izložio mu kosinjski problem te mu predao Manceovu knjigu Kosinjska tiskara s posvetom. Milanović je pitao koliko je ljudi otišlo i kako napreduju radovi, ali mu je rekao i da se takvom projektu nije lako suprotstaviti, što je župnik shvatio kao upozorenje da se igra s vatrom. Konkretnog obećanja nije bilo. Kada je Milanović kasnije papi Lavu XIV. darovao pretisak Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483., za koji Mance tvrdi da je otisnut u Kosinju, Jurčević je pretpostavio da je ideja mogla potjecati upravo iz te knjige, uz napomenu da to ne može pouzdano znati. Samu knjigu papi su u Rimu predali svećenici Gospićko-senjske biskupije.
Bista Ambroza Kacitića
Najvidljiviji trag cijele borbe brončana je bista Ambroza Kacitića, pavlina iz Kosinja kojega Mance smatra prvim hrvatskim tiskarom. Kipara su birali pažljivo, pa su jednog poznatog zagrebačkog umjetnika odbacili zbog njegovih veza s HEP-om i politikom, a bistu je izradio akademski kipar Slaven Miličević, koji je s pokojnim biskupom Milom Bogovićem radio spomenik Ivanu Pavlu II. na Udbini. Spomenik stoji kod kapele sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju, na mjestu pavlinskog samostana sv. Marije osnovanog 1453., a blagoslovio ga je biskup Marko Medo na Petrovo, 29. lipnja 2025., pred oko 1500 ljudi, koliko je izbrojio Jutarnji list.
Tridesetak ljudi u Gornjem Kosinju
Najspornijim od prvoga dana Jurčević smatra odnos države i HEP-a prema ljudima. Nitko iz institucija nije sazvao mještane da im objasni projekt, procjenitelji su kroz kuće prolazili u nekoliko minuta, a mnogi su se žalili da im je već pri katastarskoj izmjeri smanjena upisana površina. Isplate od 20, 50 ili 70 tisuća eura isprva su se činile pristojnima, a danas ih župnik smatra vrlo niskima, uz tvrdnju da je HEP u svakom novom krugu podizao cijenu i tako postupno smanjivao broj nezadovoljnih. Jedina županijska cesta iz Gornjeg Kosinja prema unutrašnjosti Like tijekom radova je potpuno uništena i asfaltirana tek nakon višemjesečnog pritiska. Na dvadesetak arheoloških lokaliteta u zoni zahvata HEP je, prema njegovim riječima, platio samo sondiranja, a zakonom propisana zaštitna istraživanja nisu provedena ni na jednom.
Odluka vlade
HEP projekt brani kao strateški investicijski projekt, proglašen takvim odlukom Vlade u srpnju 2021. Akumulacija bi, prema HEP-u, trebala bolje iskoristiti vode Like i Gacke smanjenjem preljevnih gubitaka i zaštititi od poplava Lipovo polje i Kosinjsku dolinu, koje se plave gotovo svake godine, a proizvodnju HES-a Senj povećati za 230 GWh, odnosno 22 posto. Zajedno s HE Senj 2 riječ je o najvećem HEP-ovom projektu u samostalnoj Hrvatskoj, koji bi u sustav trebao donijeti 412 megavata nove snage. Pokojni elektroinženjer Branimir Pinčić, na kojega se župnik poziva, godinama je zagovarao sustav manjih retencija na nenastanjenim poljima, s reverzibilnim radom postrojenja, kojim bi se dobila struja bez potapanja kuća, ali taj prijedlog, piše Jurčević, nitko iz HEP-a, ministarstava ni Vlade nije htio ozbiljno razmotriti.
Danas je većina mještana izvlaštena i isplaćena. U Gornjem Kosinju ostalo ih je tridesetak ili manje, u pravoslavnoj Mlakvi možda desetak, a onima koji su ostali sada se nude znatno veće naknade nego prije. HEP i Vlada potapanje Gornjeg Kosinja planiraju do 2030., a Osnovna škola „Anž Frankopan”, kako je u srpnju pisao Lika Club, u Gornjem Kosinju radi još samo ovu školsku godinu, nakon čega se nastava seli u Rudinku, dok su školske nekretnine darovane županiji kako bi se moglo provesti izvlaštenje.
Presude i tužbe
Jurčević ipak navodi najmanje tri pravomoćne presude i mnogo više tužbi, u kojima se propituje i jesu li dozvole pravodobno ishođene i jesu li još valjane. Otvara i pitanje studije utjecaja na okoliš iz 2017., jer onečišćene vode Novčice i Like iz Gospića otječu u Kosinjsku dolinu. Kod ilegalnog odlagališta Divoselo pokraj Gospića vještačenje Instituta za vode potvrdilo je visoke koncentracije mikroplastike u podzemnim vodama, o čemu je pisao Novi list. Radovi na terenu, tvrdi župnik, idu sporo, ceste nisu dovršene, a ni tunel između Kosinjskog Bakovca i Lipova Polja još nije gotov. Potapanje bi, upozorava, značilo kraj Kosinjske doline kao cjeline, jer Kosinjski Bakovac sa šezdesetak stanovnika i Donji Kosinj s tristotinjak, uglavnom starijih, sami ne mogu održati kraj.
Bolest i prijetnje
Posljednjih šest ili sedam godina ostavilo je na njemu traga. Jurčević piše da je obolio od Crohnove bolesti i jedva preživio operacije, a liječnici su mu rekli da je stres u tome imao veliku ulogu. Dok se oporavljao, stizale su mu poruke da se u Kosinj više nikada neće vratiti, a on je odgovarao da će po povratku sve počastiti pićem, i doista se vratio. Pritisci i prijetnje, dodaje, stizali su i drugim ljudima važnima za kosinjsku priču. Za sebe kaže da ne traži slavu i da se uključio zbog svojih župljana, a ishod predaje Bogu.
Zaključni dio rada posvećen je duhovnoj strani otpora, koju autor smatra jednim od najvažnijih dijelova cijele priče. Od jedanaest srednjovjekovnih crkava na kosinjskom području sačuvano je sedam, među njima župna crkva sv. Antuna Padovanskog, nekoć posvećena sv. Jeronimu, i kapela sv. Ane s grobovima s kraja 10. stoljeća, a za župnika je to molitvena baština koja ne nestaje ni kad ljudi odu. Za blagoslov Kosinja uplaćene su brojne misne nakane, kroz cijeli kraj nošen je Presveti Oltarski Sakrament, po dolini je posipana blagoslovljena sol, a blagoslovljene medaljice ostavljane su i uz putove prema Gospiću i Otočcu. Sestre karmelićanke slale su blagoslovljene ruže povezane sa svetom Terezijom od Djeteta Isusa, a karmelićanke u Gospiću, piše Jurčević, od svojega dolaska u Liku svaki dan mole za Kosinj. Vrijeme će pokazati kakva će biti sudbina Kosinja, a župnik od samog početka znakovito poručuje: „Božja je zadnja.”
.jpg){kind=link}
