Pobačaj ostaje protuzakonit u Lihtenštajnu

Nasljedni knez Alois Lihtenštajnski zaustavio je zakonsko uređenje vremenske dopustivosti pobačaja, koje je lihtenštajnski parlament bio donio većinom od jednoga glasa. Kako je Kneževska kuća priopćila 20. listopada 2026., knez ne će proglasiti taj zakon. Stoga pobačaj ostaje zabranjen u Kneževini.

„Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, nasljedni knez Alois Lihtenštajnski temeljito je razmotrio narodnu inicijativu za uvođenje sustava pobačaja temeljena na vremenskom ograničenju, kao i šira pitanja vezana uz prekid trudnoće, te je o toj temi vodio brojne razgovore. Nakon pozorna promišljanja on ostaje pri uvjerenju da sustav temeljen na vremenskom ograničenju nije prikladan način osiguravanja zaštite nerođena života – što predstavlja temeljni pravni interes. Slijedom toga, nasljedni knez ne će dati svoju suglasnost na zakonski akt koji je 2. rujna 2026. usvojio parlament, a kojim se u Lihtenštajnu nastojao uvesti takav sustav“, ističe se u priopćenju.

„Svaki zakon zahtijeva vladarevo odobrenje da bi bio valjan“, propisuje članak 9. Lihtenštajnskoga Ustava. Nasljedni princ Alois već je prije bio najavio da ne će odobriti rješenje o dopuštanju pobačaja u prvom razdoblju trudnoće.

2. rujna 2026. lihtenštajnski parlament usvojio je narodnu inicijativu „Time-Liege Solution for Liechtenstein“ s 13 glasova za i 12 protiv. Inicijativa je bila prikupila 4970 potpisa. Predloženo je ozakonjenje pobačaja tijekom prva tri mjeseca trudnoće. Parlament je odbacio prijedlog za održavanje referenduma o tom pitanju s 12 glasova za i 13 protiv.

Zgrada lihtenštajnskoga parlamenta u Vaduzu. Foto: Wikipedia

Od 2015. godine ženama iz Lihtenštajna dopušteno je putovati u inozemstvo radi pobačaja bez kazne. Unutar same Kneževine postupak je dopušten samo u nekoliko iznimnih slučajeva, kao kada je majčin život u opasnosti ili nakon silovanja.

„Istodobno, nasljedni knez vidi mogućnosti za daljnji razvoj postojećega pravnoga okvira – koji je na snazi od 2015. godine – putem ciljanih mjera. Primjerice, podupire nastojanja da se poboljšaju informiranje, savjetovanje i pomoć koji se pružaju ženama prije, tijekom i nakon trudnoće“, stoji u priopćenju.

„Uvjeren sam da mnogi dijele cilj pružanja najbolje moguće podrške ženama u teškim stanjima, uz istodobnu zaštitu nerođena života“, izjavio je knez Alois.

Sličan prijedlog nije uspio u Lihtenštajnu 2011. Tada je nasljedni knez također najavio veto, a 52 posto građana glasovalo je protiv toga na referendumu.

Lihtenštajn je jedna od rijetkih država u Europi koja u potpunosti poštuje Bogom dano ljudsko pravo svakoga djeteta na život i posljedično u potpunosti zabranjuje pobačaj. Međutim, međunarodni pobačajni lobi ne dopušta ni jednoj zemlji na svijetu, bez obzira koliko mala bila, da priznaje tu sveopću istinu, jer je to u suprotnosti s njihovim ciljem proglašavanja globalnoga pseudo-ljudskoga prava na ubojstvo začetoga prije rođenja.

Stoga najnovija rasprava o pobačaju u Lihtenštajnu ima šire značenje više od same Kneževine: riječ je o pitanju može li se suverena nacija prisiliti da prizna pseudo-ljudsko pravo koje je u suprotnosti s naravnim zakonom.

U mišljenju koje je pripremio bernski Interdisciplinarni centar za rodne studije kao podršku inicijativi, tvrdilo se da zabrana pobačaja u Lihtenštajnu „nije u potpunosti u skladu sa standardima ljudskih prava“.

Lišavati nedužno i bespomoćno ljudsko biće prava na život nikada ne može biti ljudsko pravo. Vlastita prava uvijek završavaju tamo gdje počinju tuđa. Ipak, taj etički uznemirujući način razmišljanja godinama značajno promiču Ujedinjeni narodi, koji se pretvaraju da je trudnoća bolest, a pobačaj dio zdravstvene zaštite žena, koju su vlade dužne jamčiti. Cilj Ujedinjenih naroda jest globalno napuštanje kršćanske uljudbe i naravnoga zakona, kojemu se nijedna zemlja ne bi smjela suprotstaviti.

No, samorazumljiva je istina da dijete nije bolest, nego neovisno ljudsko biće s neotuđivim pravom na život koje mu je darovao njegov Stvoritelj.

Lihtenštajn će tako ostati vjeran kulturi života.

Ova pobjeda života pokazuje i nadmoćnost lihtenštajnskoga političkoga sustava, koji kombinira prednosti izravne demokracije s osobnom moralnom odgovornošću kršćanskoga vladara pred Bogom. Zahvaljujući tomu jedinstvenomu obliku vladavine, mala kneževina ne samo da je postala daleko najuspješnija ekonomski nacija na svijetu – mjereno bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika – nego je, prije svega, izbjegla i opasnost koja uvijek prati demokratski zahtjev za apsolutnom moći: opasnu zabludu da se vječni zakon koji je Bog upisao u ljudsku savjest, a koji nazivamo naravnim pravom, mogu jednostavno promijeniti odlukom ljudske većine.

Usporediva situacija pojavljuje se i u Poljskoj. Tamo je Sejm, donji dom poljskoga parlamenta također 20. listopada 2026. usvojio dva zakona kojima je cilj ublažiti zakone o pobačaju.

Jedan zakon, koji je usvojen s 233 glasa za i 203 protiv, omogućio bi pobačaj u slučajevima teških abnormalnosti ploda (Downova sindroma). Drugi zakon, usvojen s 217 glasova za i 213 protiv, dekriminalizirao bi pobačaj uz pristanak i pomoć žene u izvođenju takvih pobačaja.

Nakon Senata, prijedlozi zakona moraju se podnijeti predsjedniku Republike Poljske Karolu Nawrockom. On ih može potpisati, staviti veto ili se obratiti Ustavnomu sudu. Veto se smatra vjerojatnim.

„Ljudski život treba apsolutno poštovati i štititi od trenutka začeća“, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 2270).

Papa Ivan Pavao II. napisao je u okružnici Evangelium vitae iz 1995.:

„vlašću koju je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nedužnoga ljudskoga bića uvijek vrlo nečasno“ (br. 57).

„Pobačaj i eutanazija zločini su za koje nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje. Zakoni te vrste ne samo što ne stvaraju nikakvu obvezu u savjesti, nego upravo nameću tešku i preciznu obvezu da im se suprotstavi prigovor savjesti“ (br. 73), navodi se u toj okružnici.